utorak, 30.10.2007.
Priča našeg vilenjaka
moja priča je ta da zapravo ja nemam neko oštečenja. Ja zapravo spadam u onu skupini usoba s opp-om psihičkih uvrnutih koji su bili na liječenju
Eto ko kaže da osoba ne može prolupati na faxu
tjedan dana prije kraja faxa dobila sam napad alergijske astme, nakon čega sam dobila panični napadaj. Nisam se usudila izači van- stezalo me je u prsima , trnci su mi prolazili kroz cijelo tijelo, knedla u grlu- nisam mogla disat, vrtoglavica, spazmi ruku te nakon što su mi to ustanovili javila se nesanica, strašna tjeskoba, depresija i eto tako uputih se u psihijatrijsku bolnicu gdje sam bila 3 mj. pod dg. anksiozno-depresivni poremečaj.
iskreno sada kada je prošlo skoro godinu dana i kada se toga sjetim, moram priznati da to gledam kao jedno pozitivno iskustvo koje mi je promjenilo život. Naučila sam uživat u malim stvarima, više misliti na sebe, raditi ono što mi se sviđa.
najveći problem su mi zapravo bili prijatelji ajjmo ih tako nazvati, koji su mi okrenuli leđa, nažalost osobe od kojih sam to najmanje očekivala. Međutim na kraju uvijek najbolje završi, u takvim situacijama uvijek se vidi tko ti je doista prijatelj. teško mi je radi svega toga, jer ću godinama piti lijekove, hodati psihiću, ali me nije sram jer sam svim ljudi koje znam svojim iskustvom pokazala da to nije sramota i pomogla im da i oni potraže pomoć ili da si nađu svoj ispušni ventil, iako kada sam hodala po faxu svi znali šta mi se dogodilo.
najteže je zapravo bilo prihvatiti da se to baš meni dogodilo, ono vječno pitanje zašto baš meni...
- 11:47 -
