19.04.2008., subota
Njena priča
|
Ona se je poput sve druge djece rodila kao savršeni »Ja jesam«. Nije joj bilo potrebno nikakvo uljepšavanje ili dodaci, jer, bila je savršena takva kakva jest. Bila je kod kuće. U svom se je domu osjećala sigurno, mirno i spokojno. Njen osmjeh je bio iskren i njene oči kojima je promatrala svijet, bile su velike i sjajne, blistave i igrive u svojoj dječjoj jednostavnosti. Istina, svom domu je nadjenula materijalno tijelo, dodala mali čuperak kosice na rozoj glavici i velike oči kroz koje si bez posebnog truda mogao doprijeti do njenog istinskog ognjišta i mogao promatrati vječnu vatru kako plamti čistim i netaknutim bojama duge. Oni koji su je pažljivo promatrali, mogli su vidjeti, kako joj nikada nije bilo dosadno. Ležeći u svom krevetiću, igrala se svojim prstićima, smijala se svojim sjenkama koje je svjetiljka pored njenog ležaja, bacala na šarene tapete njenog djetinjstva. Oni koji su se još pažljivije zagledali u njene oči duboke poput oceana, mogli su vidjeti tisućljetnu mudrost sakrivenu iza zlaćane boje njenih šarenica. Onda su »mudri« odrasli zaključili kako bi mogli ukrasiti njenu sobu i prilagoditi je njenim »potrebama«, kako bi se ona osjećala što ugodnije. Napunili su je muzičkim kutijama, vrtuljkom iznad njene glave, šarenim zavjesama s uzorkom ljubičastih leptira i gomilom plišastih igračaka. Nisu ni primjetili njen začuđeni pogled koji ih je nijemo pitao: »Ali, što će mi sve ove stvari? Pa ja već imam dovoljno. Ne! U stvari, ja već imam sve! S vremenom se je počela smijati malim čupavim igračkama i licima koja su se oko nje kreveljila, u nastojanju da izmame njen osmjeh. Znala je da se to od nje očekuje. Znala je da će to razveseliti odrasle, da će ih nasmijati. Počela je osluškivati njihove želje. Osluškivanjem njihovih želja, polako se je počela udaljavati od svog pravog doma, a njene je korake obrastala trava i trnje, skrivajući put kojim je prolazila. Onda su se odrasli nakon nekoliko dana dosjetili da joj nadjenu neko ime. Ime? Pa što će joj ime? Ona je bezimena. Ona je bezvremena. Ona je tu. I tako je komadom papira i kroz tuđe želje dobila ime. Teško se je privikla na njega. Kada su je zvali imenom, nije se okretala, nije ni slutila, da zovu nju. Uostalom, zašto je uopće zovu? Pa, ona je tu. Zar je ne vide? S vremenom je naučila, da se odrasli strašno razvesele, kada se na pomen »njenog« imena okrene i pogleda ih svojim velikim, mudrim očima. Naučila je da ih ispunjavanjem njihovih želja čini sretnim. Polako je usvajala spoznaju, da mora biti voljena ako želi opstati i u ime toga je bila spremna na kompromise. I tako se, malo-pomalo, navikla na svoje ime. I činilo joj se da ga ima oduvijek. Učili su je kako se nazivaju predmeti oko nje. Isprva ih je začuđeno gledala, pitajući se zašto se toliko trude? Zar je to uopće važno? Stvari su i dalje tu, imale svoje ime ili ne. Ali, shvatila je da se to od nje očekuje, pa je ubrzo naučila da je svjetiljka - svetiljka i da je stol – stol. Odrasli su bili strašno veseli njenim novostečenim znanjem i ona ih nipošto nije htjela razočarati. Kada je prvi puta došla sama iz vrtića kući, svi su oduševljeno pljeskali, jer se naučila sama vratiti kući. Nije ih shvaćala. Bilo joj je čudno kako odrasli ne uočavaju, da ona zapravo, nikada i nije napustila kuću? Njen dom je uvijek bio sa njom, ma gdje išla i ma što radila. Ali, neka im bude, kada ih to toliko veseli. I dalje je činila sve da ne izgubi ljubav odraslih. Kada su u školi učili prva slova, naučila ih je od prve, ali je teško mogla pojmiti, čemu su uopće potrebna. I tako je u prvom razredu upitala svoju učiteljicu: - Zašto su slova tako važna? - Zato da bi mogla stvarima i ljudim nadjenuti njihovo pravo ime. - Ali, zašto bi stvari i ljudi uopće morali imati ime? - Pa, zato da bi mogla nekoga ili nešto opisati. Npr. kako ćeš nekome reći da je njegova odjeća lijepa, da je haljina koju nosi tvoja mama – plava, da je netko tko plače – nesretan, itd… - Ali, ali ja to već znam…ja znam da je odjeća lijepa, ja znam da je haljina plava, i ja znam da netko plače. On zna da je odjeća lijepa, ona zna da je haljina plava i ona zna da plače. Nije razumjela ljutnju svoje učiteljice ni razlog, zašto su njeni roditelji bili pozvani u školu na razgovor. Bez problema je nizala petice, ali je uvijek tražila objašnjenja za stvari koje ne razumije i koje su se njoj osobno činile logične. S vremenom je naučila da nije dobro biti ljubopitljiv i radoznao, i da nije poželjno postavljati pitanja. Postala je posve »neproblematično« dijete kojeg su svi voljeli i hvalili. Ali, ona je polako ali sigurno, bivala sve dalje od svog doma. Gledala je svoju mamu koja je imala mnogo zdravstvenih problema i običavala bi reći sama za sebe: »Ja sam bolesna. Ja sam migrenaš. Ja sam žalosna.« itd, itd… Sve u njoj se je bunilo na te riječi. Jednom je rekla majci: »Ali, mama, ti NISI bolesna. Ti si TI. Tebe SAMO boli glava.« na što bi uslijedio odgovor: »Znala sam ja, da mene nitko neće shvatiti…« Naučila je da nije dobro proturječiti i da je dobro povlađivati i suosjećati. Polako ali sigurno, počinjala je osjećati i nositi tuđu bol na svojim leđima. I tako je nehotice i nesvjesno, bila još korak dalje od svog doma. Slušala je odrasle kako govore »On je loš« ili »Ona je jako dobro dijete.« i pitala se što im to znači. On i ona u njenim su očima bili isti. Istina je da je on nosio loše ocjene iz škole i istina je da je ona bila poslušno dijete, ali među njima, zapravo, nije bilo razlike. S vremenom je u želji da se ne razlikuje, da ne bude »čudno dijete« i da je vole i prihvate, i sama počela uočavati »razlike«, sve češće upotrebljavati pridjeve i u njenom se domu posve spontano pojavio ormar s mnogo praznih ladica, u koje je uredno i pedantno sortirala ljude i predmete, prema njihovim »osobinama«. U trenutku kada je taj ormar zauzeo velik dio njenog doma, ona je sve češće zaboravljala put kojim se vraćala kući. Ali, unatoč svemu je rasla s osjećajem, da nešto ne valja. Da nešto nije kako treba. Osjećala je da nešto radi pogrešno, da nešto nedostaje i da je umjesto sve bliže, zapravo sve dalje od onoga čemu teži. Nekako mutno se je sjećala, da je jednom znala što je to, ali je zaboravila. I tako je dobar dio svog života provela u potrazi za onim što je izgubila. Ono što joj je pomoglo da ne izgubi trajno put do svog doma, bio je osjećaj da poput puža nosi svoju kućicu na leđima, ma kamo krenula i gdjegod otišla. Taj je osjećaj nikada nije napustio. Selila se nekoliko puta i nigdje nije pronašla svoj dom. Ili, bolje rečeno, njen dom je oduvijek i uvijek bio sa njom. Svojevremeno je rado slušala jednu pjesmu, čiji stih govori otprilike nekako ovako: »i ova Zemlja se ne zove dom«… …i na tu bi pjesmu uvijek plakala… Spadala je svugdje i nigdje. Bila je sve i ništa. I najveći paradoks je bio taj, da je tražila ono što nikada nije izgubila. Vjetar može odnijeti krov sa kuće, može čak i razbiti prozore, ali ne može odnijete temelje koji su čvrsto ukopani u zemlji, a da krov ostane netaknut. Mislila je da živi život, ali istina je bila drugačija. Život je prolazio pored nje. Ali, i dalje je tražila…i dalje je znala da u nečem griješi, samo što je odgovor i opravdanja za svoje pogreške tražila daleko izvan svog doma. Svoju je sreću uvjetovala »pristojnim« poslom, dobrim i razumijevajućim partnerom, odobravanjem roditelja, pravim prijateljem, lijepim danom bez kiše, dobrom knjigom ili poezijom, idealnim zdravljem itd… S vremenom se prisjetila, da ništa oko nje ne može biti idealno. Kako uopće očekivati, da proizvod naših misli može biti idealan? Jer, naša očekivanja jesu naše misli. Ni manje ni više od toga. Uvijek će postojati netko ili nešto što će se razlikovati od njenih očekivanja. Stoga, čemu uopće očekivanja? I koliko su opravdana? I zašto čekati na nešto što je već tu? Zar je lakše proputovati cijeli svijet tražeći ono što već imamo? Nije li to najveća glupost koju čovjek može napraviti? U danima i godinama koje su slijedile, zavoljela je svoje ime, odnosno, postalo joj je nevažno kako se zove; prihvatila je svoje tijelo takvo kakvo jest, jer njeni podočnjaci ili kilogram viška nisu ona; oprostila je svojim roditeljima njihove pogreške, jer oni nisu pogreška; oprostila je sebi što im je zamjerala; jer ona sama nije zamjerka; naučila je voljeti dobru knjigu, ali znajući da i bez nje može preživjeti; naučila je da ne treba odobravanje – da bi se osjećala dobro; naučila je da od svog partnera ne očekuje da joj skida zvijezde s neba – jer već živi među zvijezdama; shvatila je da dok ona traži način kako proživjeti život što bolje, život promiče pored nje, jednako tako kao što promiče drveće pored jurećeg vlaka. Isto tako je shvatila, da kazaljke sata ne može zavrtjeti unatrag. Ostaje joj samo da plače nad izgubljenim vremenom ili da sa zahvalnošću upre svoj pogled ka nebu i kaže: »Hvala za ovo vrijeme i iskustvo koje imam sada.« Zašto ovo pišem? Zato što ONA može biti VI, MI, bilo tko od NAS. Zato što je žalosno gledati cijele opustjele gradove i prazne domove, dok njihovi vlasnici putuju svijetom tražeći mjesto gdje pripadaju. A prije ili kasnije će se morati vratiti svom prvom domu da provjere, tinja li još vatra u ognjištu ili je zapuštena ugasila. Nešto ću vam prišapnuti. Vatra nije ugasila. Ma koliko godina i života trajalo dok se ne vratitmo ona je još uvijek tu, tinja i čeka da je iznova rasplamtimo. |
11.04.2008., petak
O djeci
|
Ako naše dijete razbije vrč ili vazu, nemojmo vikati na njega. Vičući na njega šaljemo mu poruku, kako nam je vaza važnija od njega. Umjesto toga, pogladimo ga nježno po glavi, uz riječi: »Ne brini, svakome se može dogoditi«, i pokupimo krhotine da se dijete ne bi porezalo, dok u želji da pred nama sakrije što je napravilo, nastoji pomesti sve tragove, kako ne bi »izgubilo« našu ljubav. Ako smo imali težak dan na poslu i ako smo stigli kući frustrirani, ljutiti i umorni, ipak nemojmo istresati naše frustracije na vlastitu djecu. Ona nisu kriva zbog toga što mi imamo loš dan. Uostalom, zamislite samo koliko napora svakodnevno ulažemo u to da na poslu budemo efikasni, nasmijani i pristojni, koliko puta progutamo ono što bismo željeli reći i zadržimo profesionalno ponašanje do kraja radnog vremena. Mislim, da najmanje toliko dugujemo vlastitoj djeci, kada se umorni, vratimo u naš dom. Sjetimo se samo koliko puta dnevno poklonimo osmjeh potpunom strancu u prolazu, a onda, opterećeni i ljutiti stignemo kući i otpustimo sve kočnice, dok vozilo naše samokontrole juri nizbrdo u punoj brzini. Ne kažnjavajmo dijete ako donese lošu ocjenu iz škole. Radije zastanimo za trenutak i zapitajmo se »Što učiniti, da riješimo taj problem?«; tako ćemo problemu pristupiti konstruktivno i kreativno, a ne anarhistički i u ljutnji. Uostalom, tko kaže da možemo biti posve sigurni u to, što je u pozadini loše ocjene? Možda dijete doista nije učilo dovoljno. Možda je učilo s nerazumijevanjem. Možda nije razumjelo gradivo. Možda je profesor, naprosto, imao slab dan. Možda se naše dijete već i samo dovoljno grize iznutra zbog toga što je dobilo slabu ocjenu, a naša ljutnja bi samo bila sol na otvorenu ranu i atak na osjetljivu dječju psihu. Sjetimo se samo, koliko je mladih života zauvijek ugasilo zbog straha od roditeljskog gnjeva zbog loših ocjena, i zapitajmo se, da li je doista išta na ovom svijetu vrijedno života našeg djeteta? Umjesto da vičemo na djecu i da ih kažnjavamo, radije ih zagrlimo, sjednimo s njima i pokušajmo pronaći uzrok lošoj ocjeni. Na taj ćemo im način poslati poruku: »Volim te, unatoč tome što si dobio slabu ocjenu, volim te takvog kakav jesi.«, umjesto poruke: »TI si tvoja ocjena.«. Vrijednost naše djece je neprocjenjiva i ne može se mjeriti ocjenama. Možda mi znamo što mislimo o svojoj djeci, ali ona ne znaju….ona naše reakcije doživaljavaju posve drugačije od onog što smo mi imali na umu kada smo u ljutnji i nemoći reagirali. Htjeli – ne htjeli, uzor smo svojoj djeci i ona često misle, kako ih nećemo voljeti, ako ne ispune sva naša očekivanja. Ne očekujmo od djece da ispune naše propuštene i propale snove. Ne namećimo im zahtjeve kojima nisu dorasli. Mi smo svoju priliku iskoristili, a sada dozvolimo njima, da grade svoj život onako kako žele. Možemo ih nježno usmjeravati, ako vidimo, da kreću u pogrešnom pravcu, ali ne možemo i ne smijemo određivati putanju kojom će krenuti njihovi koraci. Mi smo, ako smo imali sreće da imamo razumne roditelje, imali pravo i priliku da sanjamo i ostvarimo svoje snove, nemojmo njima kratiti slobodu koju smo zahtijevali za sebe. Naša djeca nisu naše vlasništvo. Imamo pravo i dužnost da ih odgajamo i pomognemo im da odrastu, ali nemamo pravo ni monopol upravljati njihovim životima. Najčešće upotrebljavana rečenica na našim prostorima zasigurno je: »Dok si pod mojim krovom, radit ćeš ono što ti ja kažem.« Uvjerena sam da smo je svi čuli nebrojeno mnogo puta. Na taj način od svoje djece činimo robove svojih želja, a polako ali sigurno, zatiremo njihovu osobnost, individualnost i nepovratno im krademo pravo na aktivno kreiranje svoga života. Potrebno je mudro i s mjerom postaviti određena pravila koja svi moramo poštovati, ali im istovremeno pustiti određenu slobodu, da aktivno sudjeluju kako u obiteljskom životu, tako i u kreiranju njihova vlastita života. Ne odgajajmo djecu u strahu. Strah nije dobar. Netko jednom reče »Ne odgajajte dijete u strahu, pa bio to i strah božji.« Autoritet izgrađen na strahu kratkog je vijeka. U stvari, to nije autoritet. To je prisila. Na taj način snagom »jačeg« sprečavamo djecu, da misle svojom glavom, da donose svoje odluke i da sami nauče razliku između dobrog i zlog. Dozvolimo svojoj djeci da pogriješe. Na greškama se uči. Mi smo imali pravo na svoje greške, štoviše, to pravo smo zahtijevali od svojih roditelja. Radije ih saslušajmo kada naprave grešku i potaknimo njihov emotivni i kreativni potencijal ka usmjeravanju pronalaženja rješenja za problem koji je nastao, te ih blago usmjerimo ka tome, da iz počinjene pogreške izvuku pouku za ubuduće, kako to ne bi ponavljali. Ma kako god bila popularna rečenica »Pametan uči na tuđim greškama, budala na svojim.«, ne zaboravite, da smo nebrojeno mnogo puta i sami ispali »budale«, pa kako onda očekivati od naše djece, da se to njima nikada neće dogoditi? Pokušajmo se suzdržati od legendarne rečenice kada naše dijete pogriješi: »A jesam li ti rekao?« Jesmo, možda smo im rekli, i to ne jednom, već stotinu puta. Ali, sada je to što jest. Posve je nepotrebno izazivati dodatnu grižnju savjesti kod naše djece, govoreći im kako smo »im lijepo rekli«. Umjesto toga sjednimo i recimo: »U redu, pogriješio si. Svi griješimo. Hajde da vidimo, kako se to može popraviti?« Na taj ćemo način djeci poslati poruku, da ih volimo bezuvjetno, takve kakvi jesu i da se uvijek, ma što se dogodilo, mogu osloniti na nas. Tako ćemo biti sigurni, da će se naša djeca zateći k nama, ukoliko upadnu u vrtlog životnih problema, a neće se okrenuti samodestrukciji u blažem ili težem obliku. Svojoj djeci možemo i moramo biti potpora. Moramo i trebamo im pomagati, ali ne možemo i ne smijemo živjeti njihov život umjesto njih. Budemo li mislili umjesto njih - nikada neće naučiti razmišljati. Budemo li koračali umjesto njih – nikada neće naučiti hodati, a njihovi će koraci biti nesigurni. Budemo li umjesto njih popravljali njihove greške – nikada neće postati samostalni. Naša djeca trebaju znati, da smo uvijek tu i da se na nas uvijek mogu osloniti, trebamo biti poput stupa za kojeg će se prihvatiti da ne padnu, dok ne prikupe snagu da se sami usprave i krenu dalje. Ne smijemo biti temlji na kojima će se graditi njihov život, jer ćemo ih tako pretjerano vezati uz sebe i nikada neće naučiti kako izgraditi vlastiti život. Nikada, ali baš nikada, ne govorimo svojoj djeci »Ja sam se žrtvovao za tebe, a ti mi ovako vraćaš.« Roditeljstvo nije i ne smije biti žrtvovanje; roditeljstvo bi moralo biti i jest – predivno iskustvo uzajamnog učenja i potpiranja, razumijevanja i ljubavi, predivna igra glazbe i plesa kojom kroz život koračamo zajedno. Budemo li svojoj djeci govorili kako smo njihove žrtve, naša će djeca rasti i sazrijevati sa osjećajem krivice, a to je loša putovnica za zdrav i odgovoran život odraslog čovjeka. Uostalom, naša nas djeca nisu molila da ih rodimo. Bila je to naša želja i slobodna odluka, a slobodna odluka isključuje ulogu žrtve, to je tek uloga rođena iz našeg htijenja. Govorimo svojoj djeci da ih volimo. Recimo im to ne jednom, recimo im to nekoliko puta na dan. Zagrlimo ih i recimo da ih volimo bezuvjetno, upravo onakve kakvi jesu i da su kao takvi dragocjen biser u našem životu. Vjerujte mi, nije dovoljno samo osjećati ljubav, naša su djeca često nesigurna i trebaju čuti da ih volimo. I to ne samo onda kada ispune naša očekivanja, već da ih volimo uvijek, unatoč i usprkos svemu. Da ih volimo zato što jesu. Jer kao takvi su doista neponovljivo i nezamjenjivo zrnce Svemira. Uloga roditelja je neponovljivo iskustvo. Ne postoje dvije prilike. Ne postoje uputstva kako odgajati vlastitu djecu niti postoje reprize kojima ćemo popraviti ono što pokvarimo. Jednom učinjena šteta teško se popravlja. Postupajmo po svojoj savjesti i ljubavi i sigurno nećemo nepopravljivo pogriješiti. Djeca će nam oprostiti sve naše greške, ali nikada, doista nikada neće oprostiti i zaboraviti osjećaj da su bila nevoljena. Stoga, nemojmo im dozvoliti da žive u zabludi kako ih ne volimo; pokažimo im i recimo bez straha da su ono najvrednije što imamo u svom životu. Neka rastu u ljubavi i s ljubavlju, jer ona naprosto jesu ljubav. |
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@