Šmrc

Uvijek me napadne lagana sjeta nakon svakog skidanja božićnog blještavila. Kao i poslije svakog drugog, uostalom. Nakon skidanja crvene i zlatne, ostaju samo gomile zgužvanog starog papira i naše osobno sivilo.
I sjaj kojeg smo eventualno još u stanju pronaći u njemu.

Elektrini radnici svoje su pokupili već jučer ujutro, susjedi su ih pratili... a kud svi Turci...
No kod ovog 'Turčina' nije ovaj put bilo previše za skupljanje. Mašala... možda i pameti dođe. Tu su samo dvije, tri lampice, svijeće koje su uvijek tu ne obazirući se ni na godišnja doba ni na blagdane, te božićna zvijezda koja još iznenađujuće krasno izgleda, tako da ću ju možda pokušati sačuvati i za iduću godinu. Maleni, živi, prošlogodišnji borić je prvi radosno istrčao na dvorište praviti društvo mladoj božikovini (nadam se da ćemo se svi zajedno lijepo družiti i idućeg Božića), i pšenica koja je također još lijepa i zelena, i koju ću ovih dana posaditi negdje vani... i to bi bilo to.
I Lepi.
Koji nikamo još ne ide.

Naime, Lepog sam, zbog njegove visine, težine i gustoće namjeravala iznijeti i nešto ranije, dok su mu sve iglice, koje sam svakodnevno provjeravala, još na broju, međutim... niš' od toga.
Lepi se odjednom, preko noći počeo osipati kao pijesak, onako kako je jedan naš kućni prijatelj preko noći posijedio na straži u JNA, osamdesetih na kosovskoj granici.
I sad nema šanse da ga takvog pjeskovitog nosim preko cijele kuće. Iglice mogu završiti na milijun mjesta do kojih bi ja teško doprla (aman... nikad pameti :I), pa je na snazi plan B. A po njemu Lepi ostaje još nekoliko dana na istom mjestu, dok se sav ne ospe na jednu hrpu. Bit će to puna velika vreća. Ako je ne zapalim, možda posluži za kompost.
A možda i stablo prepilim prije iznošenja. I to je jednostavnije nego da ga vučem čitavog.

I na sve to namigne Djedica, koji je stvarno 'starkelja' od nekoliko desetljeća. Malo je bolje volje jer sam ga prije mjesec dana skrpala. Ja, naime, djedicama imam naviku lomiti kičmu. Al' ne s nakanom, nego iz nehaja. Odložim ih kojekamo/kojekako i eto zla...
Djedica radi na baterije... one velike, okrugle. Reagira na pljesak ruku, a najbolje još na snažne petarde... odmah zapleše i zapjeva. No baterije sam zaboravila kupiti, tako da je ovog Božića samo mirno uživao u svojoj novoj kičmi.
A možda mu je tamo dolje sve i zahrđalo, nisam provjeravala, no Djedica je obećao da će doći i idućeg Božića, pa ćemo vidjeti.