Fletlajnov blog

Ovo se može shvatiti kao trabunjanje vječnog paranoika i zagovaratelja teorija zavjere, ali prosvjedi u Hrvatskoj (ipak tu živim), Africi, Južnoj Americi, Bliskom Istoku, i tko zna gdje još, naveli su me na razmišljanje.
Čini mi se kao da se naša civilizacija nalazi na nekoj vrsti prijelomne točke. Točke koja vrlo lako može postati točka pucanja. Ustrojstvo našeg društva više ne može opstati, a da se nešto ne promijeni. Prevelika je razlika između malobrojnih koji imaju i prekobrojnih koji nemaju.
Više nema one stare podjele prema političkim ideologijama, na komunizam i kapitalizam. Možda na papiru, ali u svojoj srži, svi su društveni i politički režimi isti - njima vlada zakon novca. Šaćica bogatih (ne mislim Oprah-bogatih nego BOGATIH) upravlja svijetom i igra se sudbinama preostalih ljudi, koji kao marionete izvršavaju svoje zadatke s (prikrivenim ili neprikrivenim) ciljem da bogate učine još bogatijima.
Očito je da je ljudima dosta. Preko naših leđa se previše toga prelomilo, a nema naznaka da se stvari kreću na bolje, dapače, čini se da će biti sve gore i gore. Vrijeme je da se kaže “ne”. Da se postane svjestan činjenice da je Nas više. Mnogo više nego Njih. To znaju i oni. Zato se i na najmanju naznaku bune pendreči i baca suzavac, a na TV-u se prosvjednike proglašava huliganima i kriminalcima.
Svijetu treba katarza. Ako ne mirnodobska onda nasilna, ali do nje mora doći. Došli smo do zida, a sada nam preostaju samo dvije opcije: srušiti zid ili nastaviti lupati glavom o njega i nadati se da će se sam pomaknuti.
Dosta je pasivnosti i pesimizma. Vrijeme je za proaktivnost i revoluciju. Revoluciju na svjetskoj razini, jer ona je potrebna svima nama.

Upravljanje vremenom je jedna od onih fantomskih stvari o kojima slušamo (čitamo, pišemo, pričamo), u osnovi znamo što znače, ali kad ih moramo primijeniti u vlastitom životu, ne znamo odakle bi krenuli.

Govorim ovo iz vlastitog iskustva. Kao i mnogi drugi, ja sam također patio od kronične nesposobnosti da si organiziram vrijeme. Nekako sam uvijek dobro započeo, pun elana i volje, ali nakon prve prepreke se stvar razvodni i krene stihijskim putem. To, s druge strane, ne vodi nikuda. Ne mogu reći ni da sam sad odličan u tome ali zadovoljno tvrdim da se stvari kreću u dobrom smjeru. Ovaj tekst je više pokušaj da organiziram misli nego da pišem znanstveni rad na temu upravljanje vremenom ali smatram da sam na razini na kojoj mogu pomoći barem u osnovnom razumijevanju i preskakanju nekih prepreka koje sam ja morao sam naučiti prijeći.

Mislim da sam najbolji temelj za koncept upravljanja vremenom dobio upravo iz struke. Ekonomija jako ozbiljno shvaća ovu temu. Nije ni čudno. Vjerojatno ste čuli za izraz “vrijeme je novac”. Ako je vrijeme novac, onda onaj tko dobro upravlja vremenom zapravo upravlja svojim novcem. U današnje vrijeme to nije stvar diferencijacije nego opstanka. Tko ne upravlja svojim vremenom na pravi, efikasan način, toliko zaostaje za drugima da to više nije ni smiješno.

Da bi počeli upravljati svojim vremenom morate znati četiri osnovna koraka vezana uz taj proces:
1. Budite svjesni vlastitog vremena - vrijeme je jedini resurs za kojeg možete biti apsolutno sigurni da je neobnovljiv i potrošan. NEMATE svo vrijeme ovoga svijeta, uspkos uvriježenom izrazu. Svi mi imamo rok trajanja, a ni sami ne znamo kad ono istječe. Dan odlaska može biti udaljen desetljećima ili desetinkama. Morate toga biti svjesni.
2. Cijenite vlastito vrijeme - vaše vrijeme je samo vaše, koristite ga sebi u korist. Nema tu ništa narcističkog. Nemojte ga žrtvovati u korist drugih. Nije toga vrijedno, a na kraju puta nema nagrade za žrtvu. Neiskorišteno vrijeme je bačeno vrijeme. Nijedna banka na svijetu vam neće otvoriti račun na kojem ga možete štedjeti niti ćete ga igdje dobiti na kredit. Vrijeme je dar s rokom trajanja. Iskoristite ga!
3. Uklonite kradljivce vremena - kradljivci vremena su upravo ono što samo ime i kaže. Sve ono što vam oduzima vrijeme, a ne vodi ničemu i ne stvara nikakvu vrijednost za vas i vaš život, samo po sebi je beskorisno i nepotrebno. Riješite se takvih stvari. Što imate od cjelodnevnog ljenčarenja, gledanja televizije ili igranja igrica na kompjuterima? Neurednost, lijenost, neorganiziranost, preopterečenost. Sve su to stvari koje vas spriječavaju u funkcioniranju i samoakutualizaciji. Možete i morate bez njih.
4. Učinkovitije koristite vlastito vrijeme - zadnji korak je ono što predstavlja bit samog koncepta upravljanja vremenom. Svi koraci vode prema tome da biste svoje vrijeme efikasnije i efektivnije iskoristili. Radite ono što želite, ono što vas ispunjava i veseli, ono što će vas učiniti boljom i kompletnijom osobom.

Svi mi živimo na posuđenom vremenu. Zašto ga onda trošiti na stvari koje vas ne unaprijeđuju i bacaju u očaj i nezadovoljstvo. Uspjeh je stvar izbora. Ključ vaše sreće vam je u rukama. Sve što trebate je otključati bravu.

Ispraćanje stvari do kraja je oduvijek bio moj najveći problem. Moj interes i fokus može biti onoliko jak i potpun koliko zna biti kratak. Iako me mnoge stvari zanimaju, problem je što me ne zanimaju dovoljno dugo. Nisam siguran da li je to loše ili nije.
Znam da zvući loše kad se ovako pročita ali upravo je to “šaranje” ono što me čini svestranim. Interes mi se veže malo za ovo, malo za ono. Svojevrsta “katica za sve”, a stručnjak za ništa.
Pisanje, na primjer, je moja najveća ljubav kojoj se vraćam iznova i iznova. Zašto onda ne mogu zadržati interes i volju za pisanjem neke priče dovoljno dugo da napišem roman? Članci su ok, kratke priče su super, ali oduvijek sam želio napisati knjigu. Zašto mi je to onda toliko teško ostvariti? Jednostavno izgubim interes za priču, nakon nekog vremena. Istu priču koja me možda mjesecima prije toga fascinirala.
Može biti da se radi o karakteristikama (horoskopske) ribe ali pouzdano znam da su mnoge ribice među poznatim i uspješnim piscima pa ne mogu to sa sigurnošću tvrditi. Možda je stvar samo u meni...
Ne tiče se to samo pisanja, naravno. Ta karakteristika zadire u sve pore mog života. Zato studiram dugo, zato nikad nisam imao dugu vezu, zato puno vremena provodim sam.
Sve mi (relativno) brzo dosadi pa prelazim na nove stvari, ideje, interese. Druge ljude.
Kad im kažem da sam zajeban za druženje (ljubavno ili prijateljsko), ljudi mi ne vjeruju. Misle da je to neki oblik macho preseravanja. Brzo se iznenade.
S druge strane, oni koji ostaju, zaista su posebni. I strpljivi. Kako da onda kažem da je ta karakteristika loša?
Ništa nije crno - bijelo, zar ne?

Tko kaže da nas tehnologija ne može naučiti ničemu životno i moralno važnom? Evo, baš jučer sam dobio pravu, malu lekciju iz prvih dojmova iz neočekivanog izvora - mobitela.

Prije nekoliko dana sam kupio novi mobitel, Samsung B3410. Ništa preskupo ali izgleda lijepo i ima sve što sam želio od mobitela, čak i više od toga. Jedan od razloga za kupnju, je, moram priznati, i trenutna akcija u Tele2, gdje vam za svaki kupljeni mobitel preko 500kn daruju još jedan besplatno. Caka je u tome da je dodjeljivanje slučajno pa se može desiti da dobijete puno skuplji mobitel od onoga kojeg ste si kupili ali i, ako vas neće sreća, možete dobiti i lošiji model. Moj brat je, recimo, dobio 1500kn skuplji model od onog kojeg je sam kupio. Sad kad bolje razmislim, to je poprilično utjecalo na moju odluku da i ja okušam sreću. U svakom slučaju, moj “dobitak” nije bio tako impozantan; dapače, u cjenovnom je rangu mobitela koji sam kupio, možda 200-300kn skuplji. Treba li reći, bijah malo razočaran :). Kako je moguće nakon silnog slanja pozitivnih vibri i misli u svemir? Još će netko reći da “Tajna” ne radi?? :D

Kad nam je (jučer) poštar donio dobivene nagrade, brat je slinio na jednoj strani sobe nad svojim Androidom (Galaxy), a ja sam samo ovlaš pregledao svoj novi LG GT350 i zaključio da je “onak, ok”, ali ipak ne dovoljno dobar da ga zamjenim za Samsunga. Zanimljivo da sam Samsungu zamjerao dosta toga, kao što je nedostatak USB kabela, zvučnika koji je na pozadini mobitela, a ne naprijed, utora za microSD koji je ispod baterije umjesto negdje vani za lakše baratanje isl. Iskreno, nisam ni provjerio na LG-u te iste stvari jer sam već imao stvoreni sud o njemu - ne sviđa mi se. Spakirao sam ga natrag u kutiju i napisao oglas za prodaju na Njuskalo.hr-u i nastavio sa poslom.

Tog popodneva sam ostao sam kod kuće, a budući sam čitav dan proveo za skriptama i knjigom, jednostavno nisam imao volje za takvom razonodom. Kao grom iz vedra neba, došla mi je misao kako bih baš eto mogao još jednom pregledati LG. Tek toliko jer me nešto kopkalo. Izvukao sam ga iz kutije i istog trena shvatio da je materijal mnogo bolji od onog na Samsungu. Mobitel je bio puno tanji i ugodniji u ruci, ima za trećinu veći ekran od ovog prvog. Sve to nisam uopće primjetio ili nisam želio primjetiti kod prvog pregleda. Nekoliko sati tipkanja i pipkanja kasnije, došao sam do “nevjerojatnog” otkrića - ovaj mobitel mi se VIŠE sviđa od Samsunga. Sve ono što sam zamjerao prvom mobitelu, na ovom je ispravljena. I kabel, i SD kartica i ostale specifikacije na koje sam nabasao kroz igranje s novom igračkom...bez da dalje gubim vrijeme u opisivanju mogućnosti, recimo samo da sam promijenio mišljenje o mobitelu za 180 stupnjeva.

Nevjerojatno kako predrasude i stanje uma mogu utjecati na prosudbu. Iako sam imao taj mobitel u svojim rukama i gledao ga istim očima, samo nekoliko sati prije, moja prva procjena je bila da je riječ o smeću. Samo zato jer sam to i očekivao. Valjda zato što nije tako skup kao bratov ;).

Prvi dojam je bitan, to je istina. Ali ne zato što je to zaista onaj kojeg će ljudi vječno pamtiti, štogod vi napravili, nego zato što će većina ljudi reagirati na način na koji sam i ja ovdje napravio. Samo što možda nećete dobiti priliku za drugi dojam. To što mi se dogodilo s mobitelom, lako se moglo desiti i s osobom. Možda i jest, samo što toga nisam bio svjestan do sada.

Zato, nemojte uklasati svoja mošljenja i dojmove u kamenu, dopustite si mogućnost promjene mišljenja. Tko zna u kakvom ste stanju bili u trenutku prve prosudbe. Možda dodatnim uvidom i upoznavanjem doznate da je riječ, ne samo o nečemu što je “ok”, nego da savrešno odgovara vašim potrebama. Vjerujem da biste i vi htjeli da netko vama da takvu priliku, s vremena na vrijeme. Znam da ja bi.

Jedna osoba, čije je ime tajno i pretajno, mi je skrenula pozornost na to da su mi tekstovi na blogu uglavnom negativni. Nije to namjerno, uvjeravam vas. Nisam tip osobe koji samo sjedi u kutu sobe i plaće o nepravednosti svijeta. No, s druge strane, nisam ni takav da prešutim ako vidim nešto što mi smeta, a u zadnje vrijeme (čitaj u zadnjem desetljeću minimum) toga ima i previše.Slažem se s ocjenom da je svatko krojač svoje sreće i života ali ipak, nije to tako jednostavno kako se čini. Okruženje utječe na svakog od nas koliko god se mi smatrali izoliranima, a ja vidim toliko toga od čega mi se ukoči i nakostriješi ono što mi je ostalo od kose na glavi.

Kako, na primjer, da ostanem pozitivan dok gledam onu babu koja se bez imalo srama diči svojim mjerama za štednju u Vladi ukidanjem vode s okusom voća i doživotne opskrbe penkalama i flomasterima onima koji bi si mogli priuštiti i omanju tvornicu istih, za svoje potrebe.
U isto vrijeme nama, jelte običnim ljudima, uvodi RTV pretplatu na mobitele i kompjutore?!? Koji je to kurac? Kao da mi nije dovoljno što mi donedavno VIP, a sada Tele2 dižu 15kn mjesečno na uslugu koju ni ne koristim. Čak da i koristim, sigurno ne bi slušao hrvatski radio, hvala lijepa.

Jedno od najugodnijih trenutaka u ovoj godini, moram priznati, bio je onaj u kojem sam saznao za neistraženi izvor poslova u Hrvatskoj, dapače, ima ih toliko da bi onih 75000 nezaposlenih (da, možda u Osijeku) moglo postati prošlost. Eto, nakon završenog fakulteta se mogu tako veseliti sigurnom poslu pastira ili samaraša (što god to bilo). Još dva ispita i diplomski i mogu se prijaviti na to...fantomsko mjesto, koje nije čak ni navedeno među 1500 (zaokruženo) navedenih, ponuđenih poslova na Hrvatskom Zavodu za Zapošljavanje. Nije bitno. Ako Jaca kaže da se traže pastiri, onda je to tako. Ona nam ne bi lagala.

Naravno, sve to pod uvjetom da napokon i prođem ova dva predmeta, od kojih na jedan ne mogu ni izaći jer mi prof uporno vraća seminar. Ne da on ne valja, dapače, nije imala primjerke na sadržaj, ali svaki put kad ga predam nađe neku crtu, točku, zarez ili grafičku komponentu koja joj u tom trenutku ne odgovara. Jer, to je ono što je u školovanju bitno. Ona nas zapravo uči kako se nositi sa hladnom i bešćutnom birokracijom. Jednog ću joj dana, siguran sam, biti iznimno zahvalan.

Dakle, u okruženju poput ovog, našeg “rvackog”, lako je biti vesel i pozitivan. Toliko je toga čemu se možemo veseliti i toliko toga prema ćemu se možemo kretati u budućnosti. Zato su valjda i moje teme tako vesele i pozitivne.
Čekaj malo...

Upravo sam pročitao zanimljivi članak o smrtnoj kazni na blogu Zapisi ljutih baba, a kako ne volim puniti tuđe komentarske police svojim (ne tako kratkim) rantovima, svoje ću mišljenje zabilježiti ovdje. Kom se čita, kom ne.

Onako općenito gledajući, mislim da sam protiv smrtne kazne. Ne zato što sam neki teški moralist. Ne mislim čak ni da je to protiv vjere jer nisam ni neki teški vjernik. Mislim da je to izrazito nehuman postupak protiv kog god da se provodi, a gnjusno djelo koje bi rezultiralo smrtnom kaznom nije zaslužilo da rodi još jedno takvo. Mnogi ljudi zaslužuju umrijeti, po našem mišljenju, isto kao što mnogi koji umiru nisu zaslužili umrijeti. Ako se takve ne može vratiti u život, nisam siguran da je na nama da donosimo odluku tko je dužan platiti životom za svoja nedjela.

S druge strane, jasno mi je da bih vjerojatno promijenio ploču da se radi o nekome tko mi je blizak. Siguran sam da bih želio krv, da se netko okomi na nekog koga volim. I ovako dobijem napad bijesa kad mi netko dira voljene. Da im se desi nešto nezamislivo i nađem krivca...bojim se i pomisliti. U takvom slučaju mi je jasno da ljudi u manjku mogućnosti da vlastitim rukama donesu pravdu, utočište traže u smrtnoj kazni. Nema tu ničeg lošeg. Dapače, smatram da je prirodno. Osveta nije pravda za onoga kojeg više nema, ona samo pomaže onima koji su ostali da se nose sa gubitkom.

Doduše, smatram da je sam vid "humanog" izvršavanja smrtne kazne fundamentalno pogrešan. Nema tu humanog. Kako god to nazvali, riječ je o smaknuću. Ubijate drugu osobu. Uzimate joj sve što ima i što bi ikad imala (ne sječam se gdje sam to čuo, ali tako paše ovdje). Ne možete na to zavezati mašnu i prikazati ljepšim nego što je. Čemu onda električne stolice i injekcije? Streljanje bi bilo puno humanije i osobnije. Čak štoviše, zašto ne dati članovima obitelji da budu dio streljačkog voda? Tako bi dobili bar neki osječaj završetka. Valjalo bi razmisliti o tome vjerujem.

Mislim da se ova tema ne može rješiti običnim raspravljanjem jer ima argumenata i za i protiv. Sve dok se to dešava nekom drugom, možemo sjediti sa strane uz čašu piva i raspravljani o moralnim i društvenim posljedicama smrtne kazne dok ne poplavimo u licu. Činjenica je da svi imaju stav o tome ali nitko ne može sagledati cijelu sliku i razumjeti sve implikacije koje takva odluka donosi.

Kreativnost je moj život. Jednostavno obožavam stvarati. Bilo da se radi o pisanju, fotografiji ili jednostavno o muljanju malih, blatnih kuglica do sjaja u japanskoj vještini dorodangoa, svaki put kad nešto završim ispuni me osjećaj zadovoljstva i sreće o kojem sam postao ovisan. Jednom kad postignete taj stupanj povjerenja u samoga sebe i svoj rad, kreativnost postaje poput droge.
Više nema sumnje da li ste u stanju napraviti ili stvoriti nešto, nego ste fokusirani na otkrivanje vlastitih granica. Umjesto “da li ja to mogu?” počinjete se pitati “što bih još mogao napraviti?”.

Upravo zbog tog osjećaja ispunjenja, u kojem se čovjek osjeća kao da je našao smisao, pokušavam utjecati i biti poticajan drugima da se bave kreativnim radom. Nije bitno čime, bitno je samo raditi ono što vas zanima i čini sretnima. Fotografija, film, pisanje, crtanje, rezbarenje drvenih mačeva. Medij ovisi samo o vama.

I nemojte se brinuti ako niste savršeni. Nije nitko! Brinuti o tome što misle drugi o vašem radu ili se uspoređivati s drugima (vašim idolima recimo) je bespotrebno razbacivanje energije koja može biti iskorištena i usmjerena u bolje stvari.

Dopustite si i da ne uspijete. Možda vam samo ne odgovara medij. Ja sam svoje izražavanje započeo crtanjem, jer su svi oko mene bili nadareni za to. Ja nisam. Crtao sam godinama, radio na sebi, učio, usavršavao svoje sposobnosti i znatno napredovao prije nego sam shvatio da su priče i likovi (crtao sam stripove) ono što čini moje radove dobrima i što ih izdvaja od drugih. Odlučio sam napisati nešto, čisto kao eksperiment, i od tada nisam prestao. Pronašao sam svoj medij. No, važno je da nisam do te psoznaje došao nekim testom ili razmišljanjem nego iskušavanjem i isprobavanjem. Probao sam ja i glazbu, pjevanje, crtanje, čak i sport prije nego sam se pronašao u pisanju. Kako bi znali što vam odgovara, trebate proći ono što vam NE odgovara. Svaka čast izuzecima, ali oni su iznimka koja potvrđuje pravilo.

Isto tako, nisam prestao tražiti, isprobavati i eksperimentirati. Tko kaže da je pisanje jedino u čemu sam dobar i što me ispunjava? Ako je čitav život potraga za samim sobom i ako ona nikad zapravo ne završava, onda i potraga za našim interesima i strastima također nikad ne prestaje. Na kraju krajeva, čovjek se tijekom života stalno mijenja, a s tim se mijenjaju njegovi stavovi, ukusi, razmišljanja i interesi. “Stalna na svijetu samo mijena jest”, pjesnička je paradigma onoga što želim ovdje reći. Ponašajte se u skladu s time.

Treba skupiti hrabrost za izložiti se, iskušati nešto novo, i ne obazirati se na kritike izvana, koje će sigurno biti pozitivne i negativne. Drugačije i ne može, s obzirom da ukusa na svijetu ima onoliko koliko ima i ljudi. Ali i cilj nikad ne treba biti da budete savršeni nego jednostavno da budete kreativni. Poboljšanje će doći samo od sebe, iako savršenstvo nikad. Uostalom, tko želi biti savršen? To zvuči tako dosadno. Ako uklonite taj imperativ sa svojih leđa, mogli biste se začuditi koliko će iskustvo stvaranja biti pozitivnije i zabavnije.

Mrzim ljude koji se prave pametni. Posebno kad ništa ne stoji iza njih kao potvrda toga. Ja puno čitam, bilo članke na internetu i časopisima, bilo knjige. No rijetko ćete me zateći da citiram Junga, Nietzschea, Platona ili kojeg drugog mislioca. Čak ni stručnjaka, ako to mogu izbjeći. Razlog tomu je što ja ne čitam te radove kako bi ih memorirao, da se kasnije mogu praviti pametan, zadiviti nekog svojim znanjem ili boijediti u raspravi. Čitam zato što me zanima određena tema. Na temelju pročitanog razrađujem svoje vlastite teorije i mišljenje. Kako? Činim nešto što mnogi drugi ne rade - promišljam o pročitanome. Ne uzimam to zdravo za gotovo, bez obzira o kakvom se autoritetu radilo.

Ništa me ne može tako izbaciti iz takta nego kad netko iznosi “svoje mišljenje” citirajući nekog drugog. To onda nije tvoje vlastito mišljenje. Samo citiraš nekog drugog i što on misli, oslanjajući se na njegov (eventualno neosporni) autoritet na određenom polju. Zapravo je istina da takvi ljudi i nemaju svog vlastitog mišljenja. Mislim da oni zapravo pate od sindroma manje vrijednosti pa se boje da će njihovo vlastito mišljenje biti ismijano ili odbačeno. Citiranje je način da se sakriju iza nekog, baš kao što bi se i dijete sakrilo iza roditelja kad ga nešto plaši.

Smatram da se inteligencija ne može mjeriti količinom pročitanih knjiga ili količinom informacija koju smo potrpali u glavu, već načinom na koji koristimo ono što smo naučili. Primjena i prilagođavanje je ono što nas čini inteligentnima.

Čovjeka koji mi citira tuđa mišljenja ne poštujem više od onoga koji mišljenja niti nema. U biti se radi o jedno te istome, a to je samo dokaz slabog uma. Recitirati nešto može i papiga. Doći do svojih vlastitih zaključaka je nešto posve drugo. Iz istog razloga izbjegavam svađe i rasprave s ljuidima tog tipa. Uvijek traže dokaze koji stoje iza mojih mišljenja. Ako ih ne mogu potkrijepiti citatom ili naslovom knjige u kojoj sam to pročitao, smatraju da su pobijedili.

Ako je istina da starog psa ne možete naučiti novim trikovima, a nefleksibilan um je star um, onda je bolje da ni ne pokušavate. Zato radje slegnem ramenima i pustim ih da se dive (dave) u svojoj napuhanosti i neprekidno rastućem egu.

Ja sebe smatram inteligentnom osobom, ali ne zato što mi je glava puna nekog, suhog znanja nego zato što sam svijestan da koliko usprkos tome “znanju” zapravo ne znam puno, ako išta. To nije pravo znanje, naučeno iz iskustva. Puno toga se može intelektualno razumjeti ali znanje, pravo znanje dolazi iz samostalnog prolaženja kroz situacije i učenja na vlastitoj koži.
To je kao razlika između čitanja o udarcu u trbuh (ili ako ste romantičnija duša, o ljubavi) i iskušavanju istog. Nemaju istu težinu, zar ne?