Teško je reći da znaš za demokraciju kad je tek imamo krvavo stečenu ni dvadeset godina. Svejedno neki nauk kroz individualizaciju morate dobiti, tako sam ja dobio san o demokraciji, pravdi i boljem svijetu od svojih roditelja. Nešto što je preneseno od njih na mene je upravo to a reprezentirano je kroza jednu, kažu divnu zemlju punu snova. Ameriku. Što god vi sad mislili o toj zemlji mi i kad su tamo izbori aktivno sudjelujemo kao da živimo jer znamo da se tamo odlučuje sudbina mnogih. Jednom davno u doba veće nepravde na ovome svijetu u toj državi, izrasla su dva danas bi mogao nazvati mitska čovjeka koja su bila predvodnici borbe protiv rasizma, nepravde i za bolju demokraciju. Oni su naravno braća Kennedy. O njima i njihovom snu koji su prenašali na ljude diljem svijeta.
Tragična smrt obojice predmet je i danas raznih spekulacija i nikad nije dovoljno razjašnjena.
Meni je bitno reći da su obojica praktički objedinili i crnu i bijelu Ameriku i donijeli nadu ostatku svijeta u novi početak i mir. Bili su pravi nosači dobrih ideja i dan danas se taj mit prenosi s koljena na koljeno u USA pa tako i kroz film.
Film Bobby, Emilia Esteveza govori nam o tom snu kroz usta ljudi koji praktički kao da dočekuju Mesiju s oduševljenjem pričaju o svojim nadama i strahovima i problemima, no sve ih objedinjuje nada u bolje sutra koju isijava mladi senator Robert F. Kennedy. Prekrasan je govor koji se pušta zadnje trenutke filma i danas bi mogao mnoge kroz parafraze opomenuti i usmjeriti u ispravnom smjeru.
Za mene jedan je to od trojice svjetionika demokracije, slobode i nade USA, uz brata i naravno Čovjeka sa snom. Svi su tragično od metka stradali. No njihove ideje i zasade se prenose dalje.
Opet je došlo vrijeme za jednog novog Kennedya kako ga proziva Estevez, jer u Americi je razdoblje ratne kampanje, žrtve se opet gomilaju, problemi nisu razriješeni, dapače sve se više generiraju te je i Amerikancima sve više jasnije da su upleteni u jedan nečasni rat u koji kao u glib sve više i više upadaju.

Svaka godina u USA podari nam par filmskih blizanaca. Ponekad su negledljivi i do kataklizmičkih razmjera. Sjećam se jedne godine koja je bila uspješna računajući po tom pitanju. Bila je to godina tanke crvene linije kada se spašavao vojnik Ryan. Filmove koje mogu smjestiti u kategoriju jednojajčanih blizanaca spadaju i Blindness i Happening. Režiju oba filma potpisuju recimo dva neamerikanca, jedan Brazilac Fernando Meirelles ("Blindness") i drugi Indijac M. Night Shyamalan. Moram prvo reći da su mi oba režisera svaki na svoj način jako draga. Svaki me uveseljava ili filmski oduševljava na svoj način. Jedan kao Fernando Meirelles kroz svoj pomalo brutalan ali tako tipično brazilski način prikaza svakidašnjice u njegovu velikom hitu "Cidade de Deus". Novac, potraga za još većom slavom, miris i osjet samog hollywoodskog pločnika natjerali su ga da prihvati ponudu velikih hollywoodskih studija i krene tamo snimati. Da li se pokvario i odstupio od nekih svojih ideala, teško je to reći sada. Za to treba proteći dosta vremena pa da se vidi da li je upao u šablonu. Osobno ne vidim da je odstupio od svojeg neonaturalističkog prikazivanja stvarnosti ili kad je Blindness u pitanju neke kataklizmične budućnosti.
Naravno da Božji grad će za mene ostati neprelazan i to možda je stvarnost mnogih režisera koji navrate da ostvare još veću slavu u Hollywoodu, naime rijetki su ljudi pod imenom Clint Eastwood da mogu stvarati i stvarati izvrsne filmove. Film je fikcija i tako ga treba gledat. Nije to poludokumentaristički prikaz favela Rio de Janiera, no jest slika stanja duha u koje bi mogli upasti ako svi oslijepimo u jedan mah. Ono što mi se sviša u filmu je odličan prikaz raspada društva kao cjeline. Straha većine od pojedinaca koji su poput gubavaca stavljeni u izolaciju. Prikazana je i nemoć društva i brutalnost pojedinca jednih prema drugima.
Manjak filma je da svi na svijetu oslijepe, no jedino lik žene doktora koju tumači Julianne Moore ostavljen da vodi svijet iz mraka, tj. pojedince koji to zaslužuju. Nije predvidljiva, no nekako mi je malo vjerojatno da će baš Julianne ostati jedina osoba na svijetu s vidom. Taj detalj koliko je moguć ... opet je trn u oku.



zanimljivu ulogu u Blindness je ostvarila Alice Braga, nećakinja Sonie Brage ("Kiss of the Spider Woman"), koju Fernando uvodi u ulogu prostitutke, nakon njene odlične uloge u njegovu filmu "Cidade di Deus". Pomalo kao Marija Magdalena ovaj lik svojom zlosretnom sudbinom kao slijepe osobe pokušava okrenuti svoj život na bolje.

... da, da sve to u jednom naime jer ovaj tjedan u srijedu započinje Cannes film festival te je kao jedno od pojačanja tog značajnog europskog filmskog festivala naglo iskrslo i ovo značajno ime engleskog filma. Inače ime znano publici u Hrvatskoj, a pogotovo onoj u Motovunu gdje je Ken (prošlogodišnji laureat Europske filmske nagrade za životno djelo) 2004 osvojio sa filmom "Ae Fond Kiss" Propeler Motovuna (i 2 godine kasnije sa filmom Wind that shakes barley Zlatnu palmu).
Tako Ken Loachov "Route Irish" je kao last minute surprise uveden u službeni program Cannes Film Festivala (uz 18 drugih koji se bore za ovogodišnju Zlatnu palmu) ovaj ponedjeljak niti dva dana prije samog početka festivala na Azurnoj obali. Route Irish je tek toliko da znate o čemu je riječ u filmu najznačajnija cesta za opskrbu između aerodroma u Bagdadu i Internacionalne zone
Inače festival počinje projekcijom filma "Robin Hood".

A sam Ken je dao i neke (po svom izboru) najznačajnije filmove i na youtube pa ih u tom besplatnom vidu možete pregledati. Eto tako vam na taj način omogučavam da doživite dašak zvjezdane prašine i samog Cannesa.
Ugodno gledanje!

Pozivam sve zainteresirane za svijet filma da navrate sutra na početno predavanje još jedne u nizu početničkih filmskih radionica u Kinoklubu Zagreb.
Riječ je o "Radionici scenarija, režije, kamere, rasvjete i montaže" koja je samo jedna u nizu sličnih radionica koje Kinoklub Zagreb organizira u ovoj godini.

Škola kako je gore spomenuto počima uvodnim predavanjem koje će se održati sutra, u utorak 11.05.2010. u 19:00 h, u kinodvorani Kinokluba Zagreb na Trgu žrtava fašizma 14 .
Predavači su: Goran Dević, redatelj; Almir Fakić, snimatelj i Staša Čelan, montažer.
Dođite i navratite jer feedback koji dobivam od bivših đaka ove škole filma je više nego pozitivan.

Vidimo se!

Jučer je započeo filmski dio Subversive film festivala u Zagrebu. Danas započinje onaj konferencijski s okruglim stolom „Socijalizam u Jugoslaviji, socijalizam danas: što je dovelo do raspada Jugoslavije?“ Sudionici su: Latinka Perović, Stipe Mesić, Predrag Matvejević, Budimir Lončar, dok moderira Tvrtko Jakovina.
Gledano kako je u cjelini zamišljen ovogodišnji festival dolazimo do zaključka kako je posrijedi definitivno (vremenski gledano) najduži (maratonski) filmski festival koji će pogoditi našu zemlju (od 01.05. do 25.05.). Taj izuzetno ambiciozni projekt trajati će ukupno 25 dana i zapravo je lakmus za sve eventualne slične projekte u budućnosti. Prvo kad pomislim na dužinu trajanja festivala ne mogu pobjeći od asocijacije na filipinskog filmskog umjetnika Lava Diaza koji danas radi najduže filmove na svijetu i njegovo zadnje filmsko gostovanje u Kroejši sa "Smrt u zemlji Enkantosa" (koji je trajao oko 7 sati) na popularnom Brdu filmova/Motovunu prije dvije godine, no eto on će biti sada premašen ovim filmsko festivalskim maratonom.

Ono što se promijenilo od prijašnjih izdanja Subversive film festivala jest da nema više besplatnih kino predstava i predavanja (istinaBog cijena kino karata su daleko ispod cijena ulaznica za bilo koji od multipleksa sa komercijalnim filmskim programom pa tako stoje: 10kn za kino predstave u kinu Tuškanac, 15kn u SC-u a za konferencije cijena je 25kn te za predavanja Slavoja Žižeka 40kn no tu je i "borbeni komplet" od ulaznica za kompletni filmski program i konferenciju koji stoji 300kn).

Ambivalentan je izbor direkcije festivala, koliko god ima smisla legalističko-formalistička namjera usmjeravanja i obuzdavanja goleme rijeke zainteresiranih slušača Žižeka i ostalih zvijezda filozofskog neba, klasičnim udarom po džepu, no s druge strane koliko god ta odluka bila direkciji konformistički udobna teško ju je za shvatiti te da će je već i dovoljno pauperiziran dio društva sklon kulturi (u ovo doba krize kada svaku kunu nekoliko puta okrenemo) s pljeskom pozdraviti. Biti će zanimljivo uživo promatrati ovaj ipak pomalo dubiozni eksperiment.

Ono što će vas jako zbuniti i u ćemu će se rijetki snaći jest ooogromni program Subversive film festivala (preko 100 filmskih naslova u 4 zagrebačka kina). Misli se u narodu kako čovjek iz iskustva drugih ponešto i nauči te da je primjer prošlogodišnjeg ZFF-a koji nas je počastio preglomaznim programom koji (unatoč nespornoj kvaliteti u kvantiteti prikazanog) nije izazvao od direkcije festivala priželjkivani tsunami oduševljenja publike, već pače zblenute, zbunjene poglede ljudi punih upitnika oko izbora filma za pogledati.
Mnogi su tada osjetili čari socijalizma (iako toga zbog svojih godina starosti nisu mogli biti svjesni) koje bi „blute Yougos“ osjetili itekako na svojoj koži kada bi u kasnim 70-tima i diljem 80-tih kročili u kakovu trgovinu obližnjeg nam Trsta ili Graza i od golemog izbora proizvoda po policama vješto (godinama iskušanim metodama marketinškog „iskvarenog“ liberalnog kapitalističkog zapada) upakiranih mamljivih proizvoda doslovno prošvikali i poludili i krenuli u shoping spree.
Ako je to bila namjera Subversive film festivala da nam dočara kako je to bilo biti državljaninom jedne socijalističke zemlje izgubljen u obilju zapada ... onda su već i prije samog početka festivala u toj namjeri u potpunosti uspjeli. Šteta da taj bogati i obimni program nisu razvukli u niz događanja tijekom cijele godine dana od zadnjeg izdanja SFF-a (kao neki svojevrsni warmup) pa sve do danas s kulminacijom događanja kroz nekoliko programa u ipak prihvatljivih i u svijetu uobičajenih festivalskih tjedan dana.



Na programu su ...



... i ukoliko ste dobro ispretresli ovu gore predočenu programsku plahtu, primjetiti ćete da je riječ o jednom izuzetno bogatom i nadasve kvalitetnom programu. Mnogima u našoj državi, a pogotovo onima u Zagrebu, kroz ovaj festival se pruža jedinstvena prilika da ako nisu još imali priliku vidjeti ponajbolje filmske uratke iz bivše topionice naroda s Balkana da se preko ove jedinstvene prilike na brzaka i upoznaju.
Zasigurno će im pomoći u tom brzinskom upoznavanju i diskusija u kinu Grič nazvana Panel: Filmsko-teorijski simpozij: “Jugoslavenski filmski slučaj” gdje će doći ti još živući filmski radnici koji su obilježili svojim filmovima čitave generacije ovih prostora (20.05., 21.05. i 22.05. od 18-20h). Tu ide i primjedba jer kino Grič je preintimno mjesto za vjerujem mnogobrojne zainteresirane koji bi željeli čuti taj zasigurno zanimljivi i živahan razgovor.

I naravno za kraj je grješno bilo nešto od ovih silnih remek djela kinematografije posebno izdvajati, no za pretpostaviti je kako za mnoge (a vjerujem da ih je mnogo u ovome gradu i diljem zemlje) koji još nisu ništa vidjeli od odlične kinematografije ex-Yuge ovo predstavlja iznimnu prigodu da se nešto, i to još k tome u kinu na velikom platnu, i vidi pa je za preporučiti nekoliko naslova kao što su: Uzavreli grad, Veljko Bulajić (u 19h, 03.05. u kinu Tuškanac), Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT, Dušan Makavejev (u 21h, 06.05. u kinu Tuškanac), H-8..., Nikola Tanhofer (u 21h, 07.05. u kinu Tuškanac), Deveti krug, France Štiglic (u 19h, 10.05 u kinu Tuškanac), Nevjeste dolaze, Emir Kusturica (u 19h u kinu Tuškanac, 14.05.), Otac na službenom putu, Emir Kusturica (u 21h u kinu Tuškanac, 14.05.), Breza, Ante Babaja (u 17h u kinu Tuškanac,15.05. ), Mirisi, zlato i tamjan, Ante Babaja (u 21h u kinu Tuškanac, 15.05.),Lisice, Krsto Papić (u 21h 16.05., u kinu Tuškanac) itd.
Za neki drugi post ostaje najaviti i odlični retrospektivni program animacije i filmska događanja u kinu SC.
Vidimo se!