a-osvrti

(Jigureul Jikyeora!)
Južna Koreja 2004, 118 min, komedija
Redatelj: Jun-Hwan Jeong
Uloge: Ha-Kyun Shin, Yun-Shik Baek, Jeong-Min Hwang, Jae-Yong Lee, Ju-Hjeon Lee

Byung-Gu je pomalo zbunjena osoba, izmučena nepravdom i patnjom u prošlosti koji jedini može spasiti svijet jer on jedini zna istinu. On je uvjeren da je uspješno čovjek Kang, koji posjeduje kraljevske gene, svemirac s Andromede koji želi pokoriti Zemlju. Sa svojom čudnom djevojkom Sun-I, cirkuskom balerinom, otima gospodina Kanga i stavlja ga pred mučenje dok ne prizna svoje planove. Bitno za spas Zemlje je da uspije prije sljedeće pomrčine mjeseca. Kang međutim ne priznaje i ne otkriva ništa izgledajući kao još jedna žrtva opasnog psihopata koji otima i ubija svakog za koga sumnja da je svemirac jer su oni krivi za smrt njegove majke. Dok Byung-Gu nastavlja s brutalnim ispitivanjima, tajanstveni detektiv mu je na tragu. Hoće li tko uspjeti spasiti Zemlju?

"Ovo nije horor, ovo nije znanstvena fantastika, ovo nije komedija. Ovo je nešto što još niste vidjeli," unatoč ovakvoj reklami, kažu da je film u Koreji prošao neslavno, no zato je u Americi bio dobro prihvaćen. Meni se film svidio, iako ne isključujem činjenicu da se mnogima neće svidjeti jer će ga vidjeti kao ili glupiranje ili već viđeno nabacivanje žanrova jer u filmu ima stvarno svega: horora, drame, komedije, znanstvene-fantastike, akcije, moralne pouke, …, a najviše zabave zašto je vjerojatno film i rađen. Ne zaboravimo da je psu ime Zemlja. Pogledao sam film u vrijeme kad očekujem Spielbergove Ratove svjetova od kojih mnogo očekujem. Tematika tih dvaju filmova je slična, ali zato je razrađena na potpuno drugačije načine. 'Save the green Planet' iako govori o eventualnom smaku i propasti svijeta, a zapravo nas sve upozorava na to, ne prestaje se zafrkavati pa i kad govori o ozbiljnim stvarima ne uspijeva u potpunosti. Film je u principu jedna velika fora i nemoguće je zaspati za vrijeme filma jer se uvijek zbiva nešto uzbudljivo.
Ocjena filma: 8/10

(Three, Monster)
Japan/Južna Koreja/Kina 2004, 120 min, horor
Redatelji: Takashi Miike, Park Chan Wook, Fruit Chan
Uloge: Tony Leung Ka Fai, Nagase Masatoshi, Miriam Yeung, Lee Byeong Heon, Hasegawa Kyoko, Gang Hye Jeong, Bai Ling

Three Extremes je kolekcija triju kratkih priča tri velikih redatelja azijske kinematografije. Nakon uspjeha prethodnog filma sličnog naziva 'Three' producenti su unajmili gore imenovane redatelje za posao: napraviti horor priču u pola sata. Prva priča je 'Box' Takashi Miikea koja izgleda vrlo jednostavno i odvija se vrlo tiho sve do pred kraj koji otkriva kompleksnost cijele priče. Film treba pogledati barem dva puta jer mnogi detalji koje gledatelj ne primjećuje vode priču do kraja. Možda najmanje šokantna i krvava priča između ove tri, no njezina veličina je u drugim područjima: ona se igra stvarnošću i maštom, prošlošću i sadašnjošću povezujući sve sa svime na vrlo impresivan način.

Dok je prva priča više horor bajka, druga je više horor triler, ali toliko šokantan da zbog njega nisam mogao spavati. Naslov druge priče je 'Dumplings' Fruita Chana, priča koja zapravo govori o istinitim događajima u Kini gdje su žene jele nerođenu djecu kako bi pospješile svoju ljepotu. Film dolazi do vrhunca u kojem se gledatelju prekida dah jer jednostavno ne može vjerovati onome što gleda. Dok mi polako shvaćamo što jedna gospođa jede druga žena koja je jelo pripremila pjeva neku kinesku tradicionalnu pjesmicu koja će, iako tako nježna i lijepa, uvijek kasnije u filmu, navješćivati šokantne događaje. Jer gospođa želi što prije postati što mlađa ne računajući s time da niti njezina kuharice neće tu biti zauvijek. Ako je ovim filmom redatelj želio šokirati publiku, potpuno je uspio.

Treći film 'Cut' govori o dobrom redatelju kojem se propali glumac želi osvetiti upravo zato što je dobar. Treća priča je puna krvi i jako brutalna. Redatelj koji je žrtva bogat je, zgodan, uspješan i povrh toga dobar dok je njegov otmičar siromašan i zao i ne može to podnijeti pa mu provaljuje u kuću, vezuje ženu sa stotinama žica za klavir sječući svakih pet minuta po jedan prst sve dok redatelj, ako želi spasiti svoju ženu, ne ubije djevojčicu koju je ovaj uzeo sa ceste prije nego je provalio u kuću. Stvarno opasno. Glupo mi je reći da je film dobar jer je jako brutalan, ali reći ću i završiti samo s tim: dobar film. Oni koji ne vole horore neke ipak bježe što dalje od Three Extremes.
Ocjena filma: 8/10

(Yok mang)
Južna Koreja 2003, 86 min, drama
Redatelj: Eung Su Kim
Uloge: Lee Sua, Lee Dong Kuy, An Tae Gun

Rosa je normalna domaćica i žena svog muža Kyumina, uspješnog arhitekta kojeg žena otkriva kako hoda s drugim muškarcem, dvadesetogodišnjim zgodnim Leom. Šokirana, Rosa odlučuje otputovati u Europu kako bi se sastala s nekim muškarcem, no na putu do turističke agencije nalijeće na Lea. Leo je također razočaran jer je Kyumin prekinuo njihovu vezu. Rosa i Leo susreću se ponovo u baru gdje Leo radi kao prostitut, a kasnije još jednom i tako započinju čudnovatu vezu. Rosa u međuvremenu želi otrovati muža, zatim sebe, zatim odlazi na kolodvor, ali se vraća neodlučna s kim ostati, s mužem ili Leom. Stoga organizira kućnu zabavu na koju poziva prijatelje i Lea.

Nisu svi filmovi za svakoga. Na početku sam misli oda je preda mnom kakav erotski film, ali se ubrzo vidjelo da to nije to. Je li triler? Ne znam, ali znam da sam premlad za film poput ovoga. Ne zato jer u njemu ima golotinje (jer je nema i ne bih baš rekao da sam za to premlad?) već jer govori o temama kojima nisam dorastao i koje ne razumijem.

Film je kompliciran za gledanje. Zapravo, u većini korejskih filmova relativno je teško shvatiti film jer ljudi ništa ne govore, ali pritom uspijevaju komunicirati sve u šesnaest. Likovi, glumci u ovom filmu toliko puno pričaju, a uopće ne govore da je to nevjerojatno. Meni zapadnjaku, pogotovo kad gledam umoran i popodne, film u kojem nema glazbene podloge osim na dva emotivno jaka mjesta, i u kojem se priča toliko koliko bi se moglo reći u pet minuta, a ostalo su geste, ne odgovara ovakav tip filma. Moram ipak priznati (iako ne volim koristiti izraz 'moram priznati' ili 'da budem iskren') da je film snimljen na visokoj umjetničkoj razini. U filmu ima puno igre svjetlima, sjenama, prozorima, odsjajima koji vjerojatno imaju svoju simboliku i žele nešto poručiti. Nažalost ja nisam uspio proniknuti u dubinu tog umijeća. Čovjek koji je ljut na svoju ženu pa je gleda tako da mu vidimo lice, a nju vidimo, zahvaljujući zrcalu iza njega, kako reagira ležeći nasuprot njega na krevetu iako joj vidimo i nevino lice na slici naslonjenoj na zid u blizini. Što je pisac htio reći? Nakon toga vode ljubav i žena se vjerojatno ponovno zaljubljuje u njega. Ocjena koju dajem filmu vjerojatno je premalena, no budući da je subjektivna i da nisam shvatio film mogu je bez grižnje savjesti staviti.
Ocjena filma: 6/10

(Ahobsal Insaeng)
Južna Koreja 2004, 105 min, drama
Redatelj: Yun In Ho
Uloge: Lee Sae Yeong, Kim Seok, Jeong Seon Kyeong

Devetogodišnji Yeomin ide u treći razred jedne osnovne škole. Njegova majka nema jedno oko, a otac pomaže susjedima kad god stigne, njegova obitelj nije bogata ali je vrlo dobra. On dijeli svoj ručak s prijateljem u školi, štiti pravdu među učenicima kao najjači borac kojega se boje čak i oni iz petog razreda. Ponekad prodaje sladoled, čisti kuće ili obavlja neki drugi posao kako bi zaradio novac da kupi mami tamne naočale kako drugi ne bi vidjeli da nema jedno oko i da joj se ne bi rugali, ne zato što se srami svoje mame jer se ne srami. Yeomin je također zaljubljen u djevojčicu koja se sa svojom mamom preselila u to selo iz Amerike (Seoula). Više od svih životnih briga, probleme će mu zadavati upravo ta djevojčica Jang Urim. Iako je voli, a čini se da i ona voli njega, njihova ljubav nikako se ne uspijeva realizirati i tako skoro do kraja kad se djevojčica s mamom mora vratiti.

Ovo nije samo dječji film iako su u njemu glavni i gotovo jedini glumci djeca. Djeca su odradila odlične uloge, a ako bih želio spomenuti neki sličan film, ne pada mi na pamet ništa osim eventualno odličnog filma Družba Pere Kvržice. Djeca su se pokazala kao odlični glumci, a i njihov svijet prikazan je mnogo kompliciranijim nego što to izgleda iz perspektive odraslih. Mnogi bi mogli mnogo naučiti gledajući ovaj film, jedan od rijetkih filmova za sve uzraste. Film me je podsjetio i na moju prvu školsku ljubav i prve tučnjave i svašta. Pruža nekoliko smiješnih te podosta dirljivih trenutaka, a povrh svega film je dobroćudan i niti na trenutak nasilan (usprkos nekoliko tučnjava i jednog nesretnog slučaja koji se dogode kroz film) već više realističan. Priča je možda izmišljena, ali sve što se unutra događa maleni školarci cijelog svijeta proživljavaju svaki dan. Iz perspektive djece upravo se čini da svijet izgleda onako kako je ovdje i prikazan gdje djeca ne razumiju uvijek odrasle ali od njih uče. Ovaj film morate pogledati.
Ocjena filma: 10/10

(Sungnyangpali sonyeoui jaerim)
Južna Koreja 2002, 123 min, fantastika
Redatelj: Jang Sun-woo
Uloge: Im Eun-kyung, Kim Hyun-sung, Jeong Do-hong, Myung Kye-nam, Kang Ta, Jin Xing, Kim Jin-pyo

Ju je dostavljač koji svo svoje slobodno vrijeme provodi igrajući igrice u obližnjoj igraonici. Jedne večeri susreće na ulici djevojčicu sa šibicama (djevojku iz priče Hansa Christiana Andersona koju su korejanci zamijenili za pjesmu) od koje iz samilosti, a i jer ga podsjeća na djevojku iz igraonice, kupi jedan upaljač jer u ovoj verziji djevojčica prodaje upaljače, a ne šibice. Nazvavši broj koji se nalazio na upaljaču ubacio se u igru u kojoj je cilj očuvati djevojku od kupaca, tako da nitko ne kupi upaljač i da ona umre od hladnoće, tj. da se uguši od plina iz upaljača u ovoj verziji priče, ali da umre s mislima na jednog od onih koji su sudjelovali u igri. Treba, dakle, natjerati tu djevojku da se zaljubi u nekog igrača koji time postaje pobjednik. Problem je što je svijet igrica pomiješan sa stvarnim svijetom i da jednom u igri teško se može izvući živ van – a i to je potrebno da bi se igra završila. Film završava, slično kao Matrix, kad Ju zamalo uspijeva pobijediti i mi shvaćamo da je sve to bila samo igrica. No to je tek prvi završetak.

Najiščekivaniji korejski film ove godine s moje strane. Htio sam ga gledati u kinu, ali je igrao samo u jednom kinu u cijelom Rimu i to samo tjedan i pol. Još bih ga išao i gledati da to kino nije izvan grada i da ima metro linija do tamo. Bilo mi je žao što sam ga propustio, ali zato još veća sreća sada kad sam ga napokon pogledao. Jako me je iznenadio jer nisam iščekivao ovakvu zbrku od filma u kojem se zbivaju tako blesave stvari, koje su zapravo fore; samo je šteta što na tome film i ostaje, na jednoj velikoj fori. Prestvarna igrica ili preumjetan svijet; tko bi znao? Film pliva na granici između zanimljivosti i gluposti. Meni je bio više zanimljiv iako sam više puta kroz film ostao zatečen pojedinim glupostima.

Zbog iščekivanja, zbog simpatične djevojke s upaljačima, dajem filmu devetku što je vrlo dobra ocjena.
Ocjena filma: 9/10

(Natural city)
Južna Koreja 2003, 98 min, fantastika
Redatelj: Min Byung-Chun
Uloge: Yon Ji Tae, Seon Rin, Lee Jae Eun, Yoon Chan

2080. u svijetu raste napetost između robota visoke tehnologije i ljudskih bića. Imeđu mržnje i netrpeljivosti rađa se čudnovata ljubav između policajca i cyborg balerine Rie čiji će se tehnološka konstrukcija srušiti za tri dana. Policajac joj želi nabaviti novo tijelo, odnosno novi moždani čip, usred krize koja je nastala kad je jedan cybor obučen za borbu preuzeo kontrolu nad svim robotima.

Zanimljiv film. Vizualno vrlo impresivan premda ne kao američki blocbusteri jer se može vidjeti, golim okom, nekoliko umjetnih scena i više-manje početničkih specijalnih efekata: npr. Nebo koje je, očito je, nacrtano i automobili koji lete, a vidi se da nisu pravi. Ali to nije problem. Film prikazuje, kao većina filmova tog žanra, ljubav unutar borbe i jednu apokaliptičnu viziju svijeta u kojem cyborzi i roboti postaju svjesni da postoje i da ih ljudi nezahvalno i nemoralno drže za robove. Ljubav u filmu je, međutim, čudno prikazana jer nikad nisam dobio dojam da taj policajac stvarno voli svoju cyborgicu. Radi sve za nju, a ne smiješi joj se, ne priča ugodno već odrješito s njom i svašta. Kako to? Ne razumijem. No dobro, drže se za ruke. Možda je voli, ali zbog okolnosti ne može iskazati ljubav. Ne znam.

Jedna od zanimljivosti filme je što prikazuje svijet budućnosti i visoke tehnologije, a sve što vidimo je bijeda ljudi koji jedva preživljavaju i žive po kolibama i rupama. Želi li film reći da tehnologija neće donijeti blagostanje ljudima nego će ih još više osiromašiti? Ne znam. Sve u svemu, film je dobar, a mislim da ga ima i u Hrvatskoj, pogledajte.
Ocjena filma: 7/10

(Baramui Fighter)
Južna Koreja 2004, 122 min, drama, akcija
Redatelj: Yang Yun-Ho
Uloge: Hirayama Aya, Masaya Kato, Jung Tae-Woo, Jung Doo-Hong, Yang Dong-Guen

Priča o junaku koji se zvao Choi Bae-dal, a živio je nedavno, prije pedesetak godina u Japanu iako je bio Korejanac. Nakon što je dezertirao iz vojske bježi u školu za pilotu budući da sanja da postane pilot. No kad odbija biti kamikaza osuđen je na smrtnu kaznu. II. svjetski rat, međutim, završava, i život mu je pošteđen. No živi sramotnim životom i svi ga poznaju kao onog koji piša u krevet nakon što se upišao od straha pred yakuzama i njihovim uperenim mačevima u njega. Njegov život je pred promjenom, susreće svojeg prijatelja koji ga podučava borbi iako on sam, nije toliko loš u borbi. Počinje spašavati ljude u potrebi po ulicama, a kad mu u uličnom obračunu stradaju mnogi koje je volio, povlači se u planine i radi intenzivne vježbe sanjajući da će postati najjači čovjek na svijetu. Nakon nekoliko godina silazi i započinje svoje borbe sa svim najjačim borcima Japana uvijek pobjeđujući no uvijek pred sve većim izazovima. Stvari se mijenjaju kad obeća svojoj djevojci da se više neće tuči, a potom u samoobrani nenamjerno ubija jednog borca. Odlazi k ženi tog borca želeći joj služiti do kraja života…

Tko bi rekao da je ovo istinita priča. Choi Bae-dal, među svojim uspjesima pribilježio je i pobjedu protiv bika strgavši golim rukama njegov rog u borbi. Kažu da je bio i filozof, a ovo je njegova filozofija predstavljena u filmu: 'Bojim se borbe, bojim se da će me istući i da ću izgubiti. Ali, više se bojim živjeti osakaćeno nego poginuti u borbi. Kako god, uvijek se trudim naći novog neprijatelja i 'Pravda bez snage je prazna; snaga bez pravde je samo nasilje. Budi snažan da zaštitiš sebe i druge.' Choi Bae-dal, koji je kasnije promijenio ime u Masutatsu Oyama, osnivač je discipline Kyokushin Karate koju danas trenira 12 milijuna ljudi u 120 zemalja svijeta. Tko zna, možda jednom snime film o našem Mirku Filipoviću, Cro Copu koji je došao praktički bez kune u Zagreb, a uskoro će vjerojatno postati prvak K-1 i tako neslužbeno najjači čovjek na svijetu.

Jako mi je drago što sam dobio ovaj film i što sam ga pogledao. Ovakav tip filma mi odgovara više od drugih: borilačka drama o čovjeku koji ima san i radi sve da bi ga ostvario. Ako ikad dođete blizu ovog filma pogledajtega, ja neću ništa više govoriti.
Ocjena filma: 9/10

(Yeogo goedam 3: Yeowoo gyedan)
Južna Koreja 2003, 97 minuta, horor
Redatelj: Yoon Jae-yeon
Uloge: Song Ji-hyo, Park Han-byul, Jo An

Do škole bez imena za djevojke dolazi se preko 28 stepenica koje vode do ulaza u školu. Kaže se da ako se popneš po stepenicama brojeći ih naglas, probudit će se duh lisice i ona će otkriti još jednu 29 stepenicu. Ako netko tada zazove lisicu i zatraži ispunjenje svoje želje, lisica će ju ispuniti.

Jun Jin-sung i njezina najbolja, gotovo intimna, prijateljica Kim So-hi studiraju balet- So-hi je vrlo talentirana u onome što radi dok je Jin-sung tek prosječna. Eum Hae-ju studira skupturu i jedna je od najnepopularnijih djevojaka u školi zbog svoje čudne naravi i velike težine te sanja o tome kako će biti mršava i lijepa. Jednog dana zaista takva dođe u školu. So-hi zbog podmetnutog komadića stakla u baletnoj cipeli ne uspijeva pobijediti na natjecanju i uskoro umire. Pobjeđuje Jin-sung. Nakon nekog vremena, međutim, So-hi se vraća?

Koliko sam upoznat ovo je treći dio iz serijala koji je započeo s 'Whispering corridors' i 'Memento Mori' i tako završava ovu triologiju, vjerojatno o istoj školi. Prva dva dijela nisam gledao. Ono što sam vidio u ovom filmu nije me baš previše impresioniralo. Možda zato što mi je sve zvučalo tako super, što sam iz svake scene očekivao nešto odlično, a na kraju nisam ostao zadovoljan. Možda je problem u meni jer sam previše očekivao, ali možda i u filmu koji nije znao iskoristiti svoj potencijal. Sam kraj filma nema smisla. Po izreci po kojoj horori moraju završiti s upitnikom i ovaj ga postavlja; ne na način na koji bi mi to najbolje odgovaralo. Gluma je vrlo dobra, ugođaj također. Na nekoliko mjesta sam se uspio i prestrašiti, ali moram, nažalost, zaključiti kako ovo nije film čije bi gledanje puno obogatilo gledatelja.
Ocjena: 6/10

(Oseam)
Južna Koreja 2003, 75 min, animacija, drama
Redatelj: Seong Baek-Yeop

Petogodišnji Gilson i njegova slijepa sestra Gami traže njihovu majku. Ne znaju gdje je. Gami se sjeća kako njihova majka izgleda jer je to posljednje što je vidjela prije nego je izgubila vid, a maleni dječak se ne sjeća njezinog lica i želi je barem vidjeti. Kada je počela zima, otišao je s jednim budističkom monahom u planine jer mu je monah obećao da će naučiti gledati srcem i dječak se nadao da će vidjeti svoju majku. Jednog dana monah se spustio u grad po namirnice za zimu no na povratku ga je presrela oluja i onemogućila mu uspon do hrama. Do sad bezbrižan i zaigran Gilson ostao je sam prepušten zimi na vrhu snijegom pokrivene planine u budističkom hramu.

Dirljiv animirani film koji čak kaže da se zasniva na istinitom događaju. Ne znam da li da kažem kako završava budući da vjerojatno nećete nikad vidjeti ovaj filma, ali ću se ipak suzdržati uvjeravajući vas da ne završava prema očekivanjima. Animirani filmovi su filmovi koje najdraže gledam, ali oni dugometražni, posebno oni crtani rukom. Takav je i ovaj prekrasno animiran crtić. Boje su tako ugodne i lijepe, likovi tako jednostavni i dragi, a ugođaj tako miran i dobroćudan. Kad se Gilson penje na drvo kako bi uhvatio vjevericu kaže: Aha, sada više ne možeš nikamo pobjeći, sad smo na vrhu. No tada vjeverica odskoči na drugo drvo, a on razočaran vikne za njom: Što misliš da si neka supervjeverica. Ja se želim samo igrati s tobom? Ako je netko preodrastao za ovakve dijaloge onda je i za cijeli film, no meni je baš fino sjeo. Istina da film širi, možda i previše za našu katoličku djecu, budistički utjecaj no povezat ću se s našim papom Ratzingerom koji kaže da se pobožnost Europe osušila, a da propaganda islama i istočnjačkih religija možda odražava to što je njihova pobožnost svježa i djelotvorna. Nisam ga točno citirao, ali je rekao nešto u tom smislu ne zaboravljajući pritom i kritizirati ono što ne valja kod njih.
Ocjena filma: 8/10

(Arahan)
Južna Koreja 2004, 114 min, akcija
Redatelj: Ryoo Seung-wan
Uloge: Ryoo Seung-bum, Yun Soy, Ahn Sung-ki, Jung Doo-hung, Yun Ju-sang

Sang hwan je slabašni korejski policajac dobrih namjera, ali nesposoban da ostvari išta od onog što si je zamislio, pogotovo kad treba nekome naplatiti kaznu ili uloviti kradljivca. Igrom slučaja, upoznaje misterioznu grupu starijih ljudi, samozvanih 7 učitelja - iako ih je samo pet - koji čuvaju zemlju od zla. Prije više stoljeća, zatvorili su svojeg bivšeg kolegu heungUna – gospodara apsolutnog zla, ali on se danas ponovo probudio i traži od 7 učitelja ključ koji će mu omogućiti spoznaju svih stvari i moć da uredi svijet po svojoj volji.

Jako dobar film, zabavan, zanimljiv, uzbudljiv, pa čak i poučan. Zbog nekih sitnica nije savršen, ali vjerujem kako može odgovarati velikom broju gledatelja. Mene osobno smetao je upravo Sang hwan, zaista glup policajac, njegove grimase i nekulturno ponašanje. Čovjek ne kuži neke osnovne stvari i iako se trudi oko zločinaca, krade jogurte ispred vratiju kuće i neke gluposti. Ostali likovi su okej. Odlične su koreografije borbe, pogotovo posljednja u kojoj se dvoje bore protiv jednoga, a svi sa mačevima. Dugo vremena postepeno sam gubio volju za gledanjem borilačkih filmova jer su postajali sve gluplji, usporeniji,… U ovom filmu nema toga: da čovjek čeka redatelja da kaže kreni pa on krene, a kamera ga ulovi kako je prije kretanja stajao namješten, a onda mu protivnik uhvati ruku, pa se sjeti da sad on treba lupiti lijevom nogom pa to i učini dajući nam do znanja da se zapravo ne tuku nego glume: prilično amaterki ako smijem dodati. U ovom se filmu tuče odlično. Mislim, u filmu se nalaze svega dvije borbe (zašto tako malo?), a ona posljednja je jedna od najdražih mi koju sam u posljednje vrijeme vidio i kojih se sjećam.

Film me podsjeća pomalo na Wasabi sa scenom na kojoj desetci ljudi skaču i trče po zgradama i sa svojom filozofijom da mnogi ljudi, pa čak i da nisu toga svjesni, preuzimaju super vještine koje običan čovjek ne posjeduje kako bi preživjeli i obavljali svoje dužnosti kako treba.
Ocjena filma: 8/10

(Inhyeongsa)
Južna Koreja 2004, 89 min, horor
Redatelj: Jeong Yong-ki
Uloge: You-mi, Eung-kyoung

Jednom postojaše čovjek koji je jako volio ženu u Kimonu. Napravio je za nju lutku koja je izgledala kao ona. No jednu stvar nije znao: da čak i lutka može voljeti njega. Jednog dana žena je pronađena mrtva i on je osumnjičen kao ubojica. Istukli su ga na smrt. Posljednje što je u životu vidio bila je lutka kako ga promatra, njezino lice. Možda ga lutka nije mogla zaboraviti? Ostala je kod njegovog groba zauvijek i tu je istrunula.

Tom pričom počinje film. Nakon toga, radnja se seli u nepoznatu budućnost u kojoj je Hae-mi i još četvero ljudi pozvano u muzej lutaka kako bi umjetnica Jae-won napravila lutke po njima. Muzej se nalazi unutar šume odvojen od grada unutar zidina koje su bile sagrađene za crkvu. No nešto nepoznato ne dopušta im da se opuste u tom ljetnikovcu gdje provode vikend. Hae-mi upoznaje djevojčicu Minu koja tvrdi da se one dvije već poznaju

Možda zbog drugačijeg mentaliteta (odrastao sam na američkim filmovima, a ovo mi je jedan od prvih korejskih horora) ili zbog čega film nije bio ono što sam očekivao. Korejanci, iako se u filmu vidi američki utjecaj (no sumnjam da će Hollywood raditi remake ovog filma), ne prežu od ubijanja svih svojih likova u filmu. Zakon u Americi je da barem netko, ili dvojica najsimpatičnijih, prežive. Film je bio zanimljiv utoliko što nikako nisam mogao povezati i shvatiti što se u filmu događa i tko tu koga zapravo plaši. Tek na kraju, tek u posljednjoj minuti, zapravo baš u posljednjoj rečenici, indirektno se otkriva presudna stvar za shvaćanje cjeline cijele priče, iako se čini da se sve shvaća još pet minuta prije kad se priča povezuje s pričom na početku filma. Sve u svemu, sviđaju mi se korejski filmovi, pa tako i ovaj. Upravo sam u fazi kad niti ne gledam ništa drugo nego korejske filmove, možda će mi pomoći da naučim štogod i od njihovog jezika.
Ocjena filma: 7/10

(ps. ovdje gore sam zaboravio reći da zapravo nije mjesec korejskog filma, nego je moj osobni mjesec korejskog filma)

(Star Wars: Episode III – Revenge of the Sith)
SAD 2005, 140 min, fantastika
Redatelj: George Lucas
Uloge: Ewan McGregor, Natalie Portman, Hayden Christensen, Samuel J. Jackson.

Zatvara su krug koji obuhvaća dvije triologije Ratova zvijezda. Kako bi oslobodio kancelara Palapatina, Anakin i njegov učitelj Obi Wan moraju se suočiti sa cyborgom Greviousom i svojim mentorom Sithom (Darth Tyranus). Anakin i Padme, paralelno, dobivaju blizance, a njihova ljubav jača. Anakin, međutim, pod utjecajem mračne strane i sam prelazi na njenu stranu.

Prvi Ratovi zvijezda koje sam pogledao. Veliki film. Volio bih reći: knjiga je ipak bolja, ali film ne priča o nikakvoj knjizi. Jednostavno je tu, takav kakav je. Postoji istina strip koji sam pročitao, a može biti da je u Americi izdana i knjiga (prema filmu), no u usporedbi s tim film je ipak bolji. Imam kod kuće druge tri epizode iz serijala, no nisam nikad, osim inserata i pojedinih scena, pogledao niti jedan dio iako sam si kupio produžene i dorađene verzije. Kupio sam i prvi dio i počeo ga gledati, ali su me prekinuli na pola i više ga nikad nisam dovršio. To je ukratko moja priča o Ratovima Zvijezda za koje nikad nisam znao čemu toliko uzbuđenje i sve. Film je napravio neke nove rekorde, a ne može se baš reći da jednim dijelom nije isto i zaslužio, ili barem da je imao predispozicije i okolnosti za spomenuti pothvat. 50 milijuna dolara zarade prvog dana prikazivanja zaista je nešto veliko i ne bih se čudio epizodi 7, 8 i 9.

Prvih pet minuta nisam se mogao naviknuti na film, prava znanstveno-fantastična borba kakvih baš nisam ljubitelj. Za razliku od toga, veliki sam ljubitelj 'obične' fantastike i zato mi se naviše od svega svidio izgled likova, a posebno veliki gušter Boga (vidi sliku) na kojem je Obi Wan dojahao do Greviousa, a potom ga počeo pratiti kako bi se s njim obračunao. Drama u filmu funkcionira solidno, pomalo obrnuto od klasičnih američkih filmova (iako će mnogi ovaj film nazvati klasičnim američkim filmom) gdje se ne očekuje sretan kraj i obraćenje glavnog glumca s kojim svi suosjećaju već upravo njegov pad. Kroz cijeli film, i to je dobro, želio sam da mladi Anakin dođe do zdravog razuma i vrati se na dobar put no tek sada vidim da sam ga prije trebao pokušati razumjeti jer odabir između dobra i zla nije tako jednostavan pogotovo zato što ne postoje odvojeni jedno od drugog. Zanimljiv film. Nije mi žao što sam ga pogledao no neću sad ići pogledati cijelu triologiju. Od filmova koje također nisam gledao spominjem i Jamesa Bonda čiju niti jednu epizodu nisam pogledao cijelu, nisam pogledao niti slavnog Kuma i što još, a da, Pearl Harbour… Va'be.
Ocjena filma: 8/10