Rad u šumariji

Prošla su već (blooooožeeee... pura&drek) tri tjedna od onog kijameta, a kod mene u vrtu još uvijek leže porušena stabla. Neka leže, mislim se, sredit ću ih kad stignem. Nije to nekakav problem, mislim se i dalje, jer porušile su se stare i trule voćke koje je odavno trebalo izrezati. Mučila me jedino ona suha šljiva što je za sobom povukla i mladu zezdeliju pa su se obje prevalile preko susjedove ograde u njegov vrt. To baš nije trebalo tako ostati. On se jedan dan pojavio, kratko, samo da vidi ima li štete, i onda ponovno otišao ne rekavši ništa za ogradu.
I onda ja... danas ću, sutra ću... pa nikako da to riješim. A sama ću, je li. To mi je nešto od mame... mislila sam da baš i nismo slične, ali ni ona nije bila nekakva haremuša koja bi sjedila na svilenim jastucima i čekala da je drugi služe, nego je uvijek sama zapinjala, a pogotovo ako je trebalo na nekoga čekati.
Eto, i onda se ja čudim da otkud meni to :I

I tako... planirala sam jučer to konačno riješiti, pa zaboravila , al' onda jutros odlučim da više nema odgode, i pod punom spremom: u kratkim (poderanim) hlačicama i kroksicama, s Brenchie u rukama i rukavicama (to je jedino pametno što sam napravila :I) kao Čeh na Biokovo navalim ja na zezdeliju i šljivu. I naravno, sve što se izdaleka činilo lagano, izbliza to nije nikako bilo. Zezdelija je mlada, ali visoka oko 3 metra i s bogatom krošnjom, a i deblo joj je široko, za mene nemalih, petnaest (moguće i više) centimetara (bravo Brenchie - ispilila ona to ). Sve se to upetljalo s vinovom lozom, također porušenom, koja se petljala i oko mojih nogu, pa velikom ružom penjačicom te koprivom, lobodom i drugim korovom koji je nekontrolirano izrastao za ovo vrijeme. Uz to, zaboravila sam da zezdelija ima jako veliko i oštro trnje, pa kad se sve zbroji, ne znam kako sam živa izašla iz te akcije.
Za neke stvari napraviti očito moraš biti malo lud.. ili čak i malo više.



Al' uvijek se nađe i poneka haremuša... koja je to i dušom i tijelom :D