nedjelja, 24.05.2009.

I won´t always love what I´ll never have… I won´t always live in my regrets.

Naslov: Jimmy Eat World - 23
...

Hinder: Lips of an angel


Još je ostalo toliko malo vremena do kraja škole, a toliko posla za obaviti. Osjećam se pogubljeno, a još me uz sve to pritišće golemi pritisak jer su svi predmeti i dalje neriješeni… Iz svega su ostale one završne provjere koje moraju biti riješene na najbolji mogući način… Znači, preostaje mi podignuti ocijene iz jedno 6 predmeta, zaokružiti prosjek na 4,0 te pokušati zadržati onu trojku s polugodišta iz fizike (zaokružena dvojka na svjedodžbi mi ne izgleda kao privlačna opcija)…
Nemoguća misija?????

Iduća dva tjedna me čeka prava testomanija (kako Zoky, prof iz latinskog, kaže- šalabahteromanija. I to još plastificirani šalabahteri! :P)
Samo želim da sva ta ludnica što prije prođe i da se napokon mogu naspavati.

Tjedan koji je iza nas bio je najvjerojatnije najstresniji u cijeloj godini. Previše testova, previše napetosti, previše stajanja pred pločom…
Tjedan koji slijedi bit će još gori.

Ne znam ni čemu sve to. Ionako prolazim sa 4. Ali eto, zadala sam si neki posebni kriteriji i pokušavam ga doseći. Koja je svrha, ne znam. Znam samo da su posljedica napeti živci. -.-

Nisam nimalo koncentrirana na knjigu, ne mogu se obuzdati. Pokušam učiti no onda se uhvatim kako pola sata gledam u hrpu zatvorenih udžbenika na stolu i besciljno se vrtim se na stolici. Mislima sam negdje daleko, gluposti mi se vrte po glavi, ni sama ne znam o čemu konkretno razmišljam.

Zapravo, da. Znam o čemu razmišljam. Ali zaista nije vrijeme za pričati o tome :P




I dalje me zapanjuje moj prag tolerancije. Nešto što je na meni zaista FASCINIRAJUĆE. Iliti FASCINANTNO? Kako god.
Uvijek je taj moj prag bio postavljen na najvišu moguću razinu. Toliko je visok da me svatko mogao zajebavati kako god je htio i kad god je htio. Valjda iz razloga što sam svima sve opraštala… Valjda me to dovelo do sadašnje situacije. Ne mogu definirati to mjesto. Možda bih ga najbolje opisala kao zadnja rupa na svirali. Eh, da. Točno se tu nalazim.
Imala sam jednu najbolju prijateljicu. Najbolju prijateljicu kojoj sam sada postala maloprije spomenuta zadnja rupa. Na prvom mjestu su joj One, njezin novopečeni čopor. I još mi dobrano da do znanja da za nju postojim tek u najkriznijoj situaciji, tek onda kada ni jedna iz Čopora nije u mogućnosti odgovoriti na njezine pozive. A kada sam joj ja, 3 subote za redom slala poruke da se nađemo, nije se ni udostojala odgovoriti mi.
Zatim, na popisu 5 ljudi koji joj znače sve, zauzela sam 4 mjesto. I dijelim ga s još, hm, 10-ak ljudi iz njezinog razreda.
Dok za mene, neupitno, ona je na prvom mjestu.
Toliko o 10-godišnjem prijateljstvu i tome da bi sve učinila za mene. Blablabla.

Nadalje… sada, kada ovo pišem, je nedjelja navečer. Na trgu je Dan motora, svira nekoliko meni dragih bendova… naravno da sam trebala biti tamo. Pričala sam i s Njim danas… rekao je, bit će tamo. I bilo je jasno, vidimo se večeras. „aj vidimo se večeras“
I već kad sam se obukla, ispeglala kosu… Stiže poruka jedne druge kvazi prijateljice.
„sorry, nisam ni blizu naučila hrvatski. Ali idi ti, sigurno ćeš naći nekog.“
Je, kurca ću sama hodat uokolo.
Onako, jel, na vrijeme si mi rekla. U 19:50. A počeli su u 8 svirat. Jupi jej jej. Kurca ćeš učit u 9 navečer. I kurca ti je stalo do tog da si mi i ranije mogla javiti. ALI NE! Cijeli dan računam na tebe.
„a sorry, mislila sam da ću stić naučit.“
„i ja sam mislila ići.“
Oh, da.
Mislim da ću joj sutra svašta sasuti u facu. -.-˝˝˝

Fali mi puno toga od prije. Koliko god prividna, prozirna, lažna ili kakva god ona davna prijateljstva bila, uvijek sam imala nekog za nazvati. I ako ništa drugo, našli bi se vani i jeli sladoled.
A sada? Sjedim i pišem jebeni post. A sa trga čujem glazbu (pričinja mi se, lol). Jupi.


…

Iduća fascinantna činjenica jest da je onaj norvežanin sa eurosonga fascinantno prelijep.

Dalje…
Vijest da iksiksiks osoba odlazi iz razreda doslovno mi je uljepšala život.
Oh, da. Znate. Moja biefefff. Dosad je previše srala o prebačaju na drugu školu, ali sada je to, čini se, konačno. Nisam okrutna. Samo taj njen prebačaj želim svim svojim srcem, samo da ju više ne gledam ^^

Dalje…
Također me fascinira koliko brzo planem. I kako me je, hm, Prijateljica (u prethodnom tekstu, iksiksiks :D) izbacila iz takta svojom odvratnom pojavom u školskoj klupi iza mene, svojim odvratnim glasićem i svojim novopečenim bratz-prijateljicama. I njezina priča o, hm, OTVORENOJ VEZI s iksipsilonom. Hahahahahaha. Ovaj, da. :D
*grohotan smijeh*

Dalje…
Još me uvijek hvata nostalgija. Ali ne za onim „prijateljima“, onakvim kakvi su prije bili... Nedostajem si ja, onakva kakva sam bila prije. Ne mogu reći da su me oni činili takvom ali… kada si okružen poznatim ljudima, i ponašaš se i osjećaš se opuštenije. A ja se više ne osjećam tako. Suzdržavam se, ne namećem se u društvu, važem svaku riječ prije nego ju izgovorim. Strah me osude drugih. Strah me onoga što me nikada prije nije sputavalo. Pokušavam otpustiti kočnice ali… Strah me da ću ljude opet pustiti preblizu i da će mi jednom, svi oni skupa zabiti nož u leđa. A Ona je glavni krivac za to. Da, znam, lako je kriviti druge ali… sputana sam u svakom pogledu u njezinoj blizini. Zato ju želim negdje daleko, daleko od mene. Da se napokon mogu opustiti i pokazati se u najboljem svjetlu. Čini mi je i dalje 90% razreda x i y nepoznanica. Želim to promijeniti. I želim napokon u svoj svijet pustiti one ljude kojima je stalo da se tamo nalaze.
I zaista, ali zaista ne želim viđati njezino lice svakodnevno do kraja srednje škole.
Ah.

I sada one odvratne bljutave priče o tome kako smo jednom bile najbolje i kako su o nama priče pričale…
Padaju u vodu.
Nisu bitne, nimalo.

A ti, Prijateljice, želim ti svu sreću u životu.
*svi se grohotom nasmijaše*

Citiram Njezinu osobnu poruku na msn-u: „Buuuuuuurn, bitch, buuuurn!! 4ever in the hell!!“
Oh, Prijateljice, kako li si samo lijepo to sročila. ^^
Volim te.
Voljela sam te.
Voljela sam te gledati kako stojiš na Orljavskom mostu dok ti komarac siše krv iz ramena.
Haaah, ovaj, da. ^^
Bilo bi dosta tzv. sarkazma za danas. ^^


Ah, ovaj, da. Nadalje:
Riješila sam sigurnih 100-tinjak how well do you know me kvizova na fejsu.
85%, 90%, 75%, 80%... Nisam ni znala koliko dobro čitam ljude.
A rezultati na moj kviz: 30%, 40%, 50%, 40%...
Ok, jasno mi je koliko su ti kvizovi nerealni, ali zar je zaista toliko teško pogoditi datum mog rođenja???
20.10. Čak su i brojke okrugle!
(lol, Andrea lol :D)
Uglavnom, Volim ja te kvizove ^^
I najviši rezultat na mom kvizu… 70%. Bravo. Lol. On. :D
Ah, dobro. Ipak zna nešto. :D

Dalje… On. Opet.
Ovaj. Da.
Iduća fascinirajuća stvar kod mene je to koliko je malo potrebno da mi se uljepša dan.
Dovoljno je bilo samo, kao slučajno, spomenuti onu Našu famoznu večer. I time izmamiti osmijeh na njegovom licu.
Ulalalalaaa.
I još gratis dobivamo ljubomorne poglede naših, jelte, prijateljica.
Ali to još nije sve, nazovite odmah i dobivate set noževa besplatno…


Uzevši u obzir sve fascinantne činjenice o meni… jedini zaključak je:
FASCINANTNA SAM.

Hahahahahahahahahahahaha.

Oh, nasmijavam samu sebe.

Ne zamjerite.

Volim vas, neke više, a neke ipak malo manje. Jer su osveta i ponos 2 sestre blizanke rođene u ponoć, jedna malo prije, druga kasnije, jel.


Ovaaaaaaaaj. Daaaaaaa.
Gubim se odavde istog trena i zamjerite na ovom postu jupi jel jelte zaslužila sam.

Yihaaaaaa. Hh.

Do you remember?
The moments in the night,
When I lay in your arms
Listeing to your heart beat
As you ran your fingers through my hair?

Do you remember?
The jokes you used to tell,
The stupid ones that were so not funny,
The ones that made me laugh anyway
That squeaky laugh of mine that made you smile?

Do you remember?

I Do.

nedjelja, 10.05.2009. Prolaznost?! Žudim za prošlošću ali ona se ne ponavlja. Dolazi samo slika ali razlika u bojama Kao prvo, zamolila bih vas da, ukoliko imate imalo vremena, bacite pogled na ove lyricse... hvala ^^ http://www.justsomelyrics.com/616028/4-Limbs-Crew-feat.-Clone-Prolaznost-Lyrics ... Neki dan u školu jedna prijateljica je donijela godišnjak svih osmaša moje županije… moja generacija. Listam stranice… gledam fotografije… prstom prelazim preko NAŠIH imena. Nalazim onu posebnu stranicu. Prekrivaju je nizovi riječi… RIJEČI. Nisu samo riječi… to su MOJE uspomene. Na vrhu stranice vidim naslov: BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI… I moje ime stoji u potpisu. … I tako, nađem svoj stari blog, otvorim blog editor, čitam post pisan u to vrijeme. I evo, kopirala sam dio tog posta. Nosio je naslov: The end is not near… It´s here. …Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sada kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti… „Ne mogu vam opisati svoje osjećaje… ne… ne postoje ni riječi za to… u isto vrijeme sam sretna, tužna, prestrašena… ali sve to na dobar način… Toliko sam pod dojmom svega… tog dana… petak, 20.6.2008… oh da… pamtit ću taj dan… i nije me briga što će neki reći za ovaj post… i nije me briga za to što OPET dramatiziram ali…… Toliko sam pod dojmovima da ne znam od kud bi počela… tek u petak nakon škole smo shvatili da ovih 8 godina više NEMA… shvatila sam to… u školi sam se nekako suzdržala… gledala sam sva ta lica oko sebe… ali oči kao da su mi presušile… i onda mi tako neko nešto kaže… i vidim nekog kako plače… i suze mi odjednom navru… shvatila sam da su mi svi kao braća… 8 godina nije malo… zavukli su mi se pod kožu… ne mogu samo tako preći preko svega… i sada se samo bojim… strah me… bojim se srednje… novih ljudi… nepoznate sredine… bojim se da će se SVE, ali baš SVE… da će se promijeniti… bojim se da ću zaboraviti osnovnu… i sve te trenutke koji su tako proletili… i sada… kad se sjetim [HTJELA BIH VRIJEME VRATITI]] samo me stisne u srcu… tako me nešto presječe… srce me zaboli… oči se napune suzama… i ne mogu protiv toga… Zapravo smo bili tako jebeno nesložan razred… a opet na tako POSEBAN način…[I'M GONNA MISS EVERYTHING]… I sad kad samo pomislim na neke stvari… na stvari koje smo radili svaki dan a da nismo ni bili svjesni koliko nam te male stvari znače… tako mi je teško zbog toga… TAKO jbno teško… i takoo… pitam se kako će biti kad sve ovo završi... onaj osjećaj...da se više ne moram vratiti..... sloboda..... wow… i sada se tješim da ću se viđati sa svima i to sve… iako znam da to tako ne ide… i da neće biti tako… ali tješim se… da se mogu vratiti… i sjetiti… i'm a believer.... I tako… ostaje uspomena… ostaje sve ono šta smo radili iza nas… i dobro i loše… ali život je crtež bez gumice za brisanje… što smo napravili, napravili smo, ne možeš to promijeniti… a mi smo radili puno toga. I dobrog i lošeg. I ostavili smo trag za sobom. O da! WE WERE HERE!!! 8.b (& a, c, d, e) OŠAK 2007./2008. Eh… da… gotovo je… bilo je lijepo… u srednjoj mora biti još ljepše… heh… da… nadam se… uglavnom… ova škola me naučila puno toga… kako se trebam ponašati u kojem trenutku… kako se izboriti za sebe… eh da… to zadnje pogotovo… i tu je bila i naša učitejica od 1.-4… ne znam kako opisat ali ta žena je stvarno predobra… i tako možemo joj biti zahvalni na puno toga. Teta Slavica rules xD I tako… sad smo već odrasli… na neki način jesmo… rastemo… postajemo zreliji… i idem dalje sa životom bez obzira što MRZIM RASTANKE i što je ovaj bio tako JEBENO TEŽAK… [SOMETIMES MOVING ON WITH THE REST OF YOUR LIFE STARTS WITH GOODBYE....] „pictures may fade away but memories last forever......“ ………… Da, čitam post. I ne vjerujem. Vjerojatno imam neke proročke sposobnosti. Jer dogodile su se sve one stvari za koje sam se klela da se nikada neće dogoditi. Pamtim još puno toga… ali sjećanja su postala bijela. Nekako sam izgubila osjećaj da su neki ljudi u tom razdoblju zaista bili DIO MENE i da je to bila moja svakodnevnica. Sada se toliko toga čini čudnim, gledajući iz one perspektive… promijenila sam se puno, i oni su se promijenili. Je, bila su to lijepa vremena… i nekako mi je žao što su sada stvari drugačije skroz iz temelja. Tome je velikim djelom pridonijela i Ona. Ona koja mi je bila sigurna ruka tu u novoj školi. Moja poveznica sa starom školom i moj bijeg od problema. Imala sam nju, imale smo naša sjećanja… sve dok nju novo društvo u potpunosti nije preokrenulo. I u svega mjesec dana postala je potpuni neznanac. Neznanac s kojim više od pola godine nisam ni riječ progovorila, a nekada mi je bila nešto poput člana obitelji, ma i više. A onda pronađem fotografiju… nas dvije sjedimo u zadnjoj klupi i bacamo špiceve po stolu. I smijemo se, onako od srca. Želim se vratiti. Biti bezbrižna. Vratiti se iz škole i istog trena se zaputiti na terene rekre. Želim da je Ona još tu, kao prije. Da mogu satima pričati s njom na telefon… toliko dugo dok se baterija ne isprazni, a to se često događalo. I želim uzet mobitel, sjesti na prugu ispred kuće i jednostavno kratiti sate pričajući o… ničemu posebnom. I želim idućeg dana u školi sjediti s njom u klupi i nastaviti pričati o glupim stvarima. I želim da su tu još uvijek njih 3; bile smo jednom najbolje, o nama su priče pričali. Glavne teme tračeva; ali uvijek (?!?) tu jedne za drugu. I uvijek smo bile nas 4 protiv svih; i uvijek smo poslje škole išle u glupi psg piti ledeni čaj od brusnice. I želim da On opet ima onakvo, hm, opijajuće djelovanje na mene. Da se tijekom školskog sata imam razloga veseliti odmoru. I da uvijek moram tempirati vrijeme samo kako bi se našla s njim poslje škole… a onda bi slijedile sve njegove glupe sitnice i riječi koje su meni, zaljubljenoj klinki, itekako značile. …… Nedostaje mi ona vedra verzija mene. Nedostajem si onakva kakva sam bila prije- vesela, vedra, nisam marila za probleme. Imala sam njih 3. I imala sam Njega da mi svojim sitnicama uljepša dan. … A sada nemam ni jednu od njih. S jednom sam provela prošlo ljeto, s drugom pričam samo na msn-u… Sve je to vrlo površno. Ali ako se sve posloži na svoje, ovo ljeto trebamo na more zajedno, njih 2 i ja. Ima mogućnosti da nam s planovi pretvore u djelo. :) A za ovu treću… unatoč tome što opet dijelimo učionicu, za nju sam mrtva. A On… On je još tu, ali u čudnom obliku… u obliku jako dobrog prijatelja. Ono tempiranje vremena je postala navika, njegove riječi uvijek iste… i ona silna zaluđenost (nazovimo to tako) je prošla. Jedini zaključak koji iz svega ovoga mogu izvesti jest… volim ih. I fale mi. :,( Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisam tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne bude htjele U strancu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Jer nije ostalo tamo Gdje je jedino voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sada kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi. 10.05.2009. u 22:23 • 28 Komentara • Print • # << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >> Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

love. . And you got to take a little dirt to keep what you love ; (lyrics from If You Could Only See by Tonic) ♥ Profile 22 ♥ I'm a slut because I'll wear shorts & a tanktop, I'm anorexic because I eat as much as I want & don't gain weight, I'm a bitch because I don't let you push me around, I'm a liar because I won't tell you everything, I'm stupid because sometimes I'm wrong, I'm ugly because my face isn't perfect, I'm a whore because I like boys, I'm annoying because I'm not chill enough, I'm a loser because I'm not friends with your group, I use people because I do what's best for me, I'm fake because most of the time I'm happy, I'm weird because I'm not like you, I'm controlling because I get mad sometimes, I'm clingy because I like to be around people, I'm greedy because I like to be satisfied, I'm naive because I´m younger than you, I'm conceited because I'm proud of who I am, I'm rude because my manners aren't perfect, I'm unappreciative because I don't praise you. Don't try to tell me who I am because I already know. wish. Make a wish and place it in your heart. Anything you want, everything you want. Do you have it? Good. Now believe it can come true. You never know where the next miracle is gonna come from, the next smile, the next wish come true. But if you believe that it's right around the corner, and you open your heart and mind to the possibility of it, to the certainty of it. You just might get the thing you're wishing for. The world is full of magic. You just have to believe in it. So make your wish. Do you have it? Good. Now believe in it. With all your heart. Thankyou Layout: InDreamsMaybe Resources: 1, 2 music. (ostavit ću ovaj popis ovdje da se smijem samoj sebi koje su me pjesme nekad veselile) Prljavo Kazalište ♥ 24.4.2009. Replica! ♥ Vatra. Adastra. Ramirez. Gibonni. Urban. Hladno pivo. Balašević. Gretta. Letu štuke. Parni valjak. Crvena jabuka. Daleka obala. Leteći odred. snow patrol. augustana. the fray. coldplay. adele. dredg. hurts. kings of leon. incubus. oasis. staind. the kooks. goo goo dolls. jew. the muse. chasing cars ♥ . lover i don´t have to love. out of the dark. candy. fugitive. if you could only see. run. yellow. with or without you. one. 23. here without you. angels. angie. tears don´t fall. boston.tonight. i miss you. imagine. in the end. nothing else matters. all good things. hero. far away.hey there delilah. polaris. right here waiting for you. fine again. pretty girl. lonely day. the drugs don´t work. the man who can´t be moved. wish you were here. you and me. when summer end. ♥