a-osvrti

(skoro me je sram reći koliko filmova gledam i koliko sam lijen da pišem te recenzije koje u principu volim pisati. Nadam se da će se stvar popraviti i da ću uskoro ponovo redovito pisati. U međuvremenu, predlažem jednu osobnu listu najboljih filmova o superjunacima. Ako imate prijedloga...)

1. Batman (Tim Burton, 1992)
2. X-Men 2 (Bryan Singer, 2003)
3. Spider-Man 2 (Sam Raimi, 2004)
4. Hulk (Ang Lee, 2003)
5. Superman 2 (Richard Lester, 1980)
6. Izbavitelji (Brad Bird, 2004)
7. Blade 2 (Guillermo del Toro, 2002)
8. Unbreakable (M. Night Shyamalan, 2000)
9. Hellboy (Guillermo del Toro, 2004)
10. Batman Begins (Christopher Nolan, 2005)

vrijedi pogledati i: X-Men, Spderman, svi Batmani, svi Supermani, Blade, Constantine, Fantastična četvorka, ..., a što se tiče budućih filmova garantiram za Supermana 6, Spider-mana 3, Hulka 2 i Hellraidera s Nicholasom Caigeom.

(The Polar Express)
SAD 2004, 100 min, animirani
Redatelj: Robert Zemeckis
(Uloge: Tom Hanks, Nona Gaye, Peter Scolari)

Badnja noć. Smješten u svom krevetu, sav u tišini, jedan dječak očekuje Djeda Božićnjaka. Leži nepomićan ali budan u nadi da će ove godine uživo vidjeti Djeda Božićnjaka jer mu se vjera već poljuljala budući da ga nikad dosad nije vidio. Iznenada, budu ga gromoglasan zvuk vlaka koji se zaustavlja pred njegovom kućom. Iz velikog crnog vlaka izlazi kondukter i poziva dječaka na putovanje do Sjevernog pola gdje će upoznati Djeda Božićnjaka.

Vidjevši foršpan, film mi se činio kao dosadno ostvarenje, a niti taj tip animacije nije mi bio previše privlačan. Jedva jedvice odlučio sam otići u kino jer nisam imao pametnijeg posla. Na kraju, bilo je to doba kad sam svakog tjedna išao najmanje jednom u kino i kao sam morao provjeriti o čemu se radi. A onda sam se ugodno iznenadio. Animacija je takva kakva je, ali se čovjek lako privikne. Naime glumci su obojani tako da film, iako igrani, izgleda kao animirani film. Vukovi u snijegu i orao u letu nakratko prikazani pokraj vlaka jedna su od scena koje mi se još uvijek katkad vrte u glavi kao odlične i pamtit ću ih sigurno duže vrijeme.

Film ima i lijepu radnju. Dječak sanja da ide na sjeverni pol gdje napokon vidi Djeda božičnjaka u čije postojanje sumnja. Nikad zapravo ne vidi tog djeda osim u snu, no morat će naučiti vjerovatiu njega. Bez brige, time vam nisam otkrio ništa sto bi vam moglo pokvariti užitak gledanja jer se to vidi od samog početka. Samo sam vam otklonio sumnju pa se nećete pitati, nije li to možda ipak stvarnost. Nije, to je san. Na kraju filma dječak povjeruje u djeda kao što se vjeruje, recimo u Boga kojeg Čovjek nikad nije vidio. Kondukter u crtiću upitao je dječaka: Znači ti vjeruješ samo u stvari koje vidiš? Hm, zanimljivo. Isto kao što Isusov apostol Toma nije vjerovao da je Isus uskrsnuo sve dok ga nije vidio. Možda se čini da pretjerujem s usporedbom ali čvrsto stojim iza nje i imam dojam da je u hollywoodskim filmovima opet postalo popularno biti pobožan i vjerovati u stvari koje nisu stvarne, tj. koje se ne vide svaki dan a s tim novim valom kao da je počeo Tim Burton koji je Krupnom ribom pokazao da su istinite i izmišljene priče, tj. pokazao je na koji se način jako dobro može interpretirati Biblija koja ne nosi istinite povijesne podatke već istinitu priču. U tom smislu i ovaj nas crtić može nešto naučiti.

Ovaj film je još jedna klasična i tradicionalna bajka, ali to mi se sviđa i radujem se svim drugima koje tek dolaze. Ovakvi filmovi su mi draži i cijenim ih više od Shreka i sličnih mu crtića. To je to.
Ocjena: 7/10

(Crash)

SAD, Njemačka 2004, drama
Redatelj: Paul Haggis
Uloge: Sandra Bullock, Don Cheadle, Matt Dillon, Brendan Fraser, Ryan Phillippe, Jennifer Esposito, Loretta Devine, Thandie Newton

Teško je opisati radnju filma, a da se ne otkrivaju bitne pojedinosti. Ipak, barem da nešto kažem. Dva crnca ukradu auto gradonačelniku čija žena iz visokog društva ne podcjenjuje i gaji mnoge predrasude prema svima koji nisu američke krvi. Perzijska obitelj pokušava mirno voditi dućan unatoč rasista koji će im opljačkati dućan. Bravar će popravljati vrata i spomenutoj bogatašici i perzijskoj obitelji. Jedan će Korejanac u Ameriku ilegalno prevesti nekoliko Korejanaca, crnac policajac tražit će svog brata koji se bavi kriminalom, a drugi će policajac zatražiti drugog partnera jer je njegov partner rasist. Taj rasistički policajac ima bolesnog oca, … Tako otprilike počinje Crash, iako sam polovicu priča izostavio jer je vrlo teško opisati radnju filma. Cijeli će film završiti tamo gdje i započinje, ali će se stvari malo promijeniti i na kraju ćemo moći vidjeti i križanje, križ te snijeg s neba kao simbol da ono što se je dogodilo nije samo slučajnost.

Film Fatalna nesreća pogledao sam već pet puta: jednom s komentarom redatelja, jednom na njemačkom, dva puta na engleskom i jednom na talijanskom. Film govori o rasnim predrasudama u gradu koji je, kao što je Indija raskršće religija, raskršće kultura i rasa. Neka božanska sila vodi cijelu priču i mozaik od desetak priča savršeno nadopunjuje svoje komadiće koji će na kraju dati jednu lijepu, skoro, teološku sliku Božje providnosti koja usmjeruje sretne i nesretne događaje kako bi sve sjelo na svoje mjesto.

Jedan sličan film sličnog načina susreo sam prije nekoliko godina. Pritom ne mislim na podjednako strukturiranu Magnoliju već Kobno prestrojavanje. I Kobno prestrojavanje i Fatalna nesreća nedoslovni su prijevodi američkih naslova i na prvi pogled nemaju previše zajedničko osim jakog pridjeva nadodanog nazivu (fatalan i koban). Oba filma međutim vrlo indirektno, ali u velikoj mjeri, zazivaju nešto nadnaravno, odnosno nešto što nadilazi čovjekovo vlastito ponašanje i u oba filma ljudi u filmu primaju nešto što čovjek čovjeku ne može dati nego, ako smijem tako na glas reći, to daje Bog: iskupljenje, mir i smisao. U filmu se puno psuje, ali u bitnim trenucima, onda kad se dogodi nešto zaista značajno ljudi više ne mogu reći fuck nego Oh God! Ili Jesus. Film mi se posebno sviđa zbog svoje kršćanske poruke (što ste učinili jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili) koja cijelo vrijeme ostaje u pozadini, nikad izričito spomenuta, ali itekako prisutna. Ono što sam od filma naučio je da ono što dobro činim drugome, činim i sebi, a ako drugome činim zlo, ne činim ga samo njemu nego i drugima pa i samom sebi.

Nije mi cilj duljiti. Ovu recenziju pišem samo zato da vam preporučim ovaj, Oscarom za najbolji film, okrunjen film. Ne propustiti. Nakon ovog filma prestat ću govoriti da se Oscar dodjeljuje glupim i ispraznim filmovima.
Ocjena filma: 10/10