I ja sam opet sama...Kao i uvijek. U ljubav ja ne vjerujem (sada)... Mrzim današnji dan. S jedne strane zato što nikad na taj dan nisam bila s onim koji mi se sviđao ili kojeg sam uistinu voljela,a s druge strane zato što je iskomercijaliziran i bezvezan dan. Stvarno me zanima koliko gift shopovima poraste prodaja tih dana.. I mislim da svojoj ljubavi trebaš pokazivati kolko ju/ga voliš svaki dan... Koji mutavi dan... Valentinovo? Srčeka sim, srčeka tam... Ma daj ajde crkni... Ali tko ima nekoga, želim vam puno ljubavi i sreće i još puno zajedničkih mjeseci...
Znate,mala je granica između ljubavi i mržnje... To je kao noć i dan, smrt i život... I treba to imati na umu... Ja tek sada shvaćam kolko jedna sitnica može utjecati na mržnju.. Da iz ljubavi nastane mržnja... I sad se pitam vrijedi li ići do kraja i željeti saznati istinu koja je najčešće bolna... Pitam se vrijedi li sebe kažnjavati takvom patnjom i spoznajama drugačijima od onog čemu smo se nadali i što smo očekivali? Vrijedi li? Sada mislim da ne. Nakon onog u petak mislim da ne... Do tada sam stvarno cijenila iskrene ljude i istinu,ali sada više neznam želim li padat u depru radi fucking istine?!?! Ja mislim da meni treba psiholog!!! (šala,al možda i ne,možda mi fakat treba)
Eto to nebi bilo Valentinovo da ja ne napišem nešto što baca u bed...Sorry ljudi,ali moje mišljenje je LOVE HURTS...... BIG KISS
|