Očinji vid

Vid je nestajao brzo.
Toliko brzo da nisam imala nikakve šanse za jednako brzim snalaženjem. Pogotovo u tim godinama.
Govorila sam da mogu, da nije problem, a onda bih se iza zatvorenih vrata raspadala u milijun komadića. Puzala i vrištala.
Bezglasno.
On je uvijek bio tu, spreman pomoći, spreman žrtvovati se. Kao pravi prijatelj. Uvijek kad je znao da sam sama zvao bi po nekoliko puta i provjeravao stanje. Kad se nisam javila na nekoliko poziva, usred noći je dotrčao, panično zvonio i lupao na vrata. Sakupljao me s poda, grlio pa onda tresao ramena toliko snažno dok se ne bih ponovno prosula... sve, samo kako bih došla k sebi.
Svaka žena je u stanju prepoznati kada muško prijateljstvo prelazi u nešto više... a on je imao svoju. I djecu s njom.
Ja to nisam mogla iskorištavati.
Iz obitelji sam koja je bila sklona najviše potrošiti na luksuz zvan: ponos, odbijanje nametanja i gaženja preko mrtvih, odbijanja iskorištavanja, odbijanje otimanja i proklinjanja, uvlačenja tamo di... odbijanje građenja vlastite sreće pod svaku cijenu... baš pod svaku...
Odgurnula sam ga toliko daleko, i toliko snažno i grubo da se i sam skoro jednako rasuo.
Protresanja ramena su (ponekad) jako učinkovita.
Na očinji vid to nije utjecalo.
Njemu je i tako i tako bilo suđeno ponovno doći k meni.