K(j)utak i Lepi

Kada sam izbacila veliki trpezarijski stol i unijela jedan puno manji, sestra je rekla da sam (si) napravila separe.
Rekoh joj da mi je to i bila namjera. Uredila sam maleni, mirni kutić (ili kjutić kako mu znam tepati) 'gdje je sve po mom'; gdje sunce i jutrom i u sumrak svojim zrakama mekano probija kroz guste prozorske zavjese tako da mi ne smeta očima, a ni jutarnjoj kavi, kao ni vinskoj čaši ili čaju u predvečerje. Posebno je lijepo u ovo adventsko vrijeme kada je i ulično osvjetljenje čarobno, pa onda ponekad znam i satima tu sjediti u polumraku...

Svi moji susjedi si svake godine toliko daju oduška u broju lampica da ja svake te iste godine mislim kako dalje nema... a oni me uvijek uspiju iznenaditi.
Prošle godine sam rekla najuočljivijima kako ja i nemam potrebu ništa ukrašavati kad mi je dovoljno samo sjesti pored prozora... pa su ove godine udvostručili žaruljice :)))
A stvarno sam mislila da više nema mjesta :O
Ovih dana nam je još i snijeg pridonijeo božićnom ugođaju (nadam se samo da neće pretjerati :O)... i sve je onako kako treba biti.
Zamalo.
Bilo bi... da u moj život nije ušao Lepi.
A Lepi je božićno drvc... pardon, stablo koje sam, sasvim slučajno, kupila prije nekoliko dana. Visoko, gusto... niti ima grančice viška, niti mu ikoja nedostaje. Savršen je. I da mu sudbina nije bila završiti kod mene točno bi ga bilo šteta porezati :)))
I kako onda da ga zovem nego Lepi.

A znala sam odmah da sam se zahebala čim su ga dovezli u dvorište.
Još sam ja kao gledala da drvce ne bude preveliko (a bilo ih je i većih), i ne preteško (a bilo ih je)... ali ni to nije bilo dovoljno, pa sam se danas ipak natezala sa stablom samo petnaestak centimetara nižim od stropa (kad stavim onaj stakleni vrh taman će bit...) i težine 15-20 kilograma.
I ostavla bih ja njega možda vani, ali mu tamo nisam našla niti jedno prikladno mjesto, i onda nije bilo druge nego ga uvući u svoj k(j)utić. To je bila cjelodnevna akcija, ako se ne računa ona od prije nekoliko dana kada sam ga 'zašiljila' tako da odgovara stalku. Prvo sam ga jutros nekako uvukla, još malo mokrog od snijega, pa ga takvog ostavila da leži na podu dok nisam smislila taktiku za podizanje. Obzirom da u ovakvim i sličnim situacijama nikako ne mogu igrati na kartu snage (ma da se ne lažemo - na nju nikada i ne mogu :))), preostala je jedino još ona domišljata.
A s njom sam 'igrala' nakon višesatnog odmora, na način da sam stablu dok je još uvijek ležalo na podu uglavila postolje i tek onda ga polako uspravljala, i još mu se malo divila nakon toga :O
Maloprije sam ga, uz pomoć ljestvica, ukrasila žaruljicama... i to bi za sada bilo dovoljno. A Lepi je toliko lijep da mu čak nikakav ukras i ne bi bio ni potreban :))
Ali zablistat će na njemu i staklene kuglice, malo poslije... samo da ja dođem k sebi.

Ne znam kako... ali iako sam rekla da se ovog Božića neću nepotrebno umarati, meni je to svejedno ovaj put uspjelo :))
A Lepi je većim dijelom zaslužan za to.
No, što sad... valjda tako i mora biti, mislim se dok sjedim u svom k(j)utiću i zadovoljno gledam ljepotana pored sebe. I kad još malo bolje razmislim... koliko god pokušavala, ne uspijevam se sjetiti Badnjaka pri kraju kojega nisam lijegala (pre)umorna u krevet i božićnog jutra nakon njega koji je baš (i) zato bio tako lijep.
Jer tek kad damo sve od sebe, možemo se i nadati nečemu zauzvrat. Ako ničemu drugome, onda barem prelijepom i mirnom jutru u kojeg smo ugradili i dio sebe.

Sretan vam Božić svima. .