|
Bila jednom jedna mala djevojčica, kojoj je bilo sedam godina. Igrala se u svome vrtu i svoju je djetinju pažnju usmjerila na vesele cvjetove duginih boja koji su rasli na travnatom vrtu. Ne misleći o tome, može li cvijeće osjećati, sagnula se i počela trgati krhke cvjetove i slagati buket u svojim nejakim ručicama. Kada je otkinula posljednji cvjetak i htjela povezati maleni buket za svoju mamu, na kamenom zidiću ograđenog dvorišta je ugledala malenog patuljka. Pravog, pravcatog i potpuno stvarnog, barem u njenim očima. Maleni se čovječuljak grozno ljutio, no ipak, nije to bila ljutnja ispunjena mržnjom, već više, ukor jednog dobronamjernog bića. Djevojčica je uzbuđena utrčala u kuću, ispustivši cvijeće, i pozvala svoju mamu, da vidi malenog patuljka na kamenoj ogradi. Mama je nestrpljivo odmahnula rukom i rekla:"Pusti me, nemam vremena za tvoje gluposti!" Djevojčica se žalosna vratila natrag, ali malena je spodoba nestala. Trideset i nešto godina je djevojčica šutjela o tom čudnom susretu, jer su je naučili, da patuljci ne postoje i da su samo plod njene mašte... Odrasli veoma brzo nauče djecu, o čem se priča, a o čemu se šuti, kako bi život bio lagodniji i kako ne bi ispali čudaci. Djevojčica je naučila kako odrasti. Tada je srela jednog mudrog čovjeka sive kose koji je znao pričati lijepe "priče" i koji je uglavnom živio u duhovnom svijetu. I iako je više nije bila djevojčica, usudila ga se pitati zna li štogod o patuljcima. Dobila je odgovor od kojeg su ustritrala sjećanja u njenoj duši i maleno dijete u njoj je ponovo osjetilo iskricu u oku. Rekao joj je, kako patuljci postoje i kako nisu samo bića iz bajki. Oni su tu oko nas, samo što ih odrasli ne možemo vidjeti. Vide ih samo djeca, čistog srca i duše, i to ne sva, već samo ona koja su imala sreću da upoznaju ta predivna, dobrohotna bića. I tek poneki odrastao čovjek. A vide ih samo onda, kada ih patuljci žele zbog nečega pohvaliti ili "pokuditi". Patuljci vole biljke; stabla i cvijeće i strašno su žalosni kad otrgnemo cvijet ili srušimo stablo. Patuljak iz njenog djetinjstva bio je žalostan što je ona trgala cvijeće koje je raslo u njenom vrtu, umjesto da ga je pustila da slobodno raste i da uživaju u njegovoj netaknutoj ljepoti! Patuljci osjećaj bol biljaka, čuju njihov krik i poziv na pomoć. Ova djevojčica i danas ne voli trgati cvijeće. Sjeća se lekcije iz prošlosti. Da, biljke osjećaju bol i katkad glasno viknu, samo što mi to ne čujemo. Ne pitajte, tko je bila djevojčica. Nije ni važno. :) |