Ima stvari koje (čak ni ja :O) ne mogu shvatiti

Ona me vozi kad trebam nekamo ići (a što će sa mnom, najbolje prijateljice smo skoro cijeli život...). Nije lako, jer ja baš ne volim biti ni o kome ovisna, čak ni onda kad to ne mogu nikako izbjeći...no, ona na tome inzistira, a obično i sama mora nešto usput obaviti pa mi umiruje savjest mrvicu barem...
Jučer joj je trebalo nešto više vremena nego meni, pa je čekam na terasi prvog kafića na koji sam naletjela. Ubrzo nakon mog dolaska prilazi nešto stariji muškarac, osvrće se oko sebe pa upita je li slobodno mjesto do mene. Terasa je mala, s jedva četiri, pet stolova, svi su popunjeni i ja naravno potvrdno odgovaram. Doduše, odmah do mene je stol za kojim također sjedi samo jedna osoba, muškarac, a za minut, dva se ispostavlja da se njih dvojica i poznaju... ali, blože moj, tko sam ja da ulazim u razloge nečijih postupaka. Kako se kaže - ni u džep mi, ni iz džepa.

Ovaj koji je sjeo do mene govori da čeka ženu, i ja na to samo kimnem glavom i nastavim gledati u mobitel kao što to radi svaki nenormalan svijet kojemu nije do razgovora. Ovaj normalni svijet koji bi razgovarao progovara nekoliko riječi s poznanikom za drugim stolom, pa u jednom trenutku naglas izgovara godinu svoje proizvodnje... a potom se okrene meni pa upita - Vi niste ta godina?
Gospodin je stariji nekakvih osamnaest godina od mene, zaključim, lagano se nasmiješim samo kako bi se barem malo posumnjalo u moje očito divljaštvo i neodgojenost, pa jednako lagano, niječno zavrtim glavom. Ne... ponovi on za sebe, pa nastavi pričati i spominjati svoju ženu još najmanje tri puta, pa još jednom nakon što mu je poznanik otišao, govoreći da će se on sad premjestiti za drugi stol... jer da će mu žena doći...

I stiže ona stvarno, i ja lagano podignuh obrvu, jer žena je daleko iznad ranga mog cimera s kojim sam do maloprije dijelila stol - lijepa, plava, elegantna... i, rekla bih, mlađa od mene. Ubrzo sam, dok je naručivala piće, imala priliku čuti joj i glas - mekan i ugodan, pa mi se pored obrve pojavi i upitnik... ali dobro, razlika u godinama i izgledu nikako ne mora značiti da u toj vezi neke druge, ozbiljnije vrijednosti nisu u igri, pa ja spremim upitnik u džep i nastavim proučavati desetodnevnu vremensku prognozu za svoje selo nastojeći ne prisluškivati ovo dvoje, što je bilo jako teško obzirom da je njihov stol ni pola metra od moga. I tako sam onda, hoću-neću, ipak morala čuti kako razgovaraju... zapravo, njega kako cijelo vrijeme navaljuje, skoro sikćućim glasom na ženu pitanjima - zašto... što nisi, mogla si...?!?!
I posvađaše se oni, zapravo, on se posvađao... a ja shvatim da je on njoj prigovarao zbog narudžbe. Nekakav sokić je bio u pitanju.
Ubrzo su ustali i otišli; istovremeno je stizala moja prijateljica pa ih nisam ispratila pogledom, ali poiskakaše svi moji upitnici iz džepova, zalijepiše se na čelo i napraviše gužvu vičući - kako... kako, kako... kako je takvo što moguće?!?!?!
Pokušavajući ih umiriti... rekoh samo kako, eto, postoje stvari koje ni ja ne mogu shvatiti.