Pregled posta

I won´t always love what I´ll never have… I won´t always live in my regrets.

Naslov: Jimmy Eat World - 23
...

Hinder: Lips of an angel


Još je ostalo toliko malo vremena do kraja škole, a toliko posla za obaviti. Osjećam se pogubljeno, a još me uz sve to pritišće golemi pritisak jer su svi predmeti i dalje neriješeni… Iz svega su ostale one završne provjere koje moraju biti riješene na najbolji mogući način… Znači, preostaje mi podignuti ocijene iz jedno 6 predmeta, zaokružiti prosjek na 4,0 te pokušati zadržati onu trojku s polugodišta iz fizike (zaokružena dvojka na svjedodžbi mi ne izgleda kao privlačna opcija)…
Nemoguća misija?????

Iduća dva tjedna me čeka prava testomanija (kako Zoky, prof iz latinskog, kaže- šalabahteromanija. I to još plastificirani šalabahteri! :P)
Samo želim da sva ta ludnica što prije prođe i da se napokon mogu naspavati.

Tjedan koji je iza nas bio je najvjerojatnije najstresniji u cijeloj godini. Previše testova, previše napetosti, previše stajanja pred pločom…
Tjedan koji slijedi bit će još gori.

Ne znam ni čemu sve to. Ionako prolazim sa 4. Ali eto, zadala sam si neki posebni kriteriji i pokušavam ga doseći. Koja je svrha, ne znam. Znam samo da su posljedica napeti živci. -.-

Nisam nimalo koncentrirana na knjigu, ne mogu se obuzdati. Pokušam učiti no onda se uhvatim kako pola sata gledam u hrpu zatvorenih udžbenika na stolu i besciljno se vrtim se na stolici. Mislima sam negdje daleko, gluposti mi se vrte po glavi, ni sama ne znam o čemu konkretno razmišljam.

Zapravo, da. Znam o čemu razmišljam. Ali zaista nije vrijeme za pričati o tome :P




I dalje me zapanjuje moj prag tolerancije. Nešto što je na meni zaista FASCINIRAJUĆE. Iliti FASCINANTNO? Kako god.
Uvijek je taj moj prag bio postavljen na najvišu moguću razinu. Toliko je visok da me svatko mogao zajebavati kako god je htio i kad god je htio. Valjda iz razloga što sam svima sve opraštala… Valjda me to dovelo do sadašnje situacije. Ne mogu definirati to mjesto. Možda bih ga najbolje opisala kao zadnja rupa na svirali. Eh, da. Točno se tu nalazim.
Imala sam jednu najbolju prijateljicu. Najbolju prijateljicu kojoj sam sada postala maloprije spomenuta zadnja rupa. Na prvom mjestu su joj One, njezin novopečeni čopor. I još mi dobrano da do znanja da za nju postojim tek u najkriznijoj situaciji, tek onda kada ni jedna iz Čopora nije u mogućnosti odgovoriti na njezine pozive. A kada sam joj ja, 3 subote za redom slala poruke da se nađemo, nije se ni udostojala odgovoriti mi.
Zatim, na popisu 5 ljudi koji joj znače sve, zauzela sam 4 mjesto. I dijelim ga s još, hm, 10-ak ljudi iz njezinog razreda.
Dok za mene, neupitno, ona je na prvom mjestu.
Toliko o 10-godišnjem prijateljstvu i tome da bi sve učinila za mene. Blablabla.

Nadalje… sada, kada ovo pišem, je nedjelja navečer. Na trgu je Dan motora, svira nekoliko meni dragih bendova… naravno da sam trebala biti tamo. Pričala sam i s Njim danas… rekao je, bit će tamo. I bilo je jasno, vidimo se večeras. „aj vidimo se večeras“
I već kad sam se obukla, ispeglala kosu… Stiže poruka jedne druge kvazi prijateljice.
„sorry, nisam ni blizu naučila hrvatski. Ali idi ti, sigurno ćeš naći nekog.“
Je, kurca ću sama hodat uokolo.
Onako, jel, na vrijeme si mi rekla. U 19:50. A počeli su u 8 svirat. Jupi jej jej. Kurca ćeš učit u 9 navečer. I kurca ti je stalo do tog da si mi i ranije mogla javiti. ALI NE! Cijeli dan računam na tebe.
„a sorry, mislila sam da ću stić naučit.“
„i ja sam mislila ići.“
Oh, da.
Mislim da ću joj sutra svašta sasuti u facu. -.-˝˝˝

Fali mi puno toga od prije. Koliko god prividna, prozirna, lažna ili kakva god ona davna prijateljstva bila, uvijek sam imala nekog za nazvati. I ako ništa drugo, našli bi se vani i jeli sladoled.
A sada? Sjedim i pišem jebeni post. A sa trga čujem glazbu (pričinja mi se, lol). Jupi.


…

Iduća fascinantna činjenica jest da je onaj norvežanin sa eurosonga fascinantno prelijep.

Dalje…
Vijest da iksiksiks osoba odlazi iz razreda doslovno mi je uljepšala život.
Oh, da. Znate. Moja biefefff. Dosad je previše srala o prebačaju na drugu školu, ali sada je to, čini se, konačno. Nisam okrutna. Samo taj njen prebačaj želim svim svojim srcem, samo da ju više ne gledam ^^

Dalje…
Također me fascinira koliko brzo planem. I kako me je, hm, Prijateljica (u prethodnom tekstu, iksiksiks :D) izbacila iz takta svojom odvratnom pojavom u školskoj klupi iza mene, svojim odvratnim glasićem i svojim novopečenim bratz-prijateljicama. I njezina priča o, hm, OTVORENOJ VEZI s iksipsilonom. Hahahahahaha. Ovaj, da. :D
*grohotan smijeh*

Dalje…
Još me uvijek hvata nostalgija. Ali ne za onim „prijateljima“, onakvim kakvi su prije bili... Nedostajem si ja, onakva kakva sam bila prije. Ne mogu reći da su me oni činili takvom ali… kada si okružen poznatim ljudima, i ponašaš se i osjećaš se opuštenije. A ja se više ne osjećam tako. Suzdržavam se, ne namećem se u društvu, važem svaku riječ prije nego ju izgovorim. Strah me osude drugih. Strah me onoga što me nikada prije nije sputavalo. Pokušavam otpustiti kočnice ali… Strah me da ću ljude opet pustiti preblizu i da će mi jednom, svi oni skupa zabiti nož u leđa. A Ona je glavni krivac za to. Da, znam, lako je kriviti druge ali… sputana sam u svakom pogledu u njezinoj blizini. Zato ju želim negdje daleko, daleko od mene. Da se napokon mogu opustiti i pokazati se u najboljem svjetlu. Čini mi je i dalje 90% razreda x i y nepoznanica. Želim to promijeniti. I želim napokon u svoj svijet pustiti one ljude kojima je stalo da se tamo nalaze.
I zaista, ali zaista ne želim viđati njezino lice svakodnevno do kraja srednje škole.
Ah.

I sada one odvratne bljutave priče o tome kako smo jednom bile najbolje i kako su o nama priče pričale…
Padaju u vodu.
Nisu bitne, nimalo.

A ti, Prijateljice, želim ti svu sreću u životu.
*svi se grohotom nasmijaše*

Citiram Njezinu osobnu poruku na msn-u: „Buuuuuuurn, bitch, buuuurn!! 4ever in the hell!!“
Oh, Prijateljice, kako li si samo lijepo to sročila. ^^
Volim te.
Voljela sam te.
Voljela sam te gledati kako stojiš na Orljavskom mostu dok ti komarac siše krv iz ramena.
Haaah, ovaj, da. ^^
Bilo bi dosta tzv. sarkazma za danas. ^^


Ah, ovaj, da. Nadalje:
Riješila sam sigurnih 100-tinjak how well do you know me kvizova na fejsu.
85%, 90%, 75%, 80%... Nisam ni znala koliko dobro čitam ljude.
A rezultati na moj kviz: 30%, 40%, 50%, 40%...
Ok, jasno mi je koliko su ti kvizovi nerealni, ali zar je zaista toliko teško pogoditi datum mog rođenja???
20.10. Čak su i brojke okrugle!
(lol, Andrea lol :D)
Uglavnom, Volim ja te kvizove ^^
I najviši rezultat na mom kvizu… 70%. Bravo. Lol. On. :D
Ah, dobro. Ipak zna nešto. :D

Dalje… On. Opet.
Ovaj. Da.
Iduća fascinirajuća stvar kod mene je to koliko je malo potrebno da mi se uljepša dan.
Dovoljno je bilo samo, kao slučajno, spomenuti onu Našu famoznu večer. I time izmamiti osmijeh na njegovom licu.
Ulalalalaaa.
I još gratis dobivamo ljubomorne poglede naših, jelte, prijateljica.
Ali to još nije sve, nazovite odmah i dobivate set noževa besplatno…


Uzevši u obzir sve fascinantne činjenice o meni… jedini zaključak je:
FASCINANTNA SAM.

Hahahahahahahahahahahaha.

Oh, nasmijavam samu sebe.

Ne zamjerite.

Volim vas, neke više, a neke ipak malo manje. Jer su osveta i ponos 2 sestre blizanke rođene u ponoć, jedna malo prije, druga kasnije, jel.


Ovaaaaaaaaj. Daaaaaaa.
Gubim se odavde istog trena i zamjerite na ovom postu jupi jel jelte zaslužila sam.

Yihaaaaaa. Hh.

Do you remember?
The moments in the night,
When I lay in your arms
Listeing to your heart beat
As you ran your fingers through my hair?

Do you remember?
The jokes you used to tell,
The stupid ones that were so not funny,
The ones that made me laugh anyway
That squeaky laugh of mine that made you smile?

Do you remember?

I Do.

Post je objavljen 24.05.2009. u 21:42 sati.