|
Ljudi smo jedinstvena bića koja svijet i Univerzum doživljavamo na različite načine i ti se načini razlikuju od čovjeka do čovjeka. Postoje ljudi koji ne osjećaju ništa. Osobno, nisam srela ni jednog takvog čovjeka, i dobro je da je tako. Jer ne bih znala kako se nositi s njegovim »neosjećanjem«. Znanost ljude koji nisu sposobni nikakvih osjećaja, a najmanje onih pozitivnih, naziva psihopatima. Dakle, pod tim terminom podrazumijevamo osobu lišenu osjećaja, morala i odgovornosti. Srećom, takvi ljudi čine samo jedan malen dio populacije. Kako netko jednom reče: »Čovjek koji prolazi kroz život, a da ništa ne osjeća, razara sve čega se dotakne.« Pojedini ljudi su u stanju osjećati samo svoju bol, dok su za tuđu bol imuni i neosjetljivi. Takve ljude običavamo nazvati egoistima. To su ljudi koji žive po principu – Ništa ne boli dok se ne događa meni. Tu već poznajem nekoliko ljudi i koliko sam uspjela vidjeti, sasvim su zadovoljni u svom malom, zatvorenom svijetu u kojem nema mjesta za druge. Nadalje, tu su ljudi koji osjećaju tuđe emocije, suosjećaju s njima i dijele njihove emocije, ali nesmetano nastavljaju živjeti dalje, po principu – U redu, suosjećam s njim, ali život ide dalje. I naposlijetku, tu je nemali broj onih koji osjećaju tuđe emocije u tolikoj mjeri da su kadri odbolovati sve probleme zajedno s akterima igre zvane Život. Uviđam da sam i ja jedna od njih. I znam da to nije dobro. Ali, kako naučiti osjećati s mjerom? Pročitala sam negdje: »Ako živiš pored groblja, ne možeš plakati za svakim.« I razumski posve jasno shvaćam poruku ove misli, ali osjećaji i dalje rade svoje. Još uvijek tražim odgovor na pitanje, kako osjećati s nekim, a ipak zaštiti sebe od svih negativnosti koje ti osjećaji katkada mogu donijeti sa sobom. Željela sam biti liječnik. Ali sam od te svoje želje odustala. Jer mislim da bi me sa svakom smrću mog pacijenta bilo sve manje. Umro bi i dio mene. Znam da je to život, i znam da je smrt samo promjena mjesta prebivanja…ali…očito još uvijek nisam dovoljno dorasla tome da to prihvatim u cjelosti. Nedavno sam bila na pogrebu jedne drage osobe. I stojeći u zadnjem redu sam shvatila, da sva ona tuga koja me je obuzela, ne dolazi zbog toga što nas je ta osoba napustila (znam da će njoj sada biti dobro), već zbog toga što sam na sebe preuzela svu tugu njegove supruge i djece, koja me je obgrlila poput bršljana koji je nekontrolirano obrastao stablo ispunivši ga tugom. Kada sam zagrlila njegovu suprugu, osjetila sam svu nemoć i žalost koja je prožela sve moje stanice, ne ostavljaju prostora za odmicanje. U jednom dijeliću sekunde bile smo jedno u njenoj tuzi. I bilo bi dobro da je na tome ostalo. Međutim, nije…ta me je njena tuga proganjala danima…Umirila se tek tada, kada sam je nakon nekoliko dana posjetila i dugo pričala s njom. Tek tada, kada ga je ona bila spremna odpustiti od sebe i blagosloviti njegov put prema svjetlosti. Njenim prihvćanjem i otpuštanjem, i ja sam ponovno našla svoj mir. Mislim da je najteža zadaća koju moram savladati u ovoj mojoj egzistenciji upravo ta kako naučiti osjećati s mjerom. |