ponedjeljak, 13.10.2008.
Mauzoleji
Moš me ubit ali nikad mi se nisu sviđali moderni 'kubusi'.
Kockice, sve jedna do druge ista, s istim malim četvrtastim prozorima.
Ispunjavaju me nelagodom.
Nije to Le Corbusier, ni blizu moderne arhitekture kako je bila zamišljena. Nema terasa za uživanje, staklenih stijena ni bujnog zelenila koji liječe tijelo i dušu..
Naša današnja izgradnja preuzela je samo geometrijski oblik, 'kockicu', i poništila sve ostalo. Prozori su skupi rodjacima građevinarima pa su stakleni zidovi postali četvrtaste rupe (sretni ste ak se otvaraju kako treba), a svaki oblik biljnog svijeta nemilice se izbacuje iz tzv. projekata- u korist pokojeg kvadrata više. Čitaj eura više. A balkoni? Slabi, napuknuti, s pločicama koje se dižu prije useljenja. Rijetki, često nelijepi.
Kubusi urbanih vila pojavljuju se u reklamama kao privlačni novi stanovi za mlade obitelji, nude se po ovoliko ili onoliko eura kvadrat, nazivaju se 'ekskluzivom'. Majko mila!
Te zgrade nisu samo najvećim dijelom loše građene (čast izuzecima), nabrzaka, neodgovorno i lopovski, već su i nevjerojatno ružne. A što je najgore, totalno su dehumanizirane.
Pogledajte naše tijelo. Nema pravog kuta.
Ništa u prirodi niti na čovjeku nije ravno, savršeno pravilno, pravokutno i oštro. Čak i zub i nokat imaju neravnine, i svaka las ima svoju teksturu.
Ono što je oštro i pravokutno ne možemo zagrliti, obujmiti, pomilovati. I ne želimo.
Po oštrome naš pogled ne klizi nego se lomi, i unosi u naš duh nemir i nelagodu.
Volimo ono što je oblo, mekih obrisa; ono što podsjeća na nas.
A zašto onda pobogu gradimo kockice, iako nismo djeca.. najlakše je. Najisplativije.
Nekad su kuće bile pune zavijutaka i oblih dijelova, nepravilnih krovova i krovića, ovala, polukrugova. Pogledajte Michelangela.
Neprijatan mi je i pogled na nove zgrade. Uzdižu se kao mauzoleji – a namijenjene su živim ljudima.
Kuda god pogledaš: oštri bridovi, beton, tamne boje, metal, zatvorene površine..
Sve hladno, hladno, hladno. Neljudski hladno.
Zato volim stare kuće.
Kamen na kamenu- a svaki je različit. Nema savršenog pravog kuta.
Krivine, obline, neravni zidovi i prozori namijenjeni čovjeku. Kroz koje se možeš nagnuti i ispsovati susjeda.
A ne ove rupice od prozora.. sumraci u dnevnim boravcima, kao priprema za grob.
Pretjerujem? Ne. Takav je moj osjećaj.
Volim jasne, providne istočnjačke interijere, s prozračnim pregradama i čistim plohama. Ali to su lagane površine i materijali. Pozivaju na meditaciju i otvaranje duha.
U našim teškim kubusima mogu zamisliti samo umorno-neurotičnog potrošača prepunog želuca pred mega TV-om. Koji nije naučio drugo nego uzimati, stavljati u sebe.
Sav taj višak, šarenilo – hranu, tv programe, mjuzu, predmete, seks, novac.. pa sutra opet isto.
Pitate se da li vam ponekad nešto nedostaje?
Možda malo nepravilnosti.
Malo vlažnog drveta s mirisom truleži.
Sve oko nas utječe na našu psihu.
A najviše prostor u kojemu živimo. U kojem se budimo, volimo, večeramo, svađamo, ili sanjamo..
Današnji kubusi čine mi se kao instant ljuske za instant živote.
Tipa: dajte- poživite svoje i proslijedite drugima. Makar ne znam tko će htjeti ove zgrade za 20tak godina. I limenke će se pokazati bog bogova, bar znaš koji su materijali u zidovima.
Instant ljuske za ljudska bića koja žele biti kao svi drugi.
A ne drugačiji.
Nemate izbora.. nemoguće.
Sigurno ima sretnih ljudi i u kubusima. Svugdje ima sretnih. Samo, sumnjam da imamo puno sličnosti.
Kad smo kod kuća.. mislim da kuću ili stan treba voljeti kao živo biće. Kuća to zna.
Ispunjamo je svojom energijom, voljom i ljubavlju.
Kao i puno drugih nematerijalnih, nevidljivih stvari za koje ipak znamo da postoje; mi oblikujemo svoju kuću kao što i ona oblikuje nas.
Nekad je dovoljno sjesti i dopustiti si da osjetimo.
...
Definitvno, previše nas je u gradovima.
Stiskamo se pa jaučemo kad sjedimo jedni na drugima. Nisam ja prva to rekla.. ali znate, jedan je život. Možete birati kako ćete živjeti.
Vječan strah od promjene i gubitka onoga što mislimo da imamo, a tu mislim na materijalno, dovodi nas u stalnu ovisnost.
U kojoj smo rijetko sretni.
Explore, dream..
Čak i kad izgubite sve, može se dogoditi da osjetite i dobijete puno više.
Možda po prvi puta- pravoga sebe.
Samo kad se izgubi voljena osoba kažemo onu 'nisam znao što imam dok nisam izgubio'..
Ali stvari, predmeti, novac! Sve je to potrošno, zamjenjivo, dolazi i odlazi.
Ne opisuje nas kao osobu, možda samo ukazuje na određeni talent za zaradu ili talent za umjetnost, za nogomet, glazbu itd itd.
Talent ili smisao za neko određeno područje ne znači da smo dobra ili loša osoba. Talent je bogomdan, možda i dobro razvijen ako smo poradili na njemu, ali ne određuje našu ličnost. Talente nismo sami zaslužili već su nam poklonjeni. Poput plavih ili smeđih očiju, dugih ili kratkih nogu.
Treba zaviriti malo dalje.
Ima još.
Nije loše promijeniti nešto ponekad.
Više od cipela.
Gaudi, Barcelona
