New cats on the block

Prije nekoliko dana, veljača je još bila, čujem dreku iz dvorišta. Pođem van potjerati goste, jer nije kod mene kupleraj, je li... pa doživim samo takav flashback ugledavši velikog žutog mačka kako bježi prema vrtu. Na sličan takav način je nekad davno Zlajo ušao u moj život.
Bježanjem.
Prvo sam od mame čula da druge mačke dolaze jesti hranu koju ostavljam svojima, a onda sam ga i vidjela. Oduvijek je imao dobar sluh, vid, njuh i reflekse pa je taj prvi put u trenu bio u prednosti većoj od deset metara, a meni se ovakvoj smotanoj i ćoravoj učinilo da je možda lisica ili nekakvim čudom nikad prežaljeni žuti maine coon koji je baš tih dana nestao mojoj sestri.
Pa sam ga zazvala... on se na kratko okrenuo, taman dovoljno da bih primijetila kako se radi o velikom mačku kakvih u okolici baš i ne susrećem, a onda ipak otkaskao prema vrtu sa suncem na čupavom repu. No, drugi dan je ponovno došao... a sve ostalo je priča koju sam bezbroj puta ispričala. To, kako se ponovno vratio i odlučio ne bježati nego se mirno smjestio u moje krilo, kao da samo tu pripada, i s njega na ostale mačke pored mojih nogu gledao kao faraon s prijestolja :))
Iako sam ga zvala svojim, znala sam da je n(i)(e)čiji i zato je od početka imao potpunu slobodu, a on je sam odlučio stalno mi se vraćati sa svojih lutanja. Kako je stario, posljednje dvije godine jedva da je i izlazio iz dvorišta, a zadnjih par mjeseci, svjestan kraja, nije se ni odvajao od mene.
Zaliven suzama, mojim rukama je dao i svoj posljednji dah.

Moja sestra ima naviku, uvijek kad me čuje da sam zacvilila jer sam ugledala nekakvog lijepog mačka, ili ako se nekakvo zalutalo mače uplašeno glasa ispod prozora, prekinuti riječima - Idi, i ne okreći se! - čvrsto i odlučno, svjesna kakvih poslije problema s njima imam. Isto to, iako je ona sama udomila već dva psa s ulice, a nedavno za dlaku i trećeg ( srećom pa se vlasnik ipak pojavio), sestra svaki put govori i svojoj kćerki, kad god ova zacvili na na nekakvu mačku, bilo da je zalutala, ili je samo lijepa i drskom umiljatošču joj se baca pod noge. Jer ona bi ih sve najradije k sebi dovela. Srećom, to sestrino - Idi i ne okreći se! - je toliko čvrsto tako da se sve obično brzo završi, eventualno kao poziv udruzi za zaštitu životinju gdje nećakinja i sama ponekad volontira.
Tko zna što bi inače bilo s nama da sestra nije tako odlučna i da ne zna što govori :O

Elem... novi mačak, flashback... toliko jak da sam zazvala i ovoga zanemarujući ono pozadinsko - Idi... idi... idi...
I okrenuo se on, jednako kao i Zlajo onomad, pa krenuo nekoliko koraka prema meni, a onda, kao da je sam sebi rekao - Budalo, što to radiš - ponovno se okrenuo i, kao i Zlajo onaj prvi put, preskočio ogradu sa suncem na čupavom repu...

Jučer ujutro čujem užasno arlaukanje u dvorištu... i istog trenutka, dok mi se krv ledila u žilama, potrčim van spašavati što se spasiti može. Otvorim vrata, a mala crna mačkica mahnito protrčava kroz moje noge u sobu. Jedan mladi mačak stoji kao zaleđen - uvijek tako odreagira u šoku, ma čime da je ovaj izazvan, a drugi, stariji mačak bježi po krovu dvorišne zgrade. Drugu mačku ne vidim, ona uvijek prva nestaje kad je frka... no primjećujem na travnjaku mog gosta od prije nekoliko dana kako mirno 'obilježava teren'. Prošla je veljača, i njemu zapravo nisu trenutno mačke zanimljive, on je samo došao 'napraviti malo reda u dvorištu'.
Gledam ga zadivljeno. Pravi alfa mačak... i nije žuti nego žuto-bijeli , ali da nema te velike bijele mrlje bio bi isti kao Zlajo. Zaključujem kako je sigurno njegov potomak, rođak... jer ovakvi se ne sreću svaki dan...
Jednako dugačke dlake, jednako širokog repa, glave, pogleda... držanja. Mladi je mačak, još će rasti, ali već sada je veći no što će ijedna moja mačka ikada biti.
Prilazim mu, spuštam ruku a on odmah gurne svoju glavu u nju. Podižem ga, ruka mi nestaje u njegovom gustom krznu, a on sada trlja svoju glavu o moju.
Idi, i ne okreći se...
Znam da bi istog trenutka ostao zauvijek, ali znam i da je nečiji pa ga odnosim prema vrtnim vratima. U njima je otvor za mačke i guram ga kroz njega.
Idi, i ne okreći se...
Napravim dva koraka a mačak se već ponovno stvorio ispred mene. Opet radim grešku, podižem ga, on trlja svoju glavu o moju i samo jednom kandžicom se lagano drži za moju majicu kad ga hoću spustiti, i istovremeno pokušava drugom šapom udariti mladog crno-bijelog mačka koji se konačno pojavio pa 'generališe', prvo s pola glave iza jednih vrata a onda i cijeli.
Ostavila bih ga rado, ali znam da bi, jednako kao što je to i Zlajo svojevremeno napravio, brzo rastjerao sve mačore iz dvorišta i ostavio samo mačke... a meni je žao mog 'vakog-'nakog. Razmazila sam ga, i onakav blentav kakav je, teže bi se snašao sam.
Idi, i ne okreći se...
Još triput sam ga gurala kroz vrata, a on se svaki put vratio do mojih nogu.
Posljednji put sam zatvorila prolaz.
- Idi, i ne okreći se...- govorim mu - ne možeš sve spasiti.






***