Teško je reći da znaš za demokraciju kad je tek imamo krvavo stečenu ni dvadeset godina. Svejedno neki nauk kroz individualizaciju morate dobiti, tako sam ja dobio san o demokraciji, pravdi i boljem svijetu od svojih roditelja. Nešto što je preneseno od njih na mene je upravo to a reprezentirano je kroza jednu, kažu divnu zemlju punu snova. Ameriku. Što god vi sad mislili o toj zemlji mi i kad su tamo izbori aktivno sudjelujemo kao da živimo jer znamo da se tamo odlučuje sudbina mnogih. Jednom davno u doba veće nepravde na ovome svijetu u toj državi, izrasla su dva danas bi mogao nazvati mitska čovjeka koja su bila predvodnici borbe protiv rasizma, nepravde i za bolju demokraciju. Oni su naravno braća Kennedy. O njima i njihovom snu koji su prenašali na ljude diljem svijeta.
Tragična smrt obojice predmet je i danas raznih spekulacija i nikad nije dovoljno razjašnjena.
Meni je bitno reći da su obojica praktički objedinili i crnu i bijelu Ameriku i donijeli nadu ostatku svijeta u novi početak i mir. Bili su pravi nosači dobrih ideja i dan danas se taj mit prenosi s koljena na koljeno u USA pa tako i kroz film.
Film Bobby, Emilia Esteveza govori nam o tom snu kroz usta ljudi koji praktički kao da dočekuju Mesiju s oduševljenjem pričaju o svojim nadama i strahovima i problemima, no sve ih objedinjuje nada u bolje sutra koju isijava mladi senator Robert F. Kennedy. Prekrasan je govor koji se pušta zadnje trenutke filma i danas bi mogao mnoge kroz parafraze opomenuti i usmjeriti u ispravnom smjeru.
Za mene jedan je to od trojice svjetionika demokracije, slobode i nade USA, uz brata i naravno Čovjeka sa snom. Svi su tragično od metka stradali. No njihove ideje i zasade se prenose dalje.
Opet je došlo vrijeme za jednog novog Kennedya kako ga proziva Estevez, jer u Americi je razdoblje ratne kampanje, žrtve se opet gomilaju, problemi nisu razriješeni, dapače sve se više generiraju te je i Amerikancima sve više jasnije da su upleteni u jedan nečasni rat u koji kao u glib sve više i više upadaju.