With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl
nedjelja, 19.11.2006.
Kada na Vukovarskoj zapale svijeće
Zapravo nisam namjeravala pisati o ovome. Ne zato jer imam dovoljno neopipljivih problema u životu pa mi ne treba još i prisjećanje na opipljive. Dovoljno negativnog. Premalo vremena. Ništa od ovog nije razlog. Jednostavno mi se činilo da još nije vrijeme, da će doći vrijeme kada ću znati što treba napisati, što želim reći. I onda sam čitala kod Pegy kako nije u redu reći "neću na to misliti". Onda vjerojatno nije niti u redu reći "neću o tome pisati". Pa evo, pišem.
Moj je tata mamu i mene pospremio '91. na avion, išlo se na godišnji odmor u inozemstvo. I onda je krajem ljeta rekao neka se ne vraćamo. Mama me upisala u školu. Našla posao. Kako to već ide. Tata je ostao u Zagrebu. I onda se jednog dana prijavio kao liječnik dobrovoljac i otišao u Vukovar. Ostavio pismo kod tete u slučaju da se dogodi ono najgore. Napisao kako ide liječiti malu djecu i da mamu i mene jako voli.
Mama je tih dana puno plakala. Ja sam plakala jer je mama plakala. Nisam znala zašto plače. Daleko od svih ratnih strahota, od mračnih vijesti i u blaženom neznanju. Išao je u Vukovar u dva navrata. Drugi put je izašao sa zadnjim konvojima. Niti danas nisam svjesna koliko je zapravo malo falilo da završi u logoru ili, još gore, u masovnoj grobnici. Ide svake godine u ove dane u Vukovar.
Nije mi nikada pričao o tom vremenu. Ono što znam, znam većinom s televizije. Ne znam je li ikada ikome ispričao kako mu je zaista bilo. Ne vjerujem da jest.
Sjećam se da je još mjesecima, ako ne i godinama kasnije ružno sanjao, budio se kod nadlijetanja aviona. Oni koji su više ili manje dijelili njegovu sudbinu u vukovarskoj bolnici znaju kako je bilo, ali kažu da ne znaju kako je izdržao.
Nikada nikakve koristi od toga nije imao niti je želio imati. Osim slobodne Hrvatske i dostojanstvenog života u vlastitoj zemlji. Ali Hrvatska nije slobodna koliko smo se nadali da će biti. Nije niti dostojanstvena. Hrvatska je jadna, napaćena, opljačkana, i dan-danas okrvavljena. Molim vas, kada idete idući put na izbore, pitajte se zašto su se naši očevi borili i ginuli. I kada tu kod nas na Vukovarskoj zapale svijeće.
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Tko je Flowergirl?
Zagrepčanka u 25. godini.Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.
Opis bloga
When the head of state didn't play guitar,Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything
I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair
[All]
Iz arhive
o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života
Brojač
Free Counter |
Kontakt
Moja e-mail adresa
Shortcuts
Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen