(Ne)poznavanje

Dok jutrom u ruci nosim šalicu tamne, vruće tekućine: bosa, ili stružući po podu u prevelikim papučama koje mogu laku navući ili ih jednako tako lako zbaciti sa stopala, prisjećam se nekadašnjih davnih kavenih seansi. Skoro svakodnevno bi se zbog nekoga nosila velika tacna šalica s tanjurićima, netom mljevene i kuhane kave. Pa posudica s dodatnim šećerom i mali vrč s mlijekom, te sokić ili limunada. Onda bi se donijeli i svježe ispečeni kolači (kao da su znali da će netko doći!), a ako nije bilo kolača, našli bi se nekakvi keksi ili bombonijera koja bi se čuvala baš za goste. Ako je posjetitelj bio s brkovima, onda bi se obavezno na stol donijela i malena čašica jesenje berbe šljiva. Tada bi brkovi nazdravili domaćinu i uredno odbili drugu čašicu, jer da je jedna bila taman, i baš fino sjela.
Potom bi se dugo pretresale razne teme... političke, obiteljske, socijalne... Na kraju još jedan duboki uzdah, nerijetko baš onaj po kojeg se i došlo, i dugački ispraćaj ispred dvorišnog ulaza.
Pospremanje i povratak svakodnevnim obvezama nakon uzdaha razumijevanja i pripadanja odrađuje se još jačim osjećajem odgovornosti.

Još uvijek stružući papučama čujem telefon kako zvoni, zavaljujem se u fotelju i odgovaram na poziv. S druge strane je neka druga šalica kave s kojom polako razgovor počinje teći, a kada isteče i jedno i drugo, i kava i razgovor, potezom prsta se vraćam samo(j) sebi. Ostajem sjediti - nije potrebno užurbano sakupljati šalice i čaše sa stola, niti čistiti ostatke izlomljenog keksa. Samo uredno svaki put kupim sebe i svoje ostatke s one druge strane.

A svaka kava uživo mi zapravo nije problem, točno bih znala kakvu treba skuhati, ali ipak svaki put pitam, želim točne upute, nije mi teško... I svi obično kažu da nije bitno, da istu kakvu i sama pijem... pa onda gledam kako se šalica ostavlja nakon dva kratka gutljaja, ili odlazim po šećer za kojeg sam naknadno zamoljena.

Dobila sam nedavno veliku vrećicu malih pakiranja instant kave - 3in1, golden classic. Ništa gorko, ništa oporo, maleni, slatki užitak za one koji nemaju vremena za više. Kako baš meni, pitala sam se, pogotovo što je osoba koja ju je donijela trebala znati da takvo što nije za mene. Zapravo - točno je znala...
Držala sam vrećicu nekoliko mjeseci kod sebe i razmišljala kome da je proslijedim... pa shvativši kako zapravo poznajem jako puno odgovarajućih kandidata, odlučim je otvoriti i dijeliti budućim posjetiteljima po jedan paketić.
Prilagođavam se.