flowergirl

nedjelja, 28.01.2007.

Svi moji dečki I

Prošlog tjedna užurbano izlazeći iz 17-ice na stanici preko puta hotela trenutno poznatog pod nazivom Westin stigla sam se zapitati koliko je zapravo glupo hodati s jednom lećom po svijetu (jer me drugo oko peče) - iako su mi za suvislu vidnu percepciju već godinama potrebne obje te hoće li me taština ili kompleksi (nazovite to kako vam drago) zbog kojih ne nosim naočale stajati glave - prije nego mi je pogled pao na izlog biljne ljekarne ukrašen desecima velikih papirnatih crvenih srca koje je nemoguće previdjeti čak niti sa samo jednom lećom. "Pa nije još Valentinovo" zaključak je koji me umalo nagnao da potražim neki drugi razlog tom dekoru, no budući da je ipak kraj siječnja, a blagdani se u izlozima navještaju barem mjesec-dva unaprijed, vjerujem da su nas ipak željeli nemilosrdno podsjetiti na dan zaljubljenih. Nas koji zaljubljeni nismo, a u obično doba godine čak nismo niti osobito nesretni zbog tog.

Nakon što je moj prvi i još uvijek posljednji bivši sa mnom prekinuo (dakako ne vrlo obzirno, puštajući me tri dana u neizvjesnosti što li je značio naš posljednji šturi razgovor oblika "na svako pa i najbanalnije pitanje odgovaram jednom ili nijednom riječju" poslije čega je prekid veze zapravo bio velik blagoslov jer je značio i prekid trodnevnog paćenja koje nije doprinijelo samo zabludi da je dobro da smo prekinuli, nego i zabludi da smo mi prekinuli što je dakako sasvim pogrešno jer ja taj prekid tri dana ranije uopće nisam željela, zabludi koja me napustila otprilike u onom trenutku kada sam shvatila da se vijest o našem prekidu proširila ako ne diljem Hrvatske, onda barem njenim središnjim i sjevernim dijelom, a prije nego se to uopće dogodilo), trebalo mi je tri tjedna da mi uopće dođe do glave egzistencija drugih pripadnika muškog spola na ovome svijetu. Zapravo nisam niti jednog od njih pravo niti pogledala sve do one večeri kada me Marko C dovezao kući u sitne jutarnje sate, nakon izlaska s frendovima. Izlazeći iz njegovog auta prostrujila mi je glavom misao: "Nije Bivši jedini tip na ovome svijetu!"

U narednih par mjeseci upoznala sam mnogo novih ljudi, kako to obično bude u brucoškim danima. Od novih poznanstava najbolji su mi bili Franc i Tomislav. Bili su nerazdvojni još od srednjoškolskih dana, vrlo interesantni i skroz pristojni. Zajedno smo provodili predavanja, pauze, ručkove, zabavljali se i učili. Nakon takvog ne vrlo konstruktivnog, ali skroz zabavnog učenja u knjižnici, prišla mi je jedna od frendica i zločesto se smijuljeći objasnila da smo Franc i ja baš lijep par, kako se krasno slažemo. Uvjeravala sam je da je to sasvim besmisleno, mi smo samo dobri prijatelji, pa nećemo sad izmišljati! Jer iako sam se osjećala super tih dana na faksu, nova okolina i nova lica, daleko od Bivšeg i backstabbing prijatelja, gajeći jače simpatije prema svom novom kolegi, nakon kraja radnog vremena najčešće bih shvatila da, makar je jesen oko mene iznijela najraskošnije boje, jesen u meni i dalje je tuguje, a već je i zima nastupala, duga i nepodnošljiva zima. Nova veza dakle nije dolazila u obzir.

Toga dana sjedili smo Franc i ja u menzi, Tomislav je imao nekog drugog posla. Budući da mi je Lucija par dana ranije svratila pozornost na prsten koji je Franc nosio na desnoj ruci, a niti ona niti ja nismo iz toga bile u stanju izvesti neki pouzdan zaključak, nametnula se prilika ispitati o čemu je riječ.

- Reci, Franc, što ti znači taj prsten? - pitala sam sasvim spontano.
- Oženjen sam.
- Za što? - upitala sam misleći da se šali, sigurno je posrijedi nekakav rokerski zavjet, tak nešto. Da sam tada bila upoznata s posljednjom epizodom Gilmorica, vjerojatno bih ga pitala je li postao mason ili je samo osvojio Super Bowl.
- Oženjen sam svojom ženom.
- Ti to ozbiljno? - upitala sam u smijehu.
- Najozbiljnije. I ne samo da sam oženjen, imam i dijete. Zove se Tamara i ima 3 mjeseca.
- Dobro, onda ti vjerujem.

Zašutjela sam i nakon kratkotrajnog muka promijenila temu. Bilo mi je strašno neugodno i iako sam isprva bila uvjerena da se zafrkava, postajalo je sve jasnije da s takvim stvarima nema šale. Tko bi rekao da i brucoši mogu biti u braku i imati djecu. Pa dobro, ako mogu srednjoškolci, mogu i brucoši, ali zaista nisam očekivala...

Bila je to godina kada sam se valjda prvi put imala zašto ispovijedati na temu "ne poželi tuđeg ženidbenog druga", a na listu svojih posebnih sposobnosti dodala sam "spretno prepoznavanje svakojakog prstenja na rukama znanaca".

Pouka: Toliko je puno mladih očeva da zakon vjerojatnosti nalaže da ih upoznamo. Tko smo mi da ne poštujemo zakon?

(Nastavlja se)

28.01.2007. u 21:20 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen

With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl

nedjelja, 28.01.2007.

Svi moji dečki I

Tko je Flowergirl?

Opis bloga

Iz arhive

Brojač

Kontakt

Shortcuts