Jednom prilikom, prolazeći pored autobusne stanice, ugledala sam ženu koja se strašno mučila na koljenima pokušavajući ustati. Desetak metara dalje, ispred svog ulaza stajala je druga žena s odraslom kćerkom i skrštenih ruku na grudima obje su mirno gledale taj mučni prizor.
Prišla sam ženi na koljenima, pomogla joj da sjedne na klupu, pitala treba li koga pozvati, treba li vode...
Rekla je da ne treba, da ima dijabetes pa joj je pozlilo, i da će netko sad doći po nju. Blijedog lica i oblivena znojem zahvalila se i odbila daljnju pomoć pa sam ja nastavila svojim putem. Dok sam prolazila pored one dvije druge žene starija me zaustavila i s očitom zluradošću pitala - Je l' pijana, ha?
Ukratko sam im pojasnila o čemu se radi i produžila ostavljajući ih razjapljenih usta.

Kad se puno ne pitaš, onda ti je i manje stvari nejasno.