Je l' more dvije za deset eura?

Ajd...

Raspištoljila se ja... glava malo boli, al' zato perilica radi sve u devetnaest. Oprale se zavjese, plahte, crne majice...
Plahte sam prala dvaput jer mi se prvi put učinilo da nisu dovoljno bijele. A ja volim bijele plahte... pogotovo ljeti - svježe oprane i hladne, pa ih onda takve često mijenjam. Samo ih je Jacqueline Kennedy Onassis mijenjala češće, kažu. Kažu i nekoliko puta dnevno :O. Naravno, nije ona to sama radila, samo je zahtijevala . Tko zna, možda bih i ja tako zahtijevala da imam kome naređivati :D
Alzo... neprocjenjiv je trenutak u kojem se na kraju dana umorna ramena spuštaju na svježe opranu, hladnu plahtu, pa vrijedi malo i sam sebe poslužiti :O. Da, nisam rekla - plahta mora biti i čvrsta. Ništa saten, ništa tanki materijali, samo čvrsti pamuk koji nikamo ne bježi i ne nabire se, i kojeg ni litra omekšivača ne uspije skroz omekšati. A i omekšivača mora biti, jer plahta mora biti: bijela, čvrsta, hladna i mirisava... e, tek kad je takva, onda je sve kako treba.
A od omekšivača najradije biram one koji su preporučeni za bebe. Takvi su obično antialergijski, no ja ih ih ne biram zbog toga nego zato što stvarno mirišu na male bebice. A miline... pa kad zaspem, onda i spavam k'o beba :))
Aj, ponekad samo, al' i to zlata vrijedi :O

I tak' ja rasprostrla te oprane plahte, pa malo odmorila okice, kadli me probudi miris dima. Skočim (jer uvijek me strah da se ne bi negdje nešto zapalilo) i izađem na dvorište... a tamo snijeg pada.
Pogledam dobro, da možda ipak nisu labudovi(?), al' nisu... nego snijeg! Uz snijeg se još čuje i kako negdje led puca, pa zbunjeno spustim pogled na svoja bosa stopala i noge u kratkim (poderanim) hlačicama ... i mam se zapitam kad sam ja to prošla kroz vrata za Narniju. Jest da sam jučer i danas micala onaj veliki ormar u hodniku, al' nešto se ne sjećam da sam unj' ulazila... no istog trenutka se i razbudim i malo razbistrim, pa shvatim da to nisu ni snijezi ni labudovi, nego da pepeo leti i da negdje gori. Pogled odmah bacim na lijevu stranu na kojoj je susjed što stalno roštilja pa vidim da ne pucketa kod njega nego iza smokve što se na zemlji odmara... pa potrčim iza nje taman da vidim kako dim suklja kod novog desnog susjeda, a ogromna lomača za vještice bukti k'o da samo mene čeka...
Aj, vidim i susjeda uz vatru pa se okrenem na peti i vratim u dvorište. Ali tamo onda ugledam svoje plahte pokrivene pepelom, malo mi se smrači pa se ponovno vratim do ograde u vrtu i mahnem.
- Gospon Bosanac, može li to malo lakše?- pitam... a on sa zbunjenom facom i hrpetinom papira u rukama viče da što će on s time...
E da ne znam ja, rekoh mu, samo neka barem malo manju vatru pali jer da sve leti.
Joooj... zna on, oprezan je, bio je i vatrogasac neko vrijeme (a inače - nema što nije bio), al' dobro, neće više.

Vratim se ja u svoje dvorište, gledam plahte pitam se da l' da ih ponovno operem... al' onda ih ipak samo dobro protresem i pomislim kako bi se sad mamlaz mogao i uvrijediti, pa zgrabim prvu bocu i odem do prozora jer sam ga sad čula s druge strane kako nešto ženi pojašnjava. Mahnem mu ponovno i pokažem bocu a on onda ozarenog lica krene prema meni i viče - Ja se baš mislim, vid' što je V. opasna i ljuta, a ona legenda... e, jes' legenda i gotovo!
Pojasnim mu da nisam ljuta, već da sam se uplašila. Da je vatra bila prevelika, preblizu, da mi je puno dvorište pepela i gareži... da je samo trebao naložiti manju vatru, iako zapravo ne smije nikakvu (al' nisam mu ja ni policajac ni sudac za prekršaje...). Imam i ja hrpetinu granja u vrtu, ali se paliti ne smije.
A jel', čudi se kao bivši vatrogasac... nije znao... al' da neće više, i da je vatru već ugasio... pa odmah otvori bocu koju sam mu poklonila kako ne bi bilo zle krvi, otpije gutljaj i opet ponovi - Legenda!
Mašala.
A sad kad on odjaše, pomislim, i negdje se zakuca autom, zna se tko će biti kriv :I


E, a pitate se vi di su one pare iz naslova, je li? Je, pa isto na prozoru...
Sad si nešto mislim kako bi Through The Window bio odličan naziv za neku novu dostavnu službu (kaj, Wolt i Glovo ne mogu pokriti sve naše potrebe.. ne...)... dostava lubenica, recimo :D
Alzo, netom prije ove paljevine, pola sata najviše, čujem ja da se na ulici prodaju lubenice. Uvijek kad čujem kako ih voze, meni se baš tada lubenica jede (aj dobro, za lubenicu sam uvijek spremna... ovi me samo podsjete), ali ne uspijem zaustaviti vozilo... zapravo, i ne pokušavam, jer nema šanse da mi to uspije, pa samo duboko uzdahnem. No, ovaj put sam se dosjetila pa provirila kroz prozor i mahnula gospon Lubeničaru (jbt što mašem, više nego kraljica majka). Vidio on mene, srećom, pa i sam zamahne rukom k'o da grabi zrak i vikne - Ajd 'vamo!
Ja ništa ne odgovorim, jer i da vičem teško da bi me čuo, pa ponovno, u maniri vrsnih pantomimičara, mahnem i prstom pokažem da mi donese jednu.
-Aj, more - ponovno on zaviče pa upita koliku, a ja onda zaokružim rukama onako kako muškarci često znaju 'opisivati' neke ženske atribute.
I dok sam se okrenula uzeti novac, i ćelavi, mišićavi lubeničar je s lubenicom u jednoj ruci već stigao, vrteći je na kažiprstu maltene, i kad je već tu koristi priliku pa pita je l' može još jedna takva za deset eura.
Aj, može... pristanem ja, ne sumnjajući da će druga biti manja, al' tko zna kad bih ga ponovno ulovila...
Odmah sam jednu stavila u vodu na hlađenje.
Ubijem se još u te dvije... za poslije ću vidjeti.
Tko zna što će donijeti sutra.