Kozja krv

Sjedeći na prozorskoj dasci u društvu velike čaše leda, sakrivena od tuđih pogleda u sjeni: mjesečevog svjetla, orahovih grana i svježe opranih zavjesa (100% poliseter - pranje na 30°C (nježno)), u suton toplog, zamalo ljetnog dana upijam njegove darove.
Nikada tako ne znam čime ću biti nagrađena... ponekad su to oštroumne primjedbe malene dječice u pratnji svojih roditelja - takve me uvijek razvesele; a ponekad me samo lagano zapuhne miris parfema ljepše polovice isprepletenih prstiju u prolazu.
Mirisi su kao osobna iskaznica - slažem sliku...
Na promet sam naviknuta, njega i ne primjećujem, tako da u tišini glasno odjekuju samo kockice leda u mojoj čaši.... a onda ih naglo zaustavlja naguravanje kotača bicikla i glasovi odraslijih dječaka:

- Nemoj, ispast će mi pica! - poviče jedan kotač, a drugi mu spremno odgovori škripom.
- Je*** ti mater, ispast će mi pica!! - ponovno poviče prvi kotač, a zatim zajedno odtutnjaše u noć...

Kockice i ja se pogledasmo licem u lice - one kao da su se ponovno malo zaledile, pa ja rezignirano skrenem pogled u stranu... možda naiđe kakav pas...
No onda se ponovno oglasi pomirljivo zveckanje, i sjetno progovori - Ehh... nekada su matere znale koliki teret odgovornost nose ljubavlju kuhani nedjeljni obroci. Naručena pizza pod njim sopće sve do utorka... - pa još jednom lagano zazvecka i tiho doda - Ali sretna si ti što ti je samo pizzerija u blizini, što bi da je kladionica...

Lagano zapuhne povjetarac i donese iz dvorišta opojni miris kozje krvi... najljepša slika...