V has a new pet

srijeda, 07.12.2022.



Bu!





Jutros se prebacim iz kućnih papuča u papuče za van: bosa sam i vidim mamu kako za mnom trči s čarapama, ali pošla sam na brzinu samo iznijeti smeće, ne bi ona to ni skužila da je tu - trepnem, i slika nestane... Pada kiša ali sitna pa ne vidim razlog za kišobran, i to me ponovno podsjeti na mamu koja je po kišnom vremenu stalno pronalazila nekakve poslove vani. Lijepo vrijeme bi je moglo zadržati u kući, a li po kišnom vremenu je stalno izgledala kao pokisla kokoš. Ne jednom sam joj to prigovorila :I. Smijala bi se kao dijete ulovljeno u nestašluku, a ujutro rano bi ponovno negdje nestala i nekoliko sati poslije vraćala bi se s košarom gljiva mrazovki... mokra, i neizmjerno sretna.
Duboko uzdahnem.

Izlazim van i kod ulaza vidim kantu prljave vode koju sam sinoć tu ostavila. Jučer sam tati kuhala grah, za kojeg je on prije no što ga je i kušao rekao da mu sigurno neće odgovarati. Prije su, kako kaže, žene grah namakale večer ranije (:O), pa ga onda ispirale i kuhale... (:O), pa radile zapršku (:O), a da ja sve kuham čudno, a grah da je uvijek gust. Uzdahnem ponovno pa mu kažem da neće biti gust ako ga bude odmah jeo a ne podgrijavao do navečer. Naime, u istoj mjeri u kojoj ne voli da mu 'naređujem' u koje vrijeme će uzeti terapiju, tata ne voli ni da mu 'naređujem' u koje vrijeme će ručati. S hladnim jelima to nekako i prolazi, ali svako kuhano se podgrijava nekoliko puta, a tek rijetko koje od njih ostane i jestivo.
Dobacim mu još preko ramena da me ne uči kuhanju graha, da ja valjda najbolje znam (!), te si mislima pridodam kako je sada sve u Božjim rukama i odem kuhati bolonjez od 3 kg mljevenog mesa. Jedno od jela koje je podgrijavanjem bolje, ali nažalost tata to ne bi jeo ni u ludilu. Ruke su mi zamalo otpale od sjeckanja povrća i miješanja umaka u loncu od 16 litara, ali rado odvojim jedan dan kad sam u stanju nešto raditi, kako bih se poštedjela u nekim drugim danima... Zato veću količinu bolonjeza kuham jednom do dva puta godišnje i zaledim male porcije koje mi poslije uštede puno vremena.

I tako sam dobila punu kantu masne vode pomiješane s talogom kave i drugim otpadom koju je trebalo isprazniti u stražnjem dvorištu. Aj, kad sam već vani, pomislim, i uhvatim ručku preteške kante... Na trenutak mi padne na pamet da vodu podijelim u dvije, ali učini mi se to odmah i velikom gnjavažom pa lagano zastružem papučama i krenem pridržavajući se rukom za svaku izbočinu na kući, i iza nje.
Kakva teretana, ovo je puno bolje od nje!
Istina, ja u teretanu ne mogu, a i zabranjeno mi je, no za kante masne vode nitko ništa nije rekao, pa nastavim polako strugati papučama.
U stražnjem dvorištu me dočeka pokisli Patak s drugaricom, ali ovaj put nije potrčao za mnom nego su oboje trčali ispred mene vjerojatno u strahu da ih ne zalijem masnom vodom :)))
A i dobro da su bježali - u tom dvorištu ima blata tako da sam još opreznije morala hodati, jer da sam pala i polomila se nitko me ne bi čuo i nitko mi ne bi pomogao. Vjerojatno bih skončala, sama i nevoljena, izgrižena do krvi Patkovim kljunom:D
Inače, u ovakvim uvjetima sa sobom ponesem mobitel, ali, evo, ovaj put je on ostao u toplom a ja sam se sama upustila u pravu avanturu :O

Otkližem još nekoliko metara dalje, ispraznim kantu pa se jednako oprezno vratim natrag, a onda kod Patkove nastambe ispraznim i njegove posude s vodom pa donesem čistu.
Operem i kantu koju sam netom ispraznila, a kod slavine se sjetim da sam vani ostavila postolje od suncobrana koje je trebalo oprati od blata... Nadala sam se da će to kiša napraviti, ali kako je bila preslaba za to dohvatim četku i crijevo za vodu pa i njega ga operem. Sad već dobrano mokra, što od kiše što od vode iz crijeva, pogledam u svoje blatnjave papuče i zapitam se kamo ću s njima takvima, pa ih onda sekundu poslije svučem s nogu, operem a zatim hladnom vodom istuširam i svoja stopala.
A što, pomislim... u svijetu stalno neki ljudi-morževi idu pod led, jer je to kao dobro za opći imunitet, a na kraju krajeva, ni u Ukrajini nije bajka - tamo djeca nemaju ni struje ni grijanja, neće ni mene ubiti ovo malo hladne vode... i barem je sve čisto.
Prava seoska, zimska, idila.

Dobro je da sam samo na brzinu smeće iznijela.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.