Sreća... Što je zapravo sreća? Je li to onaj osjećaj kada si okružen ljudima koje voliš? Je li to osjećaj kad znaš da si voljen? Je li to onda kada nađeš način da uživaš u sitnicama i malim stvarima? Je li to onaj osjećaj zbog kojeg ti smješak ne silazi s face? Ili je to samo onda kada se poklopi više lijepih stvari zaredom i tada kažemo da smo sretni?
...Kako bi bilo lijepo kad se nebi moralo misliti o sreći...
Koliko smo puta bili sretni a nismo bili svjesni toga? Koliko puta se dogodilo da tražim više i više i pitam se zašto ja nemam sreće u životu... A imam ju.. Imam predivan život... Jednostavno nekad nismo svjesni silne sreće oko nas... Ne vidimo ju iz nepoznatih razloga...
Koliko bi očiju trebao imati čovjek da opazi sreću koja ga okružuje?
Kako je lijepo znati da uza sebe imamo osobu koja nas uistinu voli, koja će učiniti sve za nas, kojoj je stalo, koja nas prihvaća takve kakvi jesmo... Često se dogodi da postoje takve osobe ali mi ih jednostavno ne prepoznajemo..
Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni, voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi smo.
Ljubav... Jednom sam pročitala da je lakše voljeti osobu koja te mrzi od one koja te voli. I tada mi uopće nije bilo jasno... Onak daj se saberi. Sada to razumijem. Sve mi je jasno. Kada voliš osobu koja i tebe voli, sve je super, ali tada tu ljubav uzimaš zdravo za gotovo...želim reći da ju na neki način manje cjeniš. Onak to se podrazumijeva. A kada voliš osobu koja te mrzi, shvaćaš tu cijelu ljubav..odjednom ti je jasno koliko je teško živjeti bez te osobe, a upravo to i radiš živiš i nastavljaš svoj život bez nje. Tada si nesretan jer ne samo da ti nije uzvraćena ljubav nego ta osoba osjeća nešto što je sasvim suprotno tvom osjećaju.. nešto užasno što ja vjerojatno nikad neću shvatiti. Mržnja. Što uopće može izazvati mržnju?? Mislim zašto? Što se tako grozno može dogoditi da se pojavi taj osjećaj? Ili to samo kažemo kada želimo povrijediti druge a to zapravo ne mislimo... A uspijemo u naumu da povrijedimo osobu... Mah skrenula sam s teme...
Tko nikad nije volio, nije nikad bio sretan.
Često mi se znalo dogoditi da odlutam u prošlost, u dobra stara vremena.. I žalim za svime što sam učinila pogrešno... I žalim za srećom koja mi je promakla jer ju nisam primjetila, nisam ju shvaćala... Ili sam pak žalila zbog toga što mi je bilo puno lijepše nego sada... Zapravo ja nisam znala kako opet početi uživati u životu i svemu što on pruža...svim radostima i novim prilikama..
Sretan je onaj čovjek koji uspije živjeti u sadašnjosti.
Sada znam.. Naučila sam biti sretna sada i veselit se malim stvarima, a i shvatila sam da su neke stvari još veće nego što sam mislila. Uglavnom naučila sam da treba uživati jer ove godine se ne propuštaju.. Nikad se više nećemo vratiti... Jer ipak :
Sreća brže umire nego što nastaje.
P.S. I zato ljudi moji ako već niste, naučite cijeniti male stvari i pokušajte prepoznati sreću i tamo gdje mislite da je nema jer lako je prepoznati tuđu sreću, a za svoju treba širom otvoriti oči prije nego šo ona ode..
|