četvrtak, 10.01.2008.
mrzim maglu.
nisam zestoka.
gotovo nikada.
umjerena sam.
prava vaga.
vazem.
i ne reagiram burno.
ne volim koristiti niti snazne rijeci jer se volim izraziti precizno.
kako ne bih bila misanderstud.
"mrziti" je jedna od tih snaznih rijeci, koju rijetko upotrebljavam.
ali moram iskreno i od srca priznati da mrzim maglu.
jucer mi se dogodio prvi radni dan u mom, doduse ne predugackom, radnom stazu, da sam jedva cekala 16 sati da se odmrezim i odem kuci.
ovo vrijeme kao da sise energiju iz mene.
i sva sam bolesna i blijeda.
i uopce se ne volim pogledati u spigl.
jer nisam lijep prizor ovih dana.
ko da imam nekakvu masu ispod koze koja bubri... fuj.
i nisam svoja.
mozda i zato sto ne unosim tehace zadnjih dana, ne znam... brijem da zbog toga kasljem ko krava.
ne biste vjerovali, ali fakat moze biti.
kad sam lani bila na ljetovanju sa sestrom i dragim sogijem, nisam zapalila pljugu niti jednom premda sam ponijela kolicinicu za nek se nadje.
i onda sam pocela grozno kasljati.
kad sam se vratila kuci i nastavila s uobicajenim unosom, svega je nestalo.
paradoksalno, jel da.
magla cini sve uzasno prljavim.
grad bi smrdio, kada bi nam magla dala disati.
sve izgleda totalno surrealno.
kao da ta magla sve zadrzava u okolisu.
znam da zadrzava otrovne plinove, ali kao da zadrzava jos svasta.
umara me i prazni.
a nemam punjac.
sunce, molila bih.
zna netko kad ce?
