Gospodarica prstenova, ili - kako sam upoznala sebe

Iskopam ja prekjučer iz jedne ladice veliki zlatni prsten. Star je, tamne je boje... muški, s nešto malo ugraviranih simbola.
Pa se počnem igrati njime - stavim ga na jedan prst, pa na drugi, pa na veći... a kako je težak počnem računati koliko bih mogla dobiti novca ako ga prodam u staro zlato. A onda, kako sam u fazi zaljubljenosti u sebe, logično, počnem razmišljati o udaji i o vjenčanom prstenju, pa da se ne ulovim nespremnu odem odmah pogledati ponudu na internetu. I cijene, jasno. I odmah se na prvu iznenadim bogatom ponudom, a bome i povoljnim cijenama. Kako sam ja 'klasičar' gledala sam samo ono jednostavno prstenje, i mogu vam reći - prstenje od srebra, par, možete naći već za dvije, tri tisuće. Volim srebro; i onih nekoliko drugih prstenova što ih imam također su od srebra - jedan ima glavurdu nekakve životinje, drugi je jin i jang... i tako...
Sračunam ja odmah da, ako prodam onaj zlatni, mogu kupiti pola tog jednog srebrnog prstena. Snaći ću se nekako za drugu polovicu, a obzirom da se udajem za samu sebe, više od jednog mi i ne treba.
Done!

E, a onda se sjetim zaručničkog prstena - bez njega nema ni vjenčanja, ni ičega (ni kuća se ne gradi od krova, pa tako ni brak); a kako sam vjenčano prstenje riješila dok si rek'o 'sex', odlučim ne gubiti vrijeme te i zaručnički prsten riješiti brzinom iste riječi! I odmah se bacim u potragu za klasičnim 'solitaire' prstenom - ništa drugo nikada nije ni dolazilo u obzir, pa druge nisam ni gledala. Doduše, slučajno sam odmah na početku naletjela na prsten od nekakvih tri milijuna kuna - napadan, živi kič, odmah sam pobjegla od njega... ali taj od tri milijuna je umanjio osjećaj grižnje savjesti zbog ovog kojeg sam ja odabrala... mislim, što je petstotinjak tisuća (označiti i VVS kvalitetu dijamanta za dodatnih stotinjak tisuća) nasuprot tri milijuna, ne? Tak' da sam ja odmah sebi mogla reći - Nisi ti V žena rastrošna, lako ćeš ti to - prodaš životno osiguranje i pet, šest bubrega... i eto zaručničkog prstena! Nego, aj da ne budeš siroče samo s jednim prstenom, deder ti pogledaj sebi i kakve naušnice...
I pogledam. Također ništa napadno: u obzir dolazi samo nešto decentno, dakle što manje i jednostavnije... i nađem ja OVE - male, nemaš ih što vidjeti...
Mislim, nije ni taj milijun (ponovno označiti VVS kvalitetu) nešto previše... al' to je bio onaj presudni trenutak upoznavanja sebe, i vidim ja tu kakva sam: daš mi prst, a ja bih cijelu ruku... i pomalo se počnem hladiti od vjenčanja. Volim se i dalje... ali udaja, hm... možda to ipak nije najpametnija ideja.

Duboko uzdahnem, pogledam onaj prsten na svom srednjaku i odlučim ga ne prodavati. Kako stvari stoje, on će mi jedini i ostati :I