...too late to find the way....

Čovijek nije istkao tkanje života, on je samo nit u njemu. Što god čini tkanju, čini samom sebi.

Neki dan započeli smo temu o životu. Nas četvero. Što je život... I oni su rekli da su naš život škola i tramvaj. Mene je to malčice razljutilo. Onak nemreš reć da su ti škola i tramvaj život. Život nije prijevozno sredstvo i život nije ustanova u koju ideš da bi se školovao... Život je puno više... Život su svi oni osjećaji koji se pojavljuju kada smo sretni, tužni ili melankolični. Život su svi ljudi koji svojim postupcima i riječima utječu na nas... Život je prijateljstvo. Život je ljubav, ali ona istinska. Život je i mržnja. Ah ponavljam se.. život su sjećaji ko što rekoh.. Život je zdravlje jer bez zdravlja teško ima života. Život su svi tužni i sretni trenuci. Život su trenuci koje provedemo na zemlji. Život je sve oko nas... Sve na što možemo utjecati ali i ono što se jednostavno mora dogoditi... U svakom slučaju teško je definirati život, no ja vjerujem u svoje obrazloženje.

Evo ko što sam rekla život su svi tužni i sretni trenuci pa valjda su i mene napustili oni sretni...ne znam...polako padam u neku depru..ovo vrijeme me žalosti, moji osjećaji također, a njegovo ponašanje najviše.. Dok me činjenica da me nikad neće ni pogledat skroz deprimira... I eto, prošli su moji trenuci sreće, došli oni tužni, pesimistični, i patit ću i tražit ću sebe al neznam kolko ću vremena na to potrošiti i kada ću se uistinu pronaći opet... taman kada sam mislila da sam se sredila... ah..to je život jednostavno...

Završila škola... bar za ovaj tjedan..išla sam iz kafića. sama... Bilo je toplo i imala sam kratke rukave... slušala sam glazbu a u pozadini sam čula gužvu na cesti i prolaznike koji su razgovarali... proučavala sam svijet oko sebe...svi su bili različiti a opet činili su se isti... odjednom se pokraj mene pojavio on.. šutio je i gledao u mene kao da gleda u staklo.. nije mi smetalo..bila sam sretna... kasnije sam mu se nasmješila i on meni.. I dalje nismo razgovarali.. Ušla sam u tramvaj. Okrenula sam se a njega više nije bilo... sve je bilo u mojoj glavi... samo iluzija... Ipak, stvarnost mi se činila lijepom..sve je bilo onako kako treba... i još uvijek je... danas na geografiji gledala sam kartu svijeta. U meni je izazvala neki topli osjećaj.. Pomisao na svijet koji je tako šaren u lijepim veselim bojama (žuta, narančasta, zelena, plava, roza...) veselila me... dok ovo pišem ne vjerujem ali stvarno me još više razveselilo. Nikad do sad nisam gledala kartu svijeta na taj način... i proglasili su me luđakinjom.. ali who cares until I'm happy... I upoznala sam ga neki dan... I razgovarali smo.. I sada znam, on je ona posebna osoba koju svi tražimo... Možda ja njega ne poznam, al on je meni poseban, drugačiji od drugih, zrači onim nečim.. htjela sam mu danas pokloniti jedan smiješak, onaj lijepi koji mogu samo u posebnim situacijama, al ga nažalost nisam uspjela vidjeti... Ipak, i dalje sam sretna... =)

Sanjat ću ga
a on to neće znati.
Voljet ću ga,
on to neće znati.
I živjet ću zbog njega,
ali to nikad neće saznati..

Još me drži ona sreća... Samo sada je još veća. Ma neki dan sam skoro pala neku depru... Zašto? Hm, vjerojtno shvaćanje negativnih činjenica i želja za više, za razlozima više za sreću... Bila sam ljuta čitav dan... Sve me ljutilo i živciralo tolko da sam pizdila na trojku iz likovnog što inače nikad nebi. Smijeh je bila zadnja stvar na koju sam mislila... Tužno... Plakalo mi se... Kupila sam si pitu od višanja u pekarni na putu do doma. Zaboravila sam na dijetu i na sve... Nije me bilo briga.. Otišla sam na msn... Razgovarala s par mi najdražih osoba i pokušavala smaknut s uma činjenicu da sam zaljubljena u tipa kojeg upće ne poznam... Glupo!!!!! Ah... I u tim trenucima javi se meni moja draga prijateljica i kaže mi jednu predobru vijest... Nešto što sam mogla samo sanjati... A možda čak ni to. On više nema curu. A imao ju je.. I tako sam ja napokon opet stavila onaj divan ogromni smajl na facu, jer ipak, ne zove mene moj braco uzalud SMAJLIĆKA =) I tako je Smajlićka otišla u krpe, legla i buljila u strop. Neprestano razmišljala o njemu... weee... i nije mogla spavati već je morala obavjestiti svoje prijateljice o toj novosti.. (tipično ženski) Zaspala je ali on i dalje nije izlazio iz njenih misli, sanjala ga je =) A jutro kad se probudila bila je ponovno hiperaktivna i išla plesat. Zatim je otišla na trening i još uvijek joj je samo on bio na pameti.. Ludica mala... =) Poslije toga je bila tolko sretna da je častila frendicu kavom zbog sreće. Frendca ju je naravno jako zbunjeno gledala, ali njoj to nije nimalo smetalo. Jer je sretna... Samo da ju ta sreća ne napusti... I iako to što je slobodan ne znači puno, meni je to od velike važnosti. I iako to nije ni pola onoga što bi ja htjela, sretna sam. Ipak ima vremena za moje planove i njihovo ostvarivanje.

Uvijek najbolje učimo iz svojih već proživljenih primjera, pa sam i ja tako nešto naučila iz cijele ove situacije. Ja nisam od onih popularnih prezgodnih cura na koje padne svaki dečko i dok sam bila klinka mislila sam da se nikad nijedan dečko neće zaljubiti u mene. Tada bi mi prijateljice govorile da sigurno postoji netko kome se ja sviđam samo što je presramežljiv da mi to kaže. Ja tome naravno nisam vjerovala. Ali sada učim na pravom primjeru. Sviđa mi se (ili sam zaljubljena, ali se ipak nadam da nisam) dečko koji je do jučer bio u sretnoj vezi i s kojim se nisam uopće upoznala i kojem nije ni na kraj pameti da mi se sviđa. Pa kako bi mu i bilo... A to možda nikad neće ni saznati =( Ipak, to nam je dokaz da sigurno negdje postoji netko kog veseli jedan jedini trenutak kad vidi i netko tko prema nama osjeća nešto «više».. A svima koji su upravo ti koji se razvesele kad vide te svoje drage osobe želim poručiti da poduzmu nešto iako im se čini uzalud jer bi mogli dopustiti da velika sreća ode od njih... Da ih napusti.. A zašto? Zbog straha, sramežljivosti ili nekog drugog osjećaja koji nije ni do koljena ljubavi... Nekad u životu treba riskirati da bi bili sretni osjetili osjećaje koje dosad nismo i doživili situacije o kojima nismo ni maštali...

... crtam cvjetiće i leptiriće, srčeka..proljeće se u moje srce smjestilo još prije tri tjedna.. Samo su mi falili topliji dani. Sada su došli. Prekrasni, sunčani, vedri lijepi dani. =) Volim naše šarene hodnike, vesele me. I onda vidiš mene sa velkim smajlom na faci kako skakućem uokolo. Svaki dan pjevušim. Mislim da sam se zaljubila. Malo je sve to zbunjeno jer realno kada gledam cijelu situaciju čini mi se glupa, ali onda pogledam malo dublje , u svoje srce i tada shvatim da je to to. On je taj koji me čini sretnom, on je taj zbog kojeg ja crtam cvijeće, leptire i srca, on je unio toplinu u moje srce i u krajnju ruku zbog njega sam hiperaktivna i puna energije...



Ovo je prvi put u mom životu da sam optimistična. Woow... Nevjerujem kako su me neke stvari korjenito promjenile. Divim s etome. I neću se sada tu žalit i opisivati negativne stvari cijelog ovog procesa jer bi vi mislili da nisam sretna što bi bilo apsolutno pogrešno. Jer jesam. Ali ima negativnih stvari, a valjda ih kod mene uvijek mora biti. Ipak i uz njih naučila sam uživati i biti sretna.. Nakon puno vremena... Jer život je takav..