Jadnici

Prošlog tjedna sam se malo opustila, pa s mozgom na paši vrtjela programe na TV-u.

Sad kad gledam u ovu rečenicu iznad - to koliko često ovdje spominjem TV i filmove, i samoj mi dođe, a kamoli ne nekome drugome, da si predbacim zbog pretjeranog gledanja u dalekovidnicu...
A nije tako - samo se čini. A pored svih (drugih) razloga zašto ne, jer sam pomalo i kratkovidna; pa onda kad u dalekovidnicu i namjeravam zuriti, to moram s naočalama za kratkovidne... a kako nikada ne znam gdje su, eto, onda najčešće ništa ne gledam... ili gledam rijetko.

E, sad se vi pitate zašto nemam rezervne naočale, pa se ne bih mučila, je li?
A imam ih! I to su upravo ove koje stalno tražim. Imala sam ja fine - tamne, koje su bile 'glavne', ali sam ih nekoliko puta nogom nagazila pa se prvo iskrivio okvir, pa popucala stakla... i onda mi ostale samo ove rezervne, koje su btw. fine - ružičaste. Nešto su malo otpornije na gaženje, al' me mrzi stalno ih tražiti, pa onda, ako baš zapnem za nekakvo zurenje - zurim u tablet.
Na udaljenosti od 20-30 cm ne trebaju mi ni crne ni ružičaste naočale - sve mi potaman.

I tako - u ležećem položaju, sa sve četiri u zraku, ponovno mi se nije dalo ići u potragu za ružičastim naočalama pa sam izlistala dostupno mi na tridesetak cm blizine... i naletjela na mini seriju 'Victor Hugo, državni neprijatelj'.
Nešto što mi je gledljivo, jer volim kostimirane filmove, povijesne, biografske...

Ako ste mislili kako ću vam ja sada prepričavati radnju filma, ne morate strahovati. Vjerujem da je vama, kao i meni, manje-više svima poznata Hugoova biografija, pa vam ništa novo ne bih ni otkrila. Poznata su vam i njegova djela, pa ne bih ni o njima... Zapravo, u samom filmu fokus i nije toliko na njegovim književnim djelima, koliko na njegovom političkom angažmanu. I upravo je to i bilo ono što mi je oči zadržalo za ekran. Ali, i opet - ne toliko zbog samog V. Hugoa, koliko zbog cijele (pozadinske) priče o politici tog vremena... koja nam, pak, također nije nepoznata, a ruku na srce - ne razlikuje se puno ni od današnje.

No, baš ta podudarnost je (i ovaj put) bila ono što me zaokupilo malo više od samog filma. Ništa nepoznato (fakat nisam Leeloo iz 'Petog elementa' pa da tek sada postajem svjesna zla na ovome svijetu), ali nije potrebno biti psiholog za shvatiti na kakve načine reagiramo na određene podražaje.
I tako je nizanje slika na dalekovidnici zaokupilo moj mozak, ne umjetnošću, nego politikom, podsjetivši me koliko je to prljava igra (uvijek bila).
Ambicije, želja za vlašću, moći i bogatstvom nikada nisu prezali od prolijevanja nevine krvi.
Gledajući film 'sračunavam' dvjestotinjak godina koje su prošle od tih zbivanja, i promjene koje su se dogodile. Neke jesu, nejasno da li evolucijom ili revolucijama, ali ostalo je nešto što se, ni na koji način, nije promijenilo niti za dlaku - politika.
I iste: ambicije, želje za vlašću, moći i bogatstvom, i ista 'zlatna formula' pomoću koje se dolazi do cilja: huškanja, obećanja, (prljave zakulisne igre) prevrati, sila, zabrane... stradavanje 'malih ljudi', i prolijevanje krvi nedužnih.
Jer, zašto mijenjati konja koji pobjeđuje.