...mozemo samo pisati da bi pustili svoje misli da ih netko čita, da netko razmišlja o onome sta se je dogodilo tim ljudima, koji su samo s jednom vrecicom ili s djecom u narucju napustali svoj grad i zauvijek se upisali u liste patnika koje nitko osim njih samih nikad neće moći razumjeti, znalo se sve još tada, ne treba nikakav sud javnosti da bi se dokazalo ono što je netko progavaro te davne 1991. godine.
Pustiti suzu mnogo je pravednije.
To je grad iz kojeg nitko nije otišao mala srca i punih džepova, ti ljudi su svoju zvijezdu dotakli mozda tek danas, a sigurno ima onih koji to nikada neće....
Nema veće boli, kada si izdan i protjeran, sa svoga, bez imalo pravde i imalo sluha....tada ih nitko nije čuo...tada ih nitko nije vidio.... danas ih ne vide....
...polomiti tvoje drvo, zgaziti tvoju ledinu, srušiti tvoj štagalj, ubiti tvog psa....uzet tvoje dijete....vjerujem da postoji glava koja ce to vidjeti, shvatiti, ...i da to nikad neće proživjeti..taj jad i tu sirotinju. ..NIKAD.
Ne treba imati čovjek ništa protiv nekoga, ne treba, zaista, ali, treba imati dušu...treba povući potez sad kad već nije onda....
Kažu da je nakad kraljevao um, pitam se kad.... nije ga bilo onda, a bogme ni sad ne slijedimo tu teroiju...gdje smo, odakle smo, kud idemo,.....imamo li ikakakvu stazu kojom mozemo sigurno gaziti..????
Sami smo u našoj magiji, čini mi se da se ništa ne mijenja, sami smo....
Sami su ti naši Vuikovarci, naši heroji, nema milosti za njih, šta im znače te svijeće duž Vukovarskih avenija, Vukovarskih trgova , ulica i prilaza... nista više ne može izbrisati 18.11.1991.,... ostju samo svijeće nas susjeda i prijatelja iz jednog malog, malog poštovanja.....i iz jednog velikog srca i suze!