'Kako bi netko mogao ostati sakriven pred onim što
nikad ne zalazi?'
(fg.16)








Jutros sam na ulazu, u jednom od svojih lošijih izdanja, posjetitelju s čokoladom u rukama pojašnjavala kako se baš ne osjećam najbolje, pa da se, ako želi, može malo družiti s tatom. Odbio je. Tata ne čuje dobro, pa razgovor s njim bude jako naporan. Doduše, moj posjetitelj još slabije čuje, a kako ja nemam 'dobar glas', tj. jako tiho govorim... onda možete zamisliti kakvo je to mučenje kad smo nas troje zajedno.rolleyes
Pojašnjavam mu još, kao dodatnu ispriku, kako sam danas planirala i na groblje otići, ali da, eto, ništa ni od toga... i u tom trenutku se iza mene začuo strašan krš i lom. Otpravih posjetitelja brzinski i uđem u hodnik, a tamo sam imala što i vidjeti...

Zlajo, koji je (kao) nekako i shvatio da se nije uredu pentrati na veliki stol, očigledno nije vidio nikakav problem u skakanju na jedan drugi, niski. Taj niski zapravo i nije pravi stol, nego improvizirani, jedan od onih koje sastavim od raznih drvenih dasaka, ploča i niskog stolca... ili već nečega što mi se nađe pri ruci, a koristim kao podlogu za snimanje. Kako to nije pravi stol s nogama, skočivši na jedan njegov kraj, Zlajo je na svojevrstan način potvrdio onu Arhimedovu: “Dajte mi oslonac i dovoljno dugačku polugu, pa ću vam podići Zemlju”.:I
Kako sam jučer tu nešto radila, a planirala sam i danas pa nisam ništa pospremila, na podu se tako našla: hrpa povrća, nekoliko tanjura i zdjelica, prolivena voda i neke druge tekućine... i još kojekakvih rekvizita. Srećom, nije se ništa razbilo, a sve drugo se moglo pospremiti... jedino što ja, ovakva kakva sam, takvo što nisam danas imala u planu.:I

Pogledala sam Zlaju, pa je pogledao on mene, onim pogledom - Ha, što ti sad opet nije jasno? - a onda sam ga zgrabila, stisnula jako uz sebe, pa ga potom nahranila i smjestila na fotelju... rekavši mu pri tom, kao i bezbroj puta do sada, kako sam mu neizmjerno zahvalna što mi je s takvom naravi tek dragi mačak, a ne netko moje vrste :D

Uglavnom, dok sam brisala pločice, prošlo mi je kroz glavu kako je ovo još jedna od onih situacija gdje se, zapravo, i nemam na što žaliti.. jer, evo, ponovno se gibam, gibam, gibam... Tak' da mislim da ću sada polako i do groblja. Samo još dok na potiljku raspetljam onaj gordijski čvor od uležanosti, pazeći pri tome da me ne strefi Damoklov mač :I










P.s. kako ja nikada ne mogu naći nekakve kozice 'normalne' veličine, nego ove veličine zrna graha... pa onda ne znam je l' radim špagete s kozicama, il' je to možda pašta fažol, ili što... :I








"Karakter čovjeka je njegova sudbina."
(fg.119)



Mislim da bih mogla postati šaptačica mačorima. Naime, otkako je kod mene, a to je nekakvih 8-9 godina, Zlajo me jučer po prvi puta, a danas i drugi put, bez da gleda s nerazumijevajem kao tele (da što ja od njega hoću, kad on ima svoje potrebe i želje čije ostvarivanje je neupitno, pa samim time i bilo čije preispitivanje istih suvišno... i da što meni sad nije jasno...) poslušao kad sam podigla prst uvis i rekla mu da se vrati tamo gdje sam ga ranije smjestila, s puta kamo je krenuo... a to je stol na kojemu je zadnjih par godina stalno k'o Danijela Martinović u najboljim godinama.
I stvarno, za nepovjerovati, ali kao da me konačno razumije, spustio je glavu i lagano se vratio kamo sam prstom pokazala.
Pa neka netko kaže da se čuda ne događaju.



Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.
(Pablo Neruda)





(Zlajo Mutni)



Male smrti

utorak, 26.10.2021.



Napor je trpjeti iste i pokoravati im se.
(fg.84b)



Djeca su najveća radost svijeta..- malo je onih koji se s time ne bi složili, a ja nisam jedna od tih. Da djeca mogu biti i pravi monstrumi... ne znam koliki bi se usudili to reći, ali ja nisam jedna od tih koji ne bi.

Zvali su ga Debeli Ivo. U vrijeme mog djetinjstva bilo je manje pretile djece no danas. Više se igralo na svježem zraku i zdravije hranilo, pa bi se u svakom razredu našlo eventualno jedno ili dvoje punašnije djece.
Ivo nije bio punašan, on je bio ogroman. I sada ga vidim: uvijek kratko podšišan na potiljku, u prugastoj polo-majici uvučenoj u bež hlače, na kojima je remen toliko visoko bio podignut da su rubovi nogavica dosezali tek do nožnih zglobova. U crnim mokasinama i svijetlim čarapama koje su se jasno vidjele ispod hlača, svakog dana je jednoličnim korakom stupao do škole, povremeno popravljajući teške 'pepeljarke' koje su mu klizile sa vječito oznojenog lica. Ivo je bio toliko slabovidan da je i pored naočala knjigu morao približavati očima na nekoliko centimetara ako je iz nje namjeravao nešto pročitati. Uz to, to sam kasnije saznala, imao je i diabetes i bolesne bubrege. Zbog svoje debljine često je bio predmetom neslanih šala među djecom. Jednom prilikom sam i ja mami sa smijehom prepričavala neku 'zgodu', očekujući kako će se i sama nasmijati, i iznenadila sam se kad je 'eksplodirala' , očitala mi bukvicu i zabranila da se ikada više izrugujem bolesnima. Tada mi je pojasnila kakva je njegova bolest i kakvo je to stanje. Pokunjila sam se .. ali lekciju sam zapamtila.

Ne sjećam se više, bili smo djeca oko deset godina i trčeći izlazili iz crkve, s vjeronauka koji nam i nije bio nešto drag, ali u našoj sredini je bio obavezan, i primijetila nekakvu gužvu ispod stabla kestena. Nekoliko dječaka je okružilo uplakanog Ivu i štipkali su ga za: trbuh, stražnjicu i prsa koja su zbog njegove debljine nalikovala na prave ženske grudi. I dok je on plakao i molio da ga puste, oni su se samo smijali i ludo zabavljali.
Sjetivši se mamine lekcije povikala sam na njih, ni trenutka dvojeći kako nisam u pravu. Naravno, zaigrana grupa ne bi poslušala jednu djevojčicu samo tako, kako je i bilo - vječni kolovođa te grupe, omanji bundžija, također s debelim staklima naočala, ali koji se znao prikloniti svakoj situaciji, iskoristiti svaku priliku, i koji je s grupom iza leđa uvijek bio nevjerojatno hrabar, okrenuo se prijeteći prema meni i drsko pitao što hoću. Ja, pak, nikada nisam bila ona koja bi si dopustila strah, barem ne u ovakvim situacijama (za takve prilike sam već tada uzgajala nokte kao oružje, i ne jednom se njime poslužila), ali sam tada procijenila da bi bilo pametnije zaprijetiti roditeljskim autoritetom, kao i onim koji je netom ostao iza crkvenih vrata. Procijenili su i oni da bi bilo pametnije 'ne izazivati Vraga', pa su se nevoljko udaljili.
No, dogodilo se tada nešto što nisam očekivala, pa sam se ponovno našla na kušnji. Još uvijek uplakan Ivo povukao me za ruku i pitao može li sa mom dio puta, do moje kuće. Ja, frajerica kako sam se tada voljela vidjeti, štrecnula sam se malo... pa kako ću ja sad proći kroz selo s njim, što će reći druga djeca, pomislim, i pokušam se izvući, slagati da idem na drugu stranu... No, taj trenutak slabosti je trajao stvarno kratko, i onda sam se uspravila, pomislila - mogu ja to - i pošli smo.
Ivo je i dalje cijelim putem nezaustavljivo jecao, a kada smo došli do moje kuće zatraži je malo vode i onda nastavio svojoj.

Nekoliko mjeseci kasnije, pred sam kraj školske godine, naglo je prestao dolaziti. Trajalo je to svega nekoliko dana, a onda smo obavješteni da je umro. Rekli su nam da dođemo pred školu gdje ćemo zajedno otići na sprovod, u dvoredu, kako smo i nače svugdje išli.
Bila je to moja prva mala smrt, i nisam znala što ću s njom. Zapravo, nitko nije znao što bi... pa smo se putem čak i smijali, pa onda malo, upozoreni, ušutjeli... pa bi se ponovno smijali, pa onda malo pokušali shvatiti ozbiljnost situacije, ali, male smrti ni odrasli ne razumiju, a kako bi djeca...
I nisam razumjela. Nisam posebno doživjela ni gomilu ljudi, ni majku crvenih očiju bez suza, jer su valjda sve već iskapale, niti jedan muški glas koji je rekao - A hvala Bogu, prestao se mučiti - jer ako se prestao mučiti, onda je to dobro...?
Stajali smo malo sa strane odsvirala je glazba, i pošli smo kući. Moja prva mala smrt... i moja prva... al' nije me ona ubila, ubila me druga nekoliko godina poslije.
Jedna mala, i jedna velika.







'Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao
bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge
slobodnima.'
(fg.53)






Kako pristižu hladniji dani, Zlajo skitnica sve češće boravi u kući. Sviđa mu se moja fotelja, ali ipak najviše kad sam ja u njoj a on na meni. Prebaci mi se preko ramena pa prede i puše mi u uho sve dok se cijelo ne navlaži od njegovog daha.
Sutra stiže novi Tv i već nas vidim kako zimu provodimo kao dvoje umirovljenika pod dekicom i biramo programe. Razmišljam o tome da i njemu nabavim jedan daljinski... Tj. razmišljala sam tako o nama nekoliko sati, a onda se poslijepodne lovac u Zlaji ponovno pojavio s masnim plijenom...

O.K. malo sam mu i ja pomogla, ali mislim da je time jasno dao do znanja što misli o ideji umirovljenja :D




'Nevidljiva harmonija jača je od vidljive'
(fg.54)







Govorim sestri o situaciji na blogu. Ne čita ga ona, a ja i ne razgovaram s njom o njemu... tek tu u tamo joj kažem ako sam možda spomenula nju ili djecu.
- A je l' ti trebalo to? - pita
- Aha
- Dobro onda

Pa kad sam joj već pričala, spomenem i cipelarenje, nešto što sam pisala u jednom komentaru u prethodnom postu, a ona se nadoveže...
- Ajooj, meni je jučer došlo da jednog iscipelarim... - pa priča o psu, kujici koju često viđa oko trgovačkog centra; ima ogrlicu ali ne zna se čija je jer nikada nikoga nema uz nju. Moja sestra također ima pse pa onda kad god nekog psa vidi ispred trgovine obavezno mu kupi hranu. Ili je već ima u džepovima zbog svojih pasa. I kaže ta je kujica ponovno bila ispred trgovine i skakutala oko nekog tipa... čak joj se čini da nije ni gladna bila nego se htjela igrati, a taj ju je tip, kaže, gurkao i tjerao od sebe, pa su tako privukli pažnju prolaznika... a ovaj kad je to primijetio, ispravio se, udario je nogom i onda sav bitan, bacao poglede okolo.
Kaže sestra da je stisnula šake, a kad je prošla pored njega pitala ga je je li sad sretniji. Veli da takvu zbunjenu i blesavu facu skoro nije vidjela.
Bio je valjda uvjeren kako je njegov čin bio herojski.

A3 kakvi ste vi inače u ovakvim situacijama... s obje strane... ili čak s tri, četiri; mislim, uvijek negdje može biti neka 'kvaka'?








Put do Raja popločan je opekama od šutnje

petak, 22.10.2021.





'Da nema sunca, bila bi noć što se ostalih zvijezda tiče.'
(fg.99)






Valjda se u povijesti bloga nije dogodilo da se netko ovako grubo ušutkava, da mu se zabrani misliti, i pisati i napose obraćati drugim blogerima bilo kakvim pitanjem ili komentarom. Samo zato što se nekome ne sviđa način na koji razmišljaš i propituješ, preko noći postaješ blogerski neprijatelj br. 1
Eto kako pada sloboda govora... u tišini...
Ostala mi je mislim još samo Marival, a nju ću ja zamoliti da više ne dolazi do mene kako ne bi i ona imala problem s drugim blogerima.
Al' B(l)ože moj, što se može... a i nebitno je, ovo je samo uvod u jednu pričicu.

***


Davno, davno, kad sam ja bila mlada i još mlađa i imala stroge roditelje koji su na mene pazili kao kobci, bila sam zahvalna što mi roditelji nisu moj ujak i ujna. Ostavši bez oca u svojoj petoj godini, a kao najmlađa od sedmero braće i sestara, mojoj majci odrastanje nije bilo baš nešto veselo. Puno se radilo, a starija braća su preuzela kontrolu nad svom imovinom i nad životima svojih sestara koje se, pod njihovim 'skrbništvom' nisu smjele ni odijevati kao druge mlade djevojke, nego kao starice, s čvrsto povezanom maramom ispod vrata ispod koje nije smio proviriti niti jedan pramen kose, niti su se smjele družiti s drugim vršnjacima, osim ako su svi zajedno bili na nekakvom poslu. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga tašto se moja mama jako mlada udala. Još jedan razlog i priča koju je milijun puta ispričala je šamar, ma-šamarčina kojeg je od ujaka zaradila jer ga je zamolila da ponovi upućenu joj naredbu koju nije razumjela... a jer je moj ujak bio neartikuliran... nije znao razgovjetno pričati nego je mumljao.

Moja mama nikada nije dopustila da mene i sestru naš stariji brat udari niti u šali, i uvijek je tražila od njega da nas zaštiti u svakoj mogućoj prilici... na stranu sad to što smo nas dvije zapravo njega bezbroj puta zaštitile :D, ali zaista, odrastajući uz brata nikada nismo znale za loše bratsko-sestrinske odnose.
One neke druge smo upoznale, i često smo se na svoj način žestoko borile protiv njih.

Moj ujak je imao dvije kćerke. Jedna od njih je bila moja vršnjakinja, a druga nešto mlađa, i ni njima, kao mojoj majci nekada, život s ujakom nije bio nimalo lagan. Iako je mama dosta često znala reći kako bi bila presretna da je imala djetinjstvo kao što su njih dvije imale...
Moje sestrične su morale biti: poslušne, tihe i nikada nezaposlene. Kako ne bi sjedile skrštenih ruku ujak im je često pronalazio besmislene poslove kao što je prenošenje jedne hrpe nekakvih predmeta u dvorištu na drugo mjesto, a drugi dan, ako bi ponovno bile besposlene, ili samo neposlušne, iste predmete bi vraćale na prethodno mjesto. Kretanje im je bilo krajnje ograničeno, i odlazak u trgovinu ili poštu njima je predstavljalo neizmjerno veselje, a nedjeljom su smjele dolaziti kod nas na druženje, i uvijek su se morale vratiti točno u minutu koju bi ujak odredio. No, zato smo sestra i ja njih smjele uvijek posjećivati, a one su nas često pozivale jer se ujak nije znao obraniti od mojih zahtjeva i argumenata koje sam iznosila za njihovo 'puštanje na slobodu' i malo igre na ulici, ili odlazak do naše kuće, što im je još i najdraže bilo jer je ista u glavnoj, prometnoj ulici gdje im je sve bilo zanimljivo, za razliku od njihove koja se nalazila na kraju malog zaseoka.
A i pozivale su nas samo iz tog razloga... nismo mi bile baš na istoj valnoj duljini, i njihovi interesi su se uvelike razlikovali od mojih. S mojom vršnjakinjom pogotovo nisam imala puno dodirnih točaka. Ona je imala i malih problema u razvoju ... stvarno malih, ali je bila jako lukava i život kakav je vodila naučio ju je lagati kako bi dobila što joj treba, odnosno ono što su drugi imali. I uspijevalo joj je to... majstosrki. Naime, osim kao propusnica u život, nisam ja njoj baš nešto trebala. Bila sam joj dosadna .. sa svojim knjigama, s glazbom koja je glupa i dosadna (ona je voljela srpski folk) i svojim neinteresom za društvo, točnije nedovoljnim interesom za muško društvo koje je kod nje bilo jako rano izraženo. Još kao desetogodišnjakinja je stalno bila 'zaljubljena' u odrasle muškarce. Ne znam, možda baš i iz tog razloga, ali tada ga ja nisam bila pretjerano svjesna, ujak je uvijek tražio da budem odgovorna za nju... a to je bio veliki izazov. S jedne strane ujak koji je mene smatrao ozbiljnom i odgovornom, i s druge strane sestrična koju je bilo nemoguće kontrolirati jednom kada bi zamaknula iza posljednje kuće svoje ulice. Tjerala je i mene da lažem... a kako sam ja imala naviku sve svoje postupke prijavljivati mami tako mi je bilo normalno da prijavim i ovaj problem pa smo onda zajedno tražile rješenje. Ponekad bi u rješavanje problema uključile i ujnu, jer ni njoj baš nije bilo lako i nije odobravala sve ujakove postupke.

I tako je sve to nekako klapalo do naše šesnaeste godine i jednog malo duljeg izlaska... čak 'do prvog mraka'. Zapravo, ja sam smjela i malo dulje, ali kako sam morala vratiti sestrične kući onda sam morala obećati da ćemo se zajedno vratiti. No, lako obećati, i teško provesti u djelo. Taj dan je u selu bila nekakva zabava i pristizali su ljudi i iz drugih mjesta, pa tako i iz bosanskog sela otkud je ujna rodom, a gdje su moje sestrične kao 'Slavonke' bile jako popularne. Uglavnom, došlo je do raspada sistema... ugledavši rođake i prijatelje, moje sestrične su me ostavile samu (i to nije bilo prvi puta) i otišle s njima, a kada sam ih ja pri svom nešto ranijem povratku potražila, rekle su da imaju još vremena i da će se same vratiti, neka ja samo kažem da smo bile zajedno. No, kako je to bi izlazak 'do mraka', ujak je poslao ujnu da nas dočeka kod naše kuće i tako sam se ja našla u neobranom grožđu kad sam se sama vratila. I onda sam morala pojašnjavati da nisam ja njih ostavila, nego one mene, i da mene u svom društvu nisu ni htjele jer su one tamo skroz neke druge osobe, a i nije im se sviđao interes njihovih prijatelja za mene... i onda, kad sam već sve to morala pojašnjavati, iskoristila sam priliku i pokušala im pomoći tako što sam tražila slobodu za njih i pravo da izlaze i kreću se bez 'tutora'. No, nisam uspjela. Ujna se naljutila jer je čula samo da sam rekla kako one (i tako i tako) nisu moje društvo (ne žele ga), pa je tako rekla ujaku, pa se i on naljutio što se pravimo bolji... pa se naljutila i mama na mene jer se sad njen brat ljuti na nju (ipak joj je brat, je li) i da zar nisam mogla šutjeti...
Poslije su se naljutile i moje sestrične, jer je i njima rečeno kako sam ja izjavila da nisu moje društvo... iako, zavaljujući tom incidentu, one zapravo i jesu dobile 'slobodu'...
Uglavnom, dugo je trebalo dok se situacija izgladila, donekle... no bez obzira na sve, na taj događaj, a i sve druge slične, ja i dalje često odabirem put dobrih namjera koji vodi do... nešutnje.
Onako kako najbolje umijem.






'Na obodu kruga zajednički su početak i svršetak.'
(fg.103)




Plan je bio otići na groblje, no pala je kiša pa je odlazak odgođen...
Nakupovala sam brdo lampiona i svjećica, i treba ih podijeliti. Nisam nešto od velikih spomenika, niti velikih izgaranja, ali male plamičke volim, umiruju me i uspokojavaju. I njima sam uvijek okružena.

Ni jedna smrt nema smisla, osim ako ne slavi život.











Zlajo je jučer negdje vani ulovio debeli, masni plijen. Iako star, lovac u njemu je u najboljim godinama.
Ja sam jutros u potkrovlju na mišolovku i kruh ulovila miša. Previše je štete napravio... tko mu je kriv...
Tako nekako je i s ljudima: ulove se na svaki mamac i onda ulovljeni cijuču i pijuču... ali, obično bude prekasno.
Tata je danas ponovno pao preko stepenica. Past će vjerojatno i sutra, jer svako moje upozorenje koje mu uputim, od njega se odbija kao o gumu.
Srećom je lagan kao perce, pa i on sam od beton odskoči kao da je gumeni.



Današnji ručak. Nije što sam ga ja radila... al' stvarno je bio dobar. Jednostavni i poznati okusi...
Sutra ništa, sutra je post.
I sutra čekam drugu dostavu.

Patak rei... reče Simplicije iz Cilicije (ipak je ovo mjesec filozofije)

Tepih...




'Ime Pravde ne bi poznavali kad ne bi bilo nepravde. '
(fg.23)





Administrator je zabranio komentiranje ankete... pa se pobrisao... a sam ju je osmislio :)


A htjela sam još dodati:

Što se još može reći o istini... da boli? ;)
Mislim, anketu nisam ja osmislila, nego profesionalac. I mogu reći da je bila zanimljiva :*



'Najljepši je sistem svijeta (kozmosa) kao hrpa nasumce nabacanog smeća'
(fg.124)




Kaže sestra da je rekla svome sinu da će ona biti ta koja će ga izbaciti iz kuće, iako ga obožava. Vjerujem da bi i mogla, a sve kako bi se malo trgnuo.
Moj nećak je pametan, skroman, skoro ništa mu ne treba... i drag je, i dobar, i poslušan; što mu kažeš da napravi, on napravi... ni manje ni više no što si mu rekao. Ako si slučajno u opisu radnih zadataka preskočio neku stavku, smatrajući kako se ista podrazumijeva, preskočit će je i on, iako je ista, iz aviona je vidljivo, ključna za obavljanje tog zadatka. Ali, eto, nije spomenuta...

Pita ga ona:
- Sine, tražiš li ti posao?
- Tražim...
- A jesi se prijavio na HZZ?
- Nisam još.. hoću...
- Sine, prijavi se sutra i nađi posao, ili ću te izbaciti iz kuće...
I vjerujem da bi mogla, bez okolišanja... jer tolika je njena majčinska ljubav...

Potičete li vi svoju djecu da budu poduzetniji, ambiciozniji, da preuzmu svoj život u svoje ruke... ili, pak, smatrate kako je pokušaj kupovine njihove ljubavi ugađanjem najveći mogući oblik iste?








'Besmrtni - smrtni, smrtni - besmrtni, život ovih je
smrt onih, a život onih smrt ovih.'
(fg. 62)








Ono kad ti ludo tijesto počne bježati...
Ma ne, nije ludo, ovo je neš' drugačije - tijesto je za varaždinske klipiće, a zamiješeno još sinoć, i sad ću ih peći pola dana.
Negdje sam pročitala kako nije svaki klipić varaždinski klipič... al' što sad, ima se što se ima, a s ovime što ja imam mogla bih biti spremna čak i za novu Y-inu anketu o tintilinićima, ako ista bude prihvaćena :)

Nego, kaj se vama čini.. je l' liči na školjku bisernicu il' na nekakav space shuttle, NLO i tak'... ?










______________________________________________________________________________________________


KlipiČi













Sve što je lijepo, kratko traje

utorak, 19.10.2021.



'Bog je: dan-noć, zima-ljeto, rat-mir, sitost-glad. Mijenja se baš kao što ulje kad se miješa s mirodijama dobiva ime po mirisu svake pojedine.'
(fg.67)




Kažu da sve što je lijepo, kratko traje. U ovom mom slučaju se ne radi o tome da je meni bilo lijepo (proteklih dva tjedna)... daleko od toga, nego je vama bilo... trebalo je biti...je...
Valjda.
Dakle, radi se o tome da ja povremeno imam potrebu ljudima ispunjavati njihove najveće želje... na način da ih prvo prepoznam (ne pitajte kako... znam) i onda te želje za njih nastojim izrealizirati (onoliko koliko je to u mojoj mogućnosti, je li).
I tako sam ja za (neke) blogere htjela učiniti nešto jako, jako lijepo, nešto što je bila njihova velika želja... pa sam nestala. Nije mi bio nikakav problem pobrisati sve blogove (kako sam ranije jednoj blogerici i rekla - da mi nikakav problem ne bi bio sve preokrenuti, bez žaljenja... kad bi netko samo pomislio da ja uvijek prvenstveno na sebe mislim :O) koje sam imala dugi niz godina i nestati samo tako, kao da me nije nikada ni bilo ovdje, i osloboditi prostor za: ljepši, mirniji, divniji, 'ljubavniji', empatičniji, itd... (sve u superlativima) blog, kakav bi bez mene trebao biti. Zamislite samo: koliko više mjesta za druge fotografe i kuhare, koliko više mjesta za sve u top prozorčićima, blogu dana, tjedna, u blog vijestima... anketi... (AnnaBully i Sarah k'o dva leptirka non-stop lete od bloga do bloga i.. hm, da... , ma ima li na svijetu nešto bolje od toga :))

I nestala sam da se ne vratim, a trebalo me je samo ne spomenuti više i objeručke prihvatiti taj novi, bolji blog...
Istina, dan ili dva, jedno ili dva spominjanja bi bilo u redu i podnošljivo... ali s dva tjedna neprestanog uznemiravanja mojih duhova zaista nisam računala. iznenadila sam se kad sam vidjela koliko me se spominje, i to uglavnom u podrugljivom i negativnom kontekstu... spomenuo me je valjda i tko je htio i tko nije (a dobro, valjda su bili ucijenjeni i prisiljeni :O). .. koliko je tu samo moralnog srozavanja bilo... ccc...
I malo me je rastužilo... moram priznati :(
Napisala sam ja ranije (i to su vjerojatno mnogi vidjeli) i jednu jako lijepu ispriku i dodala kao imam ozbiljni slučaj bolesti u obitelji, zbog kojega sam jako uznemirena, ali ne znam koji razlog je bio za beskompromisne blogoempatičare da se na taj detalj ni osvrnuli nisu, niti me pitali kako je trenutno stanje (nije dobro, hvala na nepitanju). Ne znam, vjerojatno moći taštine malo tko može odoljeti... jača je ona i od mira i ljubavi i ljudskog suosjećanja... pogotovo kad čvrstih temelja tu nikada nikada nije ni bilo.
Btw. pozdrav taštini :*

Ne znam... iako sam to davno, jako davno i prihvatila... svejedno mi ponekad bude žao što me skoro nitko nikada ne razumije. I sad mi je bilo krivo što nitko nije prepoznao moje dobre namjere. Šmrc :(
A možda je (stvarno) greška i do mene.. možda ja ovaj put i nisam dobro prepoznala želju... hm.
Kako god, realizacija želje nije uspjela (bome, blog ako nije bio i gori, al' sasvim sigurno nije bio bolji) sad sam ponovno tu i sve što ste mi željeli reći dok me nije bilo, slobodno ovdje možete.
Usput si možete i sami odgovoriti, kako bi odgovorili da su te iste riječi vama upućene.
Znam da ste savršeno sposobni ;-)





Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.