Pregled posta

Prolaznost?! Žudim za prošlošću ali ona se ne ponavlja.

Dolazi samo slika ali razlika u bojama

Kao prvo, zamolila bih vas da, ukoliko imate imalo vremena, bacite pogled na ove lyricse... hvala ^^
http://www.justsomelyrics.com/616028/4-Limbs-Crew-feat.-Clone-Prolaznost-Lyrics

...

Neki dan u školu jedna prijateljica je donijela godišnjak svih osmaša moje županije… moja generacija.

Listam stranice… gledam fotografije… prstom prelazim preko NAŠIH imena.

Nalazim onu posebnu stranicu. Prekrivaju je nizovi riječi… RIJEČI. Nisu samo riječi… to su MOJE uspomene.
Na vrhu stranice vidim naslov: BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI…
I moje ime stoji u potpisu.

…

I tako, nađem svoj stari blog, otvorim blog editor, čitam post pisan u to vrijeme.
I evo, kopirala sam dio tog posta.
Nosio je naslov: The end is not near… It´s here.

„Ne mogu vam opisati svoje osjećaje… ne… ne postoje ni riječi za to… u isto vrijeme sam sretna, tužna, prestrašena… ali sve to na dobar način…
Toliko sam pod dojmom svega… tog dana… petak, 20.6.2008… oh da… pamtit ću taj dan… i nije me briga što će neki reći za ovaj post… i nije me briga za to što OPET dramatiziram ali……
Toliko sam pod dojmovima da ne znam od kud bi počela… tek u petak nakon škole smo shvatili da ovih 8 godina više NEMA… shvatila sam to… u školi sam se nekako suzdržala… gledala sam sva ta lica oko sebe… ali oči kao da su mi presušile… i onda mi tako neko nešto kaže… i vidim nekog kako plače… i suze mi odjednom navru… shvatila sam da su mi svi kao braća… 8 godina nije malo… zavukli su mi se pod kožu… ne mogu samo tako preći preko svega… i sada se samo bojim… strah me… bojim se srednje… novih ljudi… nepoznate sredine… bojim se da će se SVE, ali baš SVE… da će se promijeniti… bojim se da ću zaboraviti osnovnu… i sve te trenutke koji su tako proletili… i sada… kad se sjetim [HTJELA BIH VRIJEME VRATITI]] samo me stisne u srcu… tako me nešto presječe… srce me zaboli… oči se napune suzama… i ne mogu protiv toga…
Zapravo smo bili tako jebeno nesložan razred… a opet na tako POSEBAN način…[I'M GONNA MISS EVERYTHING]… I sad kad samo pomislim na neke stvari… na stvari koje smo radili svaki dan a da nismo ni bili svjesni koliko nam te male stvari znače… tako mi je teško zbog toga… TAKO jbno teško…
i takoo… pitam se kako će biti kad sve ovo završi... onaj osjećaj...da se više ne moram vratiti..... sloboda..... wow… i sada se tješim da ću se viđati sa svima i to sve… iako znam da to tako ne ide… i da neće biti tako… ali tješim se… da se mogu vratiti… i sjetiti… i'm a believer....

I tako… ostaje uspomena… ostaje sve ono šta smo radili iza nas… i dobro i loše… ali život je crtež bez gumice za brisanje… što smo napravili, napravili smo, ne možeš to promijeniti… a mi smo radili puno toga. I dobrog i lošeg. I ostavili smo trag za sobom. O da!





Eh… da… gotovo je… bilo je lijepo… u srednjoj mora biti još ljepše… heh… da… nadam se… uglavnom… ova škola me naučila puno toga… kako se trebam ponašati u kojem trenutku… kako se izboriti za sebe… eh da… to zadnje pogotovo… i tu je bila i naša učitejica od 1.-4… ne znam kako opisat ali ta žena je stvarno predobra… i tako možemo joj biti zahvalni na puno toga. Teta Slavica rules xD
I tako… sad smo već odrasli… na neki način jesmo… rastemo… postajemo zreliji… i idem dalje sa životom bez obzira što MRZIM RASTANKE i što je ovaj bio tako JEBENO TEŽAK…
[SOMETIMES MOVING ON WITH THE REST OF YOUR LIFE STARTS WITH GOODBYE....]



…………

Da, čitam post. I ne vjerujem.
Vjerojatno imam neke proročke sposobnosti.
Jer dogodile su se sve one stvari za koje sam se klela da se nikada neće dogoditi.
Pamtim još puno toga… ali sjećanja su postala bijela. Nekako sam izgubila osjećaj da su neki ljudi u tom razdoblju zaista bili DIO MENE i da je to bila moja svakodnevnica. Sada se toliko toga čini čudnim, gledajući iz one perspektive… promijenila sam se puno, i oni su se promijenili. Je, bila su to lijepa vremena… i nekako mi je žao što su sada stvari drugačije skroz iz temelja.
Tome je velikim djelom pridonijela i Ona. Ona koja mi je bila sigurna ruka tu u novoj školi. Moja poveznica sa starom školom i moj bijeg od problema. Imala sam nju, imale smo naša sjećanja… sve dok nju novo društvo u potpunosti nije preokrenulo. I u svega mjesec dana postala je potpuni neznanac. Neznanac s kojim više od pola godine nisam ni riječ progovorila, a nekada mi je bila nešto poput člana obitelji, ma i više.
A onda pronađem fotografiju… nas dvije sjedimo u zadnjoj klupi i bacamo špiceve po stolu. I smijemo se, onako od srca.

Želim se vratiti. Biti bezbrižna. Vratiti se iz škole i istog trena se zaputiti na terene rekre.
Želim da je Ona još tu, kao prije. Da mogu satima pričati s njom na telefon… toliko dugo dok se baterija ne isprazni, a to se često događalo. I želim uzet mobitel, sjesti na prugu ispred kuće i jednostavno kratiti sate pričajući o… ničemu posebnom.
I želim idućeg dana u školi sjediti s njom u klupi i nastaviti pričati o glupim stvarima.
I želim da su tu još uvijek njih 3; bile smo jednom najbolje, o nama su priče pričali.
Glavne teme tračeva; ali uvijek (?!?) tu jedne za drugu.
I uvijek smo bile nas 4 protiv svih; i uvijek smo poslje škole išle u glupi psg piti ledeni čaj od brusnice.
I želim da On opet ima onakvo, hm, opijajuće djelovanje na mene. Da se tijekom školskog sata imam razloga veseliti odmoru. I da uvijek moram tempirati vrijeme samo kako bi se našla s njim poslje škole… a onda bi slijedile sve njegove glupe sitnice i riječi koje su meni, zaljubljenoj klinki, itekako značile.

……

Nedostaje mi ona vedra verzija mene.
Nedostajem si onakva kakva sam bila prije- vesela, vedra, nisam marila za probleme.
Imala sam njih 3. I imala sam Njega da mi svojim sitnicama uljepša dan.
…
A sada nemam ni jednu od njih.
S jednom sam provela prošlo ljeto, s drugom pričam samo na msn-u… Sve je to vrlo površno. Ali ako se sve posloži na svoje, ovo ljeto trebamo na more zajedno, njih 2 i ja. Ima mogućnosti da nam s planovi pretvore u djelo. :)

A za ovu treću… unatoč tome što opet dijelimo učionicu, za nju sam mrtva.

A On… On je još tu, ali u čudnom obliku… u obliku jako dobrog prijatelja. Ono tempiranje vremena je postala navika, njegove riječi uvijek iste… i ona silna zaluđenost (nazovimo to tako) je prošla.

Jedini zaključak koji iz svega ovoga mogu izvesti jest… volim ih. I fale mi. :,(

Jednom kad noć
Ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao, bit će ti žao
Što nisam tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne
Ne bude htjele
U strancu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedino voljelo.

Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoćeš li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sada kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.

Post je objavljen 10.05.2009. u 22:23 sati.