Combien d'amour avais t'une personne dans leur vie.
Edith vas dire une. Pour elle c'etait Marcelle.
Na pitanja novinarke pred kraj života je Edith Piaf je poručila zanimljive stvari.
Na pitanje što bi savjetovala ženama rekla je ljubite, na pitanje što bi poručila djevojkama ponovila je ljubite, i na kraju je djeci također poručila da vole.
Gledate film i vidite jednu ljubav. Ljubav prema životu, prema muškarcu života kojem je doslovno Velika Edith skinula vlastitu kožu i potpuno mu se kao što u pravoj ljubavi to i treba biti, predala.
Imala je težak život. Režiser se osvrnuo samo jednom na progon novinara i publike i to po smrti Papa Lapleea čovjeka koji ju je doslovno maknuo sa ulica Pariza. No film je kako sam i na početku započeo samo i jedino priča o životu i ljubavi koju je izvrsno kroz pjesme interpretiro pariški Vrapčić.
Ovaj film bi također trebao biti prepoznatljiv svim Amerima koji nekako po defaultu od rođenja su inficirani američkim snom kao svetim gralom za kojim treba tragati te stoga bi trebali prepoznati jednu od osobu koja je samo svojim talentom to pronašla i ostvarila u životu.
Sasvim sigurno u ovo doba interneta želje za što bržim saznanjem činjenica moći ćete nakon što odgledate film i shvatiti njene pjesme koje su iako ih nije napisala opisivale ono što je proživljavala. Tako je Hymne a L'Amour posvećena nikad prežaljenoj ljubavi života Marcelu, a za kraj života ogroman hit "Non, je ne regrette rien" (1961) nakon mnogih životnih razočarenja dolazi kao zaslužena katarza.

... ili kada govori o trku kojeg srce proživljava kucajući ubrzano kada vidite svoju ljubav...

Meni osobno je, iako je to ako je Ona u pitanju deplasirano spominjati, jedna od najlješih (kad je njen repertoar u pitanju onda ne postoje lijepe pjesme već samo naj...).

Svi vi koji niste nikad govorili francuski ili tek počinjete shvatiti ćete nakon njenih pjesama poantu onog famoznog "r", koji je postao prepoznatljivim simbolom njenih chansona.
Oscar koji je dodijeljen glumici za najbolju žensku ulogu ove godine je malo je to nakon maestralne role reči samo zaslužen. Marion Cotillard je ako pogledate snimke prave Edith, nevjerojatno zarobila duh te sičušne i samo naizgled krhke žene. "Skinula" ju je fenomenalno a kad dodate tome i Oscar za ponajbolju filmsku šminku shvatiti ćete da je opet i tu AFI ove godine pogodila. Kretnje i nevjerojatna sličnost je naprosto zapanjujuća i zavodljiva koliko treba da vas majstor opsjene ili režiser filma dovede u stanje da ispred sebe na filmskom platnu imate stvarno sliku i priliku Edith Piaf.
Svakako ovaj film vam može ako se tako mogu izraziti, može poslužiti kao primjer zašto toliko naši pjevači žele u pariškoj L'Olympiai pjevati. Naravno svi žele dotaknuti nebo te koncertne dvorane koju je svojim nikad od pariške publike prežaljenim nastupima stavila Edith.
Ruke i oči. To su uz njen nevjerojatan glas njena legitimacija.

Goli fakti:
Definitivno jedan od najljepših;
Nekad jedan od najljepših;
Vjerojatno jedan od najromantičnijih na svijetu;
No i jedan od najintrigantnijih po sve samoubojice svijeta.
Od pisanja recenzije za ovaj film sam odustao iz više razloga, no sad se vraćam. Zašto? Stoga što se mora ispričati priča o ljudima, stoga što se mora ponekad šokirati ljude iz njihova drijemeža nedodirljivosti problemima drugih, materijalnog pseudokišobrana... jednostavno mora.
Film je mučan, lijep i iznimno tužan... dirljiv. Zato mi ni dan danas ne ide u glavu kako to da je bio zabranjivan. Izabrao sam ga za vas jer vidim, i kod sebe samog potrebu, da iako moramo podraživati receptore za ugodu, da ipak moramo se izdići iznad tog ipak animalnog instinkta i postati ljudima jer ljudi se prije svega razlikuju od ostalih živih stvorenja svojom empatijom. Empatijom koja se zaboravlja.
Oguglali počestim događanjem na jednom od najromantičnijih mostova svijeta kapetan straže kaže jednoj od svjedokinja samoubojstava ... ovo se događa cijelo vrijeme. Užas, horor spoznaje da je most i njegova romantika time ukaljana.

... ili u prijevodu Special Police Operations Battalion ili na rvatski Alphe.
Uglavnom riječ je o jednoj od najkontroverznijih brazliskih jedinica za specijalne namjene, jednoj od podvrsti karabinjera, i da u kontekstu ovog bloga riječ je o najkontroverznijih brazilskih filmova od Cidade di Deus. U najavi za "Tropa de Elite" se kaže da je emotivno intenzivniji i brutalniji. Osobno mislim da sam sa Cidade di deus prešao prag osjetljivosti tako da mi ovaj film nije mogao biti do te mjere zaprepaštujući, ali da je riječ o jednom izvanrednom akcijskom filmu ... svakako.
Nadam se da iako je problem favela, siromaštva, otmica, korupcije i jedne sveopće nehumanosti u ljudima prenakrcanom Brazilu da je to to što se tiče inspiracije favelama Rio de Janiera.
"Tropa de Elite" nije skroz na skroz fikcijski kriminalistički film već je dijelom i biografski. Naime jedan od koscenarista je i dio ove priče. On je imenom André Batista dok je u filmu to André Matias (glumi ga André Ramiro, 3X Andre). U filmu je riječ ponajviše o korupciji i o plivanju u tom moru korupcije. Od sveopćeg šljama u borbi protiv organiziranog kriminala se ističe BOPE. Što je BOPE možete pobliže pronaći na webu, u filmu pak režiser daje dvojaki karakter toj vrlo smrtonosnoj ruci pravde. Jedna je vrlo negativna nimalo afirmativna, naime mnogi će protumačiti ovu jedinicu koja prvo puca onda pita za svojevrsne "odrede smrti" ili osvetnike koji služe za hladnu ali legalnu egzekuciju. Istina naravno ima i drugi kraj, naime nagledao sam se filmova koji se osvrću na drogu, siromaštvo otmice i na kraju se slavi one koji uzmu stvar u svoje ruke. Naravno da time ne zagovaram osvetništvo već upućujem na to da mnogi relativiziraju policijski posao.
Pogotovo u jednom visoko korumpiranom društvu kao što je brazilsko izuzetno je teško biti i ostati pošten, no uvijek se pojave svjetle jednike pa tako i u ovom slučaju. To su Andre i Neto. Jedan od njih će postati ono što u svojem nasljedniku traži Capităo Nascimento. Okrutni, ali u tom svijetu u kojem ne znaš više tko kome prijeti i pravedni vođa jedne od jednica BOPE. Nekako od početka filma pripravnici u svijetu policije Andre i Nato su predestinirani da krenu putem BOPE jerbo jedino će se tamo boriti za svoja uvjerenja. Taj dio pomalo je, ako se dobro razmotri šablona američkih filmova, o vojsci i odlasku u vojsku.
Neki dijelovi filmova podsjećaju na kadrove Eastwoodove "Vojničine" i tu unatoč svemu kontroverznom što ovaj film prati romantizira se uloga ovog specijalnog odreda policije.
Zanimljivost vezana uz ovaj film je da se da preslikati i na hrvatsko društvo gdje je nedavno isto izbila afera oko policajca koji je izvršavao svoj posao i prijavio tužilaštvu kako i spada M.P.T. zbog nacističke simbolike i ako se ne varam poticanja. Znači ako se čovjek kojem je svakodnevni posao držati se slova zakona to i radi on biva šikaniran i "žrtveno janje", no sva sreća da smo na pragu europskih integracija te da je korupcija u antinacističkoj Europi jedan od kriterija ulaska stoga je i bila izuzetno brza reakcija premijera Sanadera na to smjenjivanjem glavnog policajca PU zagrebačke. Vrlo slično zar ne? Jesmo li na pragu ili smo prešli prag latinoameričke korupcije?