Obiteljska smokva

Smokva u dvorištu je narasla, razbujala se i rodila kao nikada ranije. Iako sam joj prošle godine rezala grane, a ovog proljeća sam ih izrezala još i više, sada kao da ih je dvostruko izraslo. Ta smokva raste iznad staze kojom često prolazim, i otežale grane pune plodova niske su toliko da mi dosežu skoro do grudi. Svaki put kad prođem pored nje, a to je nekoliko puta na dan, moram se jako sagnuti i paziti da me ne raščupa i ne izgrebe. Obzirom da je mojih vlasi na skoro svakoj toj niskoj grani, čini se da mi to paženje baš nešto i ne ide...
Moji problemi vezani uz bolove u leđima i lošu frizuru lako bi se riješili s još nekoliko kratkih rezova, ali meni, eto, žao konja... ovaj, plodova... kojih je, čini mi se, još i najviše na tim niskim granama.
Pa se i dalje sagibam, i mislim se kako bi zapravo svaka obitelj trebala imati jednu takvu smokvu. Ako bi se neko stablo trebalo nazivati obiteljsko, onda bi to svakako trebala biti smokva... i to puna lisnatih grana kako bi se njima mogle sakriti, ili po potrebi i otkriti, sve one silne sramote koje vjerojatno svaka obitelj ima...
Ono što ja znam o svojim precima uglavnom se proteže kroz razdoblje od Prvog svjetskog rata na ovamo. Ratovi su nas možda i najviše obilježili. Naravno, ratovi na svakoga utječu, na razne načine, ali nama su samo uzimali, pa ja često znam reći kako nam je onaj Prvi oduzimao muškarce, Drugi imovinu, a ovaj posljednji je otimao dušu... A sve ono drugo, tko zna, možda čak i pravi razlog svemu tome jer mi se ponekad čini da smo kao ukleti, povremeno isplivava na površinu ispod smokvinih listova.

Kada je tata umro, prije no što sam bilo koga pozvala, sjedila sam pored njega neko vrijeme u tišini i gledala ga. Gledala sam njegove čvorave, tamne ruke i njegovu sitnu, tako često tvrdoglavu glavu, koja je sada bila sitnija no ikada... ali i mirnija no ikada. Zaspao je tiho i mirno, onako kako, vjerujem, dobar dio njegovog života ništa nije bilo.
Sjedila sam i umjesto njega, jer je on posljednjih godina većinu toga zaboravio, pokušavala pred svojim očima odvrtjeti njegov život.
A znam da nije bio lak.
Dobar dio tereta kojeg je mu je njegov život nametnuo zauzimao je veliki smokvin list kojim je on pokušavao prikrivati svoju majku, moju baku.
Iako nije dao da joj se ijedna ružna riječ ikada uputi, a on sam se prema njoj uvijek ophodio s velikim poštovanjem, znam da je taj list kojeg je vukao za sobom silno pritiskao njegova leđa.

Moja baka je kao jako malena djevojčica ostala bez oca. Pradjed je ostavio svoje mlade kosti na Galipolju, kamo je bio poslan kao topovsko meso, i iza sebe ostavio udovicu od dvadesetak godina i malenu kćerkicu. Zakoni preživljavanja iz tog vremena branili su ženama da se udovištvu predugo prepuštaju, pa su se one vrlo brzo ponovno udavale. A ako su imale djecu, vremena za udovištvo i prostora za biranje bračnih drugova skoro da nije ni bilo.
I tako se prabaka ubrzo ponovno udala, u drugo selo - za samca, nešto starijeg neženju. Zajedničke djece nisu imali, pa je moja baka odrastala kao jedino dijete, i udovoljavalo joj se na sve mile načine, jer, koliko znam, pokojni pradjed je imao sestru bez svojih potomaka, pa se i ona brinula da mojoj baki, njenoj miljenici, ništa ne nedostaje.
Za baku se tako govorilo da je bila velika gizdavica, i da je bila 'silna' (svojevoljna, hirovita, prkosna, razmažena...) a ispostavilo se kasnije da je je bila i velika zavodnica, prava femme fatale.
A bome, ni pokušaji prevare joj nisu bili strani, po onoj da prilika čini lopova. Koliko znam, tata je to uspio spriječiti, ali znam da su velike kletve svejedno bile izgovorene.


Nastavit će se...