krepana sam!
#
|
Jako :( Paralelno s 8-9 sati posla dnevno u tijeku su naporni radovi na web stranici mi. Koliko god da sam hepi, hepi, hepi! I just wanna sleep... |
30.03.2007. / 12:52
krepana sam!
29.03.2007. / 08:35
28.03.2007. / 15:25
|
Mumi, jedan meni jako drag individuum, je poželio da mu napišem sve što znam o foksterijerima, s naglaskom na svoje iskustvo. Naime, dragi individuum se prilikom jednoga druženja s mojim Leićem citiram «nepovratno zaljubio u ta mala derišta» i kad tad si je zacrtao nabaviti jednoga. Problem je u tome što foxiće prati pomalo loš glas zbog njihove navodne agresivnosti i neprijateljske nastrojenost. Tu uskače moje iskustvo i odgoj moga derišta jer kod njega te osobine nisu izražene. No, za početak, evo par tehnikalija: -oštrodlaki foksterijer (wire foxterrier) pripada FCI III grupi velikih i srednjih terijera. -odlikuje ga savršeno proporcionalni snažni kostur (čija linija mora moći tvoriti oblik kocke), kretnje su mu elegantne čime nedvojbeno podsjeća na paradne konje :) -ima dugu njušku (18-20cm) i plosnatu glavicu; crni nosić; male, tamne i neispupčene oke; malene uši, presavijene i u obliku slova V padaju prema naprijed; dug mišićav vrat, dubok prsni koš; ravna, čvrsta leđa na koja se doslovno može čaša odložiti :) -rep se kupira, tj., odsječe na cca 2/3; no, zadnjih 2-3godine (godina gori-doli) nadležne ustanove su zaključile da to više nije potrebno da bi psi pristupili izložbama. -dlaka je gusta i vrlo oštra (stoga se šišaju posebnim tehnikama-hand-stripping), osim na nogama, trbuhu i plećima. Dominira bijela boja, sa najčešće crnim flekama po tijelu i smeđom glavicom. -visina (u grebenu) bi trebala biti do 39cm za mužjake, ženkice su nešto niže; a kilaža se kod mužjaka kreće oko 8i ipo kila, kod ženkica također nešto niža :) -temperament im je tipično terijerski: vječno u stanju pripravnosti (inače poznat terijerski stav), oprezni, blago provokativni, neustrašivi «mali psi sa veeelikim srcem» :), no uvijek spremni za akciju i druženje. E, sad, foksterijer iz prve ruke :) Once upoa a time došao nama mali puppy, i cijelo se susjedstvo sjatilo oko okrugloga kuhinjskog stola gdje se mališan smjestio. Mala, čupava plišana igračkica je sa velikim zanimanjem promatrala čudnovata lica što ga okružuju, no, nije izgledala kao da ga smetaju, ili da ih se boji, ne...sa zanimanjem je svakome po redu prilazio pokušavajući slatkim malim jezičkom pomilovati lice, po mogućnosti i njihov jezik. Nakon upoznavanja budućeg doma, trebalo ga je odvesti u najuži krug vanjskog svijeta da se na miru upozna s mirisima, oblinama i općenito titranjima okoliša u kojemu će provesti ostatak svog života. Mene je dopala čast. Prva šetnja je bila uz pomoć špigete s mojih marta. Naime, jedino je ona bila toliko duga i dovoljno široka da ga bidnoga ne pridavi. Na livadici ispred kuće dođem ja na krasnu zamisao da ga pustim, da vidim kako će se ponašati, koji su mu interesi. Nisam ga ni do kraja odvezala, a on je već trčao svojim četiruju nogicama od mene. Odeee. Blago rečeno sam bila šokirana, obično puppys, pogotovo oni koji tek dođu u novu sredinu, treseći se ne mrdaju od vlasnika, slijede ga poput psa da im ne bi koji slučajem umakao iza stabla. Ne i ovaj. Doma sam brže-bolje proguglala ovaj moj primjerak, jer, kao što sam rekla-tatica najdraži ga je uzeo a da nije ni pogledao o čemu se tu radi. Rezultati gugla i raznoraznih foruma nisu bili ohrabrujući, u što sam se već idući dan počela uvjeravati. Ta mala slatka plišana čupava igračkica se uporno protivila svim mojim naporima da makar ne pobigne glavom bez obzira kad ga otkačim s uzice; prvih mjesec-dva sam bila uvjerena da je gluh - mogla bi mu viknut, zviznut prodorno, prodornije, najprodornije poviše glave a da to nije imalo ikakva posebna učinka, ni trzaj ne bih dobila... Najomiljeniji savjet koji sam ikad dobila je ibo da u džepu nosim pseće kolačiče, čokoladice, i da kad mu ih vani pokažem, on će doskakutati ozareno do mene i tako naučiti prvu i najbitniju naredbu «dođi». Hm, da. Šleper čokolade ga ne bi mogao dovuć' meni. Ljubomorno sam, iz dana u dan, promatrala ponosne vlasnike kako mirno sjede na klupici, ćaskaju dok pseta trkom ne bježe što dalje i naredbe redom izvršavaju. Oh, kako li sam samo to htjela biti ja! Do vremena kad je napunio nekih 5 mjeseci, potpuno je izbacio šetnje s mamom, tatom ili bratom zbog ovog ili onog razloga, te se u potpunosti posvetio meni. Bilo je krajnje vrijeme za bilo kakvu akciju po pitanju odgoja. Srećom, od prvog dana sam ga vodila na jednom-dnevna druženja s lokalom mu ekipom, što je jako bitno u svakom odgoju, kako ljudskom, tako i psećem, te sa socijalizacijom nije bilo ikakvih problema. S obzirom da su me na forumima isprepadali s izraženom agresivnošću kod terijera općenito, na najmanji znak agresije bi nježno dobio po guzičici. Samo zato što je u defaultu da terijeri budu agresivniji, ne znači da to i moraju biti. Uvjerena sam da je pas ogledalo vlasnika, i nitko me neće razuvjeriti :) Kako je vrijeme prolazilo, zaključila sam da je najpametnije poslat kvragu sve te «poznavaoce pasa» (čast iznimkakma!) i sama naučiti kako učiti na svojim greškama, ali i komunicirati sa psom. Pod komunikacijom mislim na promatranje – svaki i najmanji pokret ušima, glavom, tijelom značio da on meni nešto govori, samo sam ih trebala naučiti «čitati» . Recimo, svi znaju da nam pas pomicanjem ušiju prema nazad govori da je inferioran, no, jeste li znali da također zijevanjem ili odmicanjem glave u stranu nam to govori? Točnije, daje nam do znanja da nije opasan i da nam se pokorava. Ili, krivudanje, njuškanje, dok nam prilazi, što je jako izraženo kod lutalica. Nažalost, ne postoji popis tih znakova, a i svaki ih pas na svoj način izražava. Jako je bitno znati sve njihove mane okreniti u svoju korist, što se, doduše uz puno rada i strpljenja, može postići. Npr. terijer su jako znatiželjni psi, sve moraju vidjeti i znati, u svaki se grm zavuć i ništa tek tako ne prolazi kraj njih. Trudeći se izmisliti toplu vodu, shvatila sam da je sve što moram napraviti, da bih ga naučila naredbi «dođi», pokazati mu da ge neću brže-bolje zavezat čim on meni priđe, zabaviti ga u smislu zajedničke igre dok smo vani i nikako ne trčat za njim ako ne želi doć. Puno bolje funkcionira odlazak. Makar iza prvog stabla ili auta. Ako neš'- neš', ali se nećeš moći vratiti kući. Naravno, tako nešto treba izvesti isključivo u sigurnom okruženju i po mogućnosti dok ga netko drži na oku. Terijeri su jako inteligentni psi, od kojih se skoro pa može očekivati da nauče čitati; oni značenja naredbi uče ko od šale ali su tvrdoglavi do neba i natrag i tu uskače ona dosadna i naporna ponavljanja. Također im je potrebno dati dobar razlog da oni tu naredbu i izvrše. Zašto bi oni to besplatno radili, nisu blesavi :) Ima dosta ljudi, neki od njih se prozivaju i trenerima pasa, koji tvrde da će te pas poslušati ako te poštuje. Ahaaaa. Oni baš i nemaju te osjećaje – ljubav da, privrženost da (iako i ona ovisi o pasmini-foxići baš toga i nemaju u izobilju), strah da, ali poštovanje... teško. Inačica toga se manifestira u postavljanju kao alfa u odnosu na psa. To je prvo i osnovno, ali to je instinkt, ne poštovanje. Ako takav odnos u startu ne uspostavite sa psom, gotovi ste :) Sad odo kući, ovaj post se odužio (i malo je zbrda-zdola, ali tako je to pri prijelazima s fotografije), a ja sam na poslu :) ...TO BE CONTINUED... |
crtice
#
|
...sa Zvončaca. Još uvijek se ne mrdam od tamo; ne mogu se po ovom vrimenu pentrat po Marjanu, zar ne? :) |
26.03.2007. / 14:41
Ta-daaah!
#
|
prinova u obitelji Otkad znam za sebe, htjela sam imati psa. Baš jako, jače, najjače. Patila sam iz dana u dan zbog rupe u svom mladom životu koju je jedino mali, clatki, bebeli, dlakavi, trapavi, bublasti puppy mogao popuniti. Nisam ga dobila. Navodno je to obveza koju mala djeca izvršavaju samo prvih par dana, i onda nađu nešto zanimljivije. Tc! Prošle godine, narasla ja, prisilno prestala željeti puppya. Našla neke nove zanimacije, odala se svakojakim društvenim aktivnostima, zaboravila na malo clatko. Čak i u Dubrovnik na fax otišla. Dok sam ja dole, ah, studirala, tatica najdraži je odlučio kupiti brod. U svojoj potrazi, naišao je na model koji mu se sviđao, tim više što je upravo taj model posjedovao dušu – živahnog foxića koji je elegantno skakutao s prove na krmu, gorljivo branio brodicu od zlih valova, neumorljivo 'pričao' s prolaznicima i pokazivao neizmjernu ljubav prema svom brodiću. Naravno, i tatica najdraži je zaključio da bi i njegovoj barčici baš odgovarao jedan takav primjerak. U jednoj jedinoj sekundi je odluka o puppyu bila donesena. Dok sam ja bila kilometrima daleko. In no time, pseto se vozilo ka svom novom domu. I bilo je malo, clatko, bebelo, dlakavo, trapavo, bublasto. Ali nije bilo namjenjeno meni. Igrom slučaja (ili, bolje reći-ironijom) vrlo malo pseto se odlučilo upravo za mene. Ja sam bila ta koja ga je hranila, kupala, vodila u šetnje, učila dobrom ponašanju...jutrima bosim nogama pri izlasku iz kreveta bljoopnila u svježe govance ili samo lokvicu. Odtad mi se život promijenio. Neću reći da sam postala bolja osoba, ali, u svakom slučaju, po prvi puta sam stavljala nekoga ispred sebe, a to je za mene bio a veeery big step :) I jedini je kojeg nesebično volim više od sebe. Inače, dječak moj je terijer, a oni su poprilično...hm...osebujni :) Tvrdoglavi do zla boga, lajavi, ljubomorni, grickaju sve oko sebe (namještaj, postole, bičve i sl), nemaju pretjerano razvijen osjećaj privrženosti vlasniku, znaju biti agresivni i sl. Ja sam, tj., tatica najdraži je imao nevjerojatnu sreću s njim, naime: on uopće nije pogledao 'karakteristike' vrste koju nabavlja, što bi svak trebao napraviti prilikom odabira psa. Sreća je ta što se ispostavilo da je izgled i tvrdoglavost jedina osobina terijera koju Leićeva posjeduje (ali zato se na tom polju maksimalno iskazao!). Ne laje (doduše, kmeči i uvrijeđeno zavija kad odem iz kuće bez njega), nije ljubomoran, agresivan, čak ni dok je bebica bio po kući išta devastirao. No, ipak, dobrih godinu dana sam ja gubila živce, proživljavala manje i veće infarkte dok ga nisam dovela u red. Sve to, a i više, su razlozi zbog kojih hoćem još! Još puppys, još foxića. Ovaj put dolazi ženkica. Kako do kraja života namjeravam imati foxića, a ne želim niti jednog drugo do Leića, a s obzirom da to neće biti moguće :( , bar da imam njegovu dječicu :) Naravno, moji doma niti čuti o tome ne žele. Jer, sad više nisam mala, a bome imaju i dokaze da ma zanimacija za pseto ne bi 'pustila' za par dana, ali kako ću ja s dva pasa na kraj? Good question, but! Hoću,mogu i želim! Odluka je pala, našli smo ženkicu, i stiže nam za malo manje od dva mjeseca! Yaay! Neki će to nazvati snobizmom, preseravanjem ili tko zna čim ne, ali ja isključivo hoću pasa s papirima. I to dobrim papirima. Naslušala sam se, i vidjela priče o ljudima koji su nabavili pasa bez papira, ili čak i s papirima ali iz neprovjerenih izvora, a koji bi uginuli prije nego bi i godinu dana napunili zbog svakojakih genetičkih naslijeđenih boleština. digresija-Da bi skupila euriće za foxy lady, sad radim po cile dane, stoga me nema baš često u ovim vodama.-digresija Da se meni tako nešto dogodilo s Leićem...ne bih to dobro podnijela. Sreću, ljubav koje to malo stvorenje iskazuje svako jutro kad se probudi kraj mene, svaki put kad uđem u kuću ili samo izađem iz banja je neopisiva. Ni najranije, najhladnije kišno jutro me ne može zaustaviti kad vidim kako je on sretno cupka i njuška okolo, veselo mlatara repićem i uživa u svojoj maloj livadici iza kuće. Uglavnom, ja sam zapravo htjela podijeliti svoje oduševljenje nadolazećom prinovom, no, oprostiti ćete mi, ne mogu se lako zaustaviti s pričom kad je moj dječak u pitanju :) Anyhow, evo par slikica koje mi je barba male foxy lady poslao:   Sad samo ostaje pitanje imena...jučer sam ih smislila 100-tinjak. U uži izbor su dospili: Pipi, Jaffa, Freya i Dita (po mojoj momsey koja je dječaka nazvala po meni:)) Stoga, molil bih vas za minuticu: A evo i slije u tonu:
PS-mumi, nisam te zaboravila, u idućem postu malo više detalja o ovim dlakavcima :) |
23.03.2007. / 13:43
22.03.2007. / 09:00
Eo na!
#
|
Koliko vas je ikad pushed play i poslušalo koji moods od 2day? Ha? A? To su moji osjećaji, znate? Pritom mislim i na vas mutave voajere :) Vidim ja vas, redovito se šuljate ovuda, iz dana u dan, a ni dobar dan, ni išta :( Zahtjevam odgovore! :) Nego, bila jedna faza izlazaka sunčeka, sjećate se? Ako ne, sjećam se ja; jako dobro se sjećam prijetećih poruka koje mi stizale na mail u vezi istih :) E, pa, kao što se da primjetiti, nema ih više! šmrc I'm over it now. Stoga, čisto kompenzacije radi, evo vam još portreta! *beelj*  Pozdravljam vas uz misao: Nemoj misliti na torticu NEMOJ MISLITI NA TORTICU! |
20.03.2007. / 22:53
|
-večeras štancam portrete- Točnije, sinoć sam.          Ima bit da mi je mozak skroz uskuva od ove fibre. |
19.03.2007. / 10:20
|
Dakle, evo me! :) Nisam ni sama bila svjesna koliko me 'nije bilo' dok nisam pogledala brojkice! Ali, vrime je bilo fenomenalno, i čim bi se dopeljala doma iz Kaštila (di, ah, radim) bi skupila pseto, aparat i crta vatat ono sunca što bi preostalo. Plus je firma u kojoj radim izlagala na GASTu, tako da sam cili taj tjedan provela doli na Žnjanu. S obzirom da svakakve IPove nalazim kako mi švrljaju po blogu, ne mogu baš u detalje radnih mi akcija po sajmu, ali – bilo je fenomenalno! Osim činjenice da sam nakupila par kila od onih pustih free samples slajića, vrućih čokolada, njami peciva, pizza, i uff, tko zna čega sve ne... Naravno, kad je došao vikend za odmorit se i max iskoristi ovo lipo vrime, ja se razbolila! It figures :( Najbtnije od svega da se ja cila ova tri dana vucaram po kući, i tek sad uspila objavit ovo. No, krenimo redom: -sa Zvončaca Baš sam gledala slije iz 'prirode' u zadnje vrime, i skoro sve su sa Zvončaca! Totalno sam se ulinila i više ni na Marjan se ne mogu uzverat :( Sou, my question is, jel tko daje, prodaje, iznajmljuje i/ili ino kućerak kakav, stančić pak, kod Zvončaca? To bi bilo baš zgodno, jel :) Nadalje, evo nekih crtica sa GASTa, not much, but.. |
