Mi ljudi što trebamo, jeste da posmatramo što se događa sa okolinom. Trebamo posmatrati ljudsku nervozu koja ih napinje i raznosi, a ne se upuštati u takve okolnosti. Kada ustanem vidim brdo ljudi koji žure da popiju, kavu, čaj, da učine ono najnužnije i krenu na posao. Prema poslu ih razara pomisao hoće li stići, već su u mislima na poslu i jedva će koga pozdraviti na ulici, samo će nervozno odmahnuti. Ako nas u kojem slučaju netko nešto nzamoli, odgovor će biti kratak, jasan i grub. U hitnji smo, mi smo već na cilju, na poslu, nas more stotine problema. Da bi se smirili piju kavu, puše cigare, pokušavaju nešto površno razgovarat ili se hladno nasmijat, ili na bilo koji način zaboravit brige i učinit da radno vrijeme što prije prođe. Nitko ni za koga nema vremena. Svi su na sve ljui, svi su strašno zaposleni, nezadovoljni, nervozni, svi su nevoljeni, nitko nije shvaćen. Kada se nalaze negdje u društvu, snjime razgovaramo ljubazno i sve se čini kao da je sve u redu. Kako iz toga svega van? Treba se zaustaviti, uzeti si dosta vremena kad nas nitko ne smeta i zagledat se u sebe, gdje smo to otišli, što se to događa, zašo smo postali takvi. Treba odrediti što je u životu najvažnije a što je ono sporedno. Naš je osnovni problem što nismo tamo gdje jesmo, i htjeli bismo biti tamo gdje su nam misli, a ne tamo gdje smo tijelom. Ono osnovno jeste da se promijeni stil života
|