What`s Meant To Be Will Always Find Its Way
"Pssst, Anna!" šapnuo mi je Nathan za stolom i pokazao glavom prema terasi. Pogledala sam ga krajičkom oka i lagano, tek toliko da drugi ne vide, potvrdno kimnula glavom. Kaj sad hoće, pomislila sam i nakašljala se glumeći kao da mi je komad kruha zapeo u grlu. "Si dobro?" upitala me Haley udarajući me rukom po leđima. Kimnula sam glavom i dalje glumeći kašljanje te se dignula od stola. "Idem ja malo na svijež zrak", rekla sam i izašla van. Minutu kasnije začula sam Nathana kako govori "Idem ja vidjet jel Anni dobro".
Sjedila sam kraj jacuzzija kada je izašao van. "Kaj trebaš?" upitala sam ga smiješeći se, a on je tiho, bez odgovora sjeo pokraj mene. Već sam se uplašila da nešto nije u redu kada je odjednom, k'o iz topa, opalio "Zaprosit ću Haley". Tek tada mi je stvarno nešto zapelo u grlu, iako nemam pojma što jer su mi usta bila prazna. Kašljala sam, jedva dišući, kada me Nathan svom snagom opalio po leđima. "Kaj?!" upitala sam ga zaprepašteno, držeći se za srce koje je ubrzano kucalo zbog nedostatka zraka. "Aha", rekao je veselo, vadeći nekakvu malenu kutijicu iz džepa "Zaprosit ću je."
Nisam mogla vjerovati. Zgrabila sam mu kutijicu iz ruku i stala je proučavati. Bila je crna, omotana glatkom antilopinom kožom. Nisam trebala ni razmišljati što je u njoj. Otvorivši je, balkonska vrata su se naglo otvorila, a Haley je izašla van. "Haley!" zaderao se Nathan prema njoj dajući meni do znanja da spremim kutijicu. Umjesto toga, ja sam se iznenađeno lecnula te mi je kutijica, zajedno s njenim sadržajem, pala u jacuzzi. "Je*emti!" opsovala sam tiho, gledajući kako kutijica polako tone na dno jacuzzija. "Kaj je bilo?" upitala je ona znatiželjno skidajući kućnu haljinu. "Idemo u jacuzzi?" upitala je, a Nathan i ja smo se samo pogledali ne znajući što da napravimo. "Mmm...khm, Haley", počeo se Nathan izmotavati, a zapravo nije imao pojma što da kaže "Zove vas Lucas!" zaderala sam se ja odjednom kao da je uzbuna. Koje sranje, pomislih. U tom trenutku se jednostavno ničeg boljeg nisam mogla sjetiti. "Khm...da, Lucas nas treba", rekao je Nathan te se digao i krenuo k Haley. "Kaj on sad hoće?" rekla je ona i ponovo navukla na sebe svoju kućnu haljinu. Krenuli su prema balkonskim vratima i prije nego što su ušli u kuću, Nathan se okrenuo prema meni i pogledao me pogledom "Vadi tu kutiju iz jacuzzija!". Samo sam blago kimnula glavom i zacerekala se. Isuse Bože, pomislila sam i okrenula se prema jacuzziju u kojem se na dnu nazirala blago crna boja; kutijica. Nekako sam je izvukla, ali sam pritom uspijela namočiti cijelu desnu stranu trupa. Krasno, pomislila sam i spremila kutijicu u džep. "Dobit će šakom u glavu", rekoh tiho misleći na Nathana te brzim korakom krenuh prema kući.
"Si ju izvadila?" upitao me Nathan potiho dok smo se svi zajedno zabavljali u bazenu. "Naravno da jesam, idiote!" odgovorila sam pomalo ljutito "U mojoj sobi je u ormaru."
"Pazi na nju", rekao je i zaronio u vodu. "Misliš; na njega", rekla sam kada je izronio i izašla iz bazena kako bi se osušila. Otišla sam odmah u sobu kako bi provjerila prsten, kad ono, naiđem na Haley kako kopa po mojem ormaru.
"Haley!" uzviknuh iznenađeno ugledavši je. "E, Anna, di ti je ona crvena majica koju ja stalno nosim?" upita ona i nastavi kopati po ormaru. Nisam znala šta da napravim. Samo sam se bojala da ne nađe prsten. "Mmm...čekaj, budem ti ju ja našla." rekla sam i brže bolje je odgurnula od ormara. Nakon par sekundi traženja, našla sam je točno ispod kutijice. Hvala ti Bože, pomislih i veselo Haley dobacih majicu. "Hvala!" reče ona i izađe van, ostavljaući mene samu da pospremam robu, koju je, btw, ona pobacala.
Dan smo proveli zabavljajući se u dvorištu, većinom se kupajući u bazenu, jacuzziju, igrajući odbojku i pijući slatke koktele. Haley, Peyton i ja smo se usput šopale sladoledima svakakvih vrsta, dok su Brooke i Rachel pazile na liniju. Bevin je pak bilo zlo jer bila, recimo, malo pripita. Izgleda da je alergična na alkohol pa na nju ima neki poseban utjecaj. Dečki su se većinom pravili važni izvodeći svakakve akrobacije u bazenu u čemu se posebno isticao Skills.
Najveće iznenađenje večeri bio je neočekivani dolazak Jakea. Peyton je bila toliko sretna da je počela skakati od sreće. Ponekad pomislim da ima problema s hiperaktivnošću. Ima i ona neke svoje mušice.
Kako smo svi bili dobro raspoloženi i spremni za zabavu, odlučili smo otići malo do grada. Došao je još jedan trenutak kada su cure uspijele ispiti živce dečkima. Naravno, morali su nas čekati sto godina dok se nismo spremile. Ja sam im se pridružila nekih posljednjih pola sata jer i inače nemam običaj niti naviku nešto posebno i dugo se uređivati.
U gradu smo se zabavljali u nekom tamo poznatom noćnom klubu. Večeras su svirali amaterski rock bendovi, većinom srednjoškolaca. Kako su svi imali svog para, Lucas i ja smo ostali sami sjediti za stolom. Nisam mogla odoljeti da mu ne kažem za Nathanovu namjeru, jer ipak, ne bi ja bila ja da mu ne kažem. Njegova reakcija bila je izričito slična mojoj, samo što sam ja njega morala dva puta opaliti po leđima da bi došao k sebi. Morala sam mu čvrsto obećati da ću mu čim se vratimo u vikendicu pokazati prsten. To me dovelo do razmišljanja. Ja prsten zapravo uopće nisam vidjela. Zbog toga cijelu noć nisam imala mira. Samo sam jedva čekala da se vratimo u vikendicu.
Moja želja nije bila brzo uslišena. Ostali se uopće nisu dali doma, pa smo Lucas i ja odlučili otići sami. "Sad ćemo i mi!" doviknuo nam je Nathan i vratio se k Haley na plesni podij. Kako smo do grada išli pješice, morali smo se pješice i vraćat doma. Za to nam je trebalo nekih pola sata, a čim smo kročili nogom u kuću, odmah smo odletili ravno u moju sobu. Raskopala sam cijeli ormar dok nisam našla kutijicu, da bi mi je Lucas onda odmah zgrabio iz ruku. "Ej!" zaderala sam se i stala nasuprot njega. Oboje smo se nagnuli nad kutiju k'o neke budale, a u tom trenutku, Haley je uletila u sobu. "Ajme!" uzahnula je sva izbezumljena, gledajući nas izbuljenih očiju. "Haley..." započeo je Lucas, ali ga je ona odmah prekinula "Odkad ste vas dvoje zajedno?! Isuse, zaprosio te?!" Lucas i ja ostali smo paf! Na neki način došlo mi je da prasnem u smijeh, ali bi nas Nathan onda oboje ubio. Pogledala sam Lucasa pogledom "Reci nešto!" kako bi još spasio nešto, ako se spasiti može. "Pa...da, ovoga..." govorio je Lucas, ali zapravo nije imao pojma šta govori. Sve to izgledalo je kao neka scena iz sapunice. Tome je pridonio još i Nathanov ulazak u sobu te njegovo histerično deranje na mene i Lucasa. Na kraju smo nekako uspijeli uvijeriti Haley da Lucas i ja nismo zajedno i da me nije zaprosio, a onda smo Nathana i nju ostavili same u sobi. E, sad stvarno nemam pojma kak bude to završilo.
Everything In It's Right Place
We must fail in order to know
Sometimes our vision clear only after our eyes are washed away with tears
Vrijeme je prolazilo sporo, a moja tuga zajedno s njim. Sporo, ali je ipak prolazila. Ovu noć nisam mogla spavati. Glavom su mi se motale svakakve misli koje mi nisu dale mira ni za san. Razmišljala sam o svemu, ali tri važnije stvari su mi posebno okupirale mozak. Prva; kome trebam zahvaliti za svoj preobrat, za to što su mi vratili osmijeh na lice, za to što su mi pomogli da čujem glazbu u svijetu ... kome? Odmah sam znala odgovor; prijateljima, samo njima. Posebno Nathanu i Haley koji su svo svoje slobodno vrijeme proveli samnom, samo zato da bi se ja osjećala bolje. Pokušavali su, trudili se i na posljetku uspijeli. I za to ću im biti zahvalna čitav život.
Druga važna stvar je preksutrašnji dolazak moje tete Deborah. Kako sam sada ostala sama u našoj ogromnoj kući, ona se ponudila da dođe živjeti kod mene kako bi meni bilo lakše, a i njoj. Jer ipak, ja sam ostala bez roditelja, a ona bez brata i šogorice. Namjeravala sam je zvati, ali znala sam da to neće biti potrebno. Znala sam da će sama doći. Tako je bilo odkada znam za sebe. Uvijek je bila tu za mene, kad kod je trebalo. Kao mala, uvijek sam voljela ići k njoj i onda bi tamo ostala po tjedan dana i više. Bila mi je kao druga majka kojoj sam mogla reći sve što me muči, kada bi moja prava majka bila na poslovnom putu. Kad malo bolje razmislim, ti poslovni putevi moje majke su nas često razdvajali, a sada su nas razdvojili zauvijek. Jer, na dan pogibije, moja majka je išla na poslovni put, a tata je kao vjerna pratnja išao s njom.
Treća važna stvar je današnji odlazak s društvom na izlet. Idemo u planine u kuću koju smo iznajmili po nevjerojatno niskoj cijeni, zahvaljujući Rachel. Namjeravali smo najprije ići k njoj u njenu vikendicu, ali je ona već bila iznajmljenja tako da smo se morali sami snaći. A kako su Rachelini roditelji bogati i utjecajni ljudi, ona je sve sredila. Čovjek bi se začudio da i ona može učiniti nešto dobro. Ne znam ni sama tko se toga sjetio. Na neki način smo svi zajedno to predložili jer stvarno trebamo odmor. Samo smo željeli malo otići iz Tree Hilla, zabaviti se i zaboraviti na sve probleme koji nas nakon povratka čekaju.
Unatoč tome što sam polovicu noći ostala budna, ujutro nisam bila uopće umorna. Vjerojatno je razlog tome to što sam bila nasmiješena, bila sam istinski vesela zbog izleta. Kada dugo ne osjetiš radost i sreću, taj divan osjećaj, onda, kada ga napokon osjetiš, stvarno je poseban. Jer, da je sve u životu lijepo i veselo, onda taj osjećaj ne bi bio to. Da ponekad nismo tužni i da je sve u životu bajno, nikada ne bismo znali kada smo uopće sretni. Sada sam sretna, danas, ovog trenutka. Uzbuđena sam kao malo dijete koje prvi put ide na izlet. To uzbuđenje dovodilo me do ludosti. Pozitivne ludosti.
Kada je oko sedam sati stigao Nathan, odmah mi je saopćio vijest da se smirim jer sam opasna za svoju okolinu. "Sorry, malo sam euforična." rekoh, nonšalantno se nasmijavši, pakirajući svoju torbu. Nathan se zacerekao ležeći na mom krevetu, a potom je počeo kopati po mojoj svetoj zbirci CD-a. "Kaj to radiš?" zaderah se, spremna da ga iscipelarim, završivši s pakiranjem torbe. "Tražim onaj svoj CD koji je kod tebe već dobrih godinu dana", reče vračajući svaki CD tam gdje spada. "Kaj bi tvoj CD radio kod mene?" rekoh dignuvši torbu te smo zajedno izašli na hodnik "Ja ionak ne slušam Hip-Hop."
"Lucas Eugene Scott!" lecnula sam se kada se Haley odjednom zaderala točno par centimetara od moga uha "Samo tebe čekamo!" Pogledam Haley koja je bila smrtno ozbiljna, a potom začuđeno upitam "Eugene?" "Da, to mu je srednje ime." reče ona nasmijavši se te se sporim korakom dogega do Nathana. "Zašto ja to ne znam?" uzviknuh, a u tom trenutku, Lucas je izašao iz kuće, te smo se svi brže-bolje požurili kako bismo zauzeli što bolje i udobnije mjesto. Ja sam se zajedno s Lucasom i Mouthom ukrcala k Nathanu i Haley, dok su se u drugom autu Rachel, Brooke, Peyton, Bevin, Skills i Chase prilično tiskali.
"Bog, Eugene!" pozdravih veselo Lucasa, sjednuvši pored njega i zatvorivši vrata automobila. Pogledao me podignuvši obrve ne znajući što da kaže, a onda mi je sasvim smireno odzdravio "Bog, Evelyn."
Kreten, pomislih. "Kaj hočeš?" rekoh stavljajući jednu slušalicu mog iPod-a u uho "Ja sam tebi bar rekla da imam srednje ime." "Nisi mi ti rekla nego Nathan." reče on zadovoljno, uzimajući drugu slušalicu i stavljaujći je u uho. Zamišljeno sam ga pogledala i naposljetku odgovorila "Ok, onda smo kvit!" rekoh otvarajući prozor kako bih udahnula malo svježeg zraka.
Na cilj smo stigli nakon dobrih tri sata vožnje u zagušljivom autu. Putem smo stali jedno desetak puta kako bi mi žene zadovoljile svoje probavne potrebe. Našim čestim i neprestanim zanovijetanjem uspijele smo dečkima dignuti svaki do najmanjeg živca, čime smo u autu uspijele uzrokovati fazu durenja. Cure su se durile na dečke, dok su se dečki durili na cure. Usudila bih se reći da smo pritom prilično uživali i da nas je to sve nasmijavalo jer smo se osjećali kao petogodišnji klinci iz vrtića. Uz to, Lucasu sam zabranila slušanje mog iPod-a pa se on morao napregnuti kako bi iz torbe izvadio svoj. Uz napomenu na to da mu se torba nalazila tik do nogu.
U jednom trenutku čak smo uspijeli vidjeti kako Peyton davi Moutha u drugom autu. Ali, bilo je predobro da bi trajalo. Ubrzo smo na to, iako nenamjerno, zaboravili te su svi opet međusobno komunicirali. Daljnjim putem Lucas je slušao moj iPod, a ja sam u zamjenu za to slušala njegov. Sve je opet bilo sređeno.
Stigavši pred vikendicu, svi smo brzo izašli iz auta kako bi udahnuli svjež planinski zrak. Osvrnula sam se oko sebe proučavajući okolinu. Nije me baš ugodno iznenadila činjenica da smo potpuno okruženi samo tamnozelenom borovom šumom.
Isuse Bože, pomislih gledajući u daljinu. Sve što sam vidjela bila je šuma. "Kaj tu nema ničeg osim šume?" upitah Rachel koja je taj kraj najbolje poznavala. "Pa...ne. Ali iza kuće ima jezero", reče i kao da je naslutila što ću pitati, nastavi "Za kupanje."
Ušavši u kuću, svi smo se ugodno iznenadili. Unutra je bilo svega i svačega, čak i više nego što nam je bilo potrebno. Pogledavši u prolazu kroz staklena vrata u stražnje dvorište, nisam mogla ne zamijetiti ogromni jacuzzi. Primjetile su ga i Brooke i Peyton te smo se sve tri samo značajno pogledale.
Začudo, problema oko soba nije bilo. Svi smo se odmah bez ikakve svađe podijelili u parove, pa sam ja tako završila u sobi s Peyton i Rachel, dok su ostali parovi bili Nathan i Haley, Brooke i Chase, Bevin i Skills i Lucas i Mouth.
Sljedeće najvažnije što nam se motalo po mislima bila je hrana. Mrtvi gladni, posjedali smo oko stola milo buljeći u Rachel, koja je samo tiho uzadhnula i primila se posla. Čovjek bi se stvarno začudio.
18.06.2007. u 19:43 | 26 Komentara | Print | # | ^
Best Friends Are Meant To Be Together And Stay Together Without Giving Up On Each Other
To be hurt...
To feel lost...
To be left out in the dark...
Welcome to my life.
Šćućureno sam sjedila u kutu sobe, okružena samo zidovima obojenim zagasito crnom bojom. Bile smo same...samo tama i ja, zajedno kao najbolje prijateljice. U daljini se čula prekrasna glazba. Predivne note violine dopirale su do mene, tješeći me, govoreći mi da će sve biti u redu. Vjerovala sam im...
No onda odjednom, nastupio je muk, a odmah zatim, one prekrasne note pretvorile su se u vikanje, plač, nepodnošljivi zvuk koji me natjerao da vrisnem glasno, zbog kojeg su vruće suze potekle niz moje blijedo lice.
Ispred mene stvorili su se obrisi ljudi. Svi plaču kao i ja. Plaču zajedno samnom. Gledaju u mene, obraćaju mi se. Ne mogu, govorim tiho i razabirem lica mojih roditelja. Zovu me u pomoć, neprestano, svaku noć. Ja sjedim i gledam ih kako me dozivaju, kako me mole da im pomognem dok vruće suze klize niz moje lice. Koliko god to svaki put željela, ne mogu se pomaknuti. Jednostavno ne mogu...ne mogu im pomoći...
Kao i svaki put, probudila sam se vrišteći, drhtajući cijelim tijelom koje je bilo potpuno obliveno hladnim znojem. Držeći se za srce koje je pomahnitalo lupalo u mojim prsima, dignula sam se i brzim korakom krenula prema prozoru. Otvorila sam ga i udahnula svježeg zraka. Godio mi je...Onaj san me gušio svaku prokletu noć.
Ne mogu više ovako, pomislih i pogledom uhvatih blijedi obris zlatnog sunca koje se već moglo vidjeti na blijedoplavom nebu. Tiho uzdanuh i zatvorih prozor.
Spustila sam u kuhinju s nadom da ću tamo nekoga zateći...kao i svaki dan. Znala sam da nema nikoga, da sam u ovoj ogromnoj kući potpuno sama...ali nadala sam se. Jer nada me činila jačom, iako sam trenutno potpuno slaba i nemoćna. Sama sebe mrzim zbog toga. Ja, koja sam uvijek bila ona optimistična, ona koja je uvijek tiješila druge i govorila im da će sve biti u redu...sada ne mogu utješit sama sebe. Žalosno.
***
Zamišljeno sam črčkala po bilježnici neke neodređene črčke. Nedavno sam negdje pročitala da to znači da sam potpuno slobodna duša. Da nikada ne marim previše za ono što drugi govore i da sama stvaram svoja pravila. Kako mi duša može biti slobodna? Kako, kada me sve oko mene guši, kada neprestano nemam mira, sve mi smeta i sve me boli. Boli me srce, boli me duša. Ne slobodna, nego izgubljena...Moja duša je samo izgubljena.
Sama stvaram svoja pravila i ne marim što drugi govore? Kad malo bolje razmislim, istina je. U posljednje vrijeme premalo vremena posvećujem prijateljima. Vrijeme provodim sama, buljeći u prazno, tugujući, boreći se s tim užasnim osjećjem koji se stvorio u meni. Ali oni mi samo žele pomoći, žele biti samnom sada kada prolazim kroz najteže razdoblje u životu, žele mi pomoći da ozdravim. Žele svaki trenutak provesti samnom, jer sada znamo kako je svaki treutak dragocjen...žele jednostavno bti samnom. Ja to znam...Sve znam, ali ih ipak odacujem. Odbacujem sve oko sebe, stvorila sam si pravilo kojeg se moram držati; moram kroz to proći sama, sama se moram oporaviti. Ne želim njih vući u taj crni ponor u koji sam upala. Ne želim da osjete kako to boli...jer boli previše.
Zvonilo je. Taj uobičajeni zvuk školskog zvona samo mi je prozujao glavom, kao da ga nisam ni čula. Postao je prečest i s vremenom sam se navikla na njega. Stvari sam samo nabacala u torbu, nisam imala volje ni za šta. Sporim korakom krenuh prema vratima. Nisam mogla ne zapaziti Nathanov pogled. Znala sam, opet sve ispočetka...
"Anna", rekao je povukavši me za rukav moje crne majice. Nisam se okrenula, nisam imala snage. Nisam mogla više gledati koliko se trudi, a ja ga odbacujem...svaki dan iznova. "Moramo već jednom razgovarati. Ne možeš me zauvijek izbjegavati!" rekao je. Tiho sam uzdahnula i zatvorivši oči prozborila "Ne mogu, jednostavno ne mogu...Sorry." Otvorila sam oči koje su se nakupile suzama i ne okrečući se, izašla iz škole.
***
Zvijezde su ovu noć bile posebno lijepe. Sjale su nekim neobičnim sjajem, kao da su mi željele nagovijestiti neku radosnu vijest. Uživala sam promatrajući ih i ležeći na toplom sitnom pijesku. Čak su mi uspjele izmamiti i jedan osmjeh na lice.
Ne znam koliko sam već bila na plaži kada sam iza svojih leđa začula korake. Nathan je šutke sjeo pokraj mene gledajući nekamo u daljinu. Ne znam koliko je vremena prošlo u tišini. Promatrala sam njegove crte lica, njegovo čelo, nos, usne, njegove oči. Okrenuo se prema meni, a ja sam skrenula pogled na more. "Anna", rekao je, opet gledavši nekamo u daljinu "Znam, teško ti je odkada su ti roditelji...poginuli. Ali...molim te, moraš mi dopustiti da budem uz tebe, da ti pomognem da to prebrodiš." Tiho sam uzadhnula ne pomaknuvši pogled. "Zašto?" upitah ga i oborih pogled prema svojim nogama. "Zašto?" reče on povisivši malo ton "Zato šta smo ne tako davno bili najbolji prijtelji! I da, bilo je puno problema i teških trenutaka, ali...ništa od toga sada nije važno! Trebaš me, tu sam...Bilo kada, bilo gdje."
Šutila sam, nisam znala šta bih rekla. Nisam željela reći nešto glupo, nešto što bi ga povrijedilo ili razočaralo...zato sam radije šutjela. "Ako tebi to ništa ne znači...žao mi je." rekao je naposljetku, digao se i krenuo prema gradu. Gledala sam ga kako odlazi. Nešto me tako jako steglo oko srca, a oči su mi zasjale od suza koje su se nakupile u njima. Nisam ga mogla pustiti da ode. "Nathan, čekaj!" povikala sam za njim i potrčala prema njemu "Trebam te...trebam te sad više nego ikad." rekla sam tiho promuklim glasom, a vruće suze su se po stoti put danas slile niz moje lice. Stao je i okrenuo se prema meni "Znam da smo prošli kroz mučna i teška vremena, ali što god se dogodilo...ti ćeš uvijek biti moj najbolji prijatelj..." "Znam", rekao je tiho nasmiješivši se i zagrlivši me "Idemo." Duboko u sebi, zahvaljivala sam nečemu...nečemu prekrasnom zbog čega sam se danas nakon mnogo vremena nsmiješila...zahvaljivala sam zvijezdama.
08.06.2007. u 19:59 | 29 Komentara | Print | # | ^
