... posljednja dva dana konkurencije na Zagreb film festivalu ostati će mi upamćena po nekoliko filmova koja sam imao prilike vidjeti. To su: "Moskva, Belgija", "Zift", "EKV - Kao da je bilo nekad" i "Razred". Bio je i tu jučer film Aide Begić koji ima odličnu kameru i priču no na taj jedan spororazvijajući način radnje i u petak navečer u udarnom terminu nije me oduševio (film se trebalo prebaciti u utorak ili neki drugi dan da se pojača konkurencija). Prije me je "ubio" i podsjetio na jedan isto takav (spororazvijajući što se radnje tiće), ali puno puno bolji film Pjera Žalice "Kod amidže Idriza" od prije par godina. Nekako su su bosanski filmski autori odlučili upravo za ovakav pristup filmu koji podosta podsjeća na iranske filmove, no naravno to dvoje nije isto.
Film večeri i svojevrsno otrežnjenje od mamurluka nastalog filmom Aide Begić je učinio odličan i zaprepaštujuć sadržajem estonski film "Razred". Ovo je bila prava energetska bomba priređena u kasne noćne sate koja je djelovala kao neki odlično spravljeni filmskokofeinski napravak i definitivno kao iznenađenje festivalske direkcije.
U odlično režiranoj gradaciji radnje i ekstatičnoj atmosferi u jednom trenutku isfrustrirani nasiljem, koje se provodi nad jednim povučenim učenikom u razredu i jedinim čovjekom koji će mu stati u obranu, naprosto ste primorani reagirati i zapljeskati ili glasno prokomentirati. To je možebitna interakcija u filmu koju je htio ili ne postići režiser. Nadalje u film se oslikava sva tzv. nježnost i dekadencija zapada, koja sve više prodire i u našu malu državu, i kralježnica je ovog filma jedne od bivših država SSSR-a. Zanimljivo mi je pošto je to film baziran na istinitim događajima kako je zapravo brzo Estonija (ili u stvarnom slučaju čini mi se Finska) dogurala do autističnosti zapada, gdje su se ovakovi događaji zasad samo dešavali u USA.
Naime bullying je fenomem koji je bio dosad prisutan samo "tamo negdje preko bare", ali eto vidimo da se i ovdje dešavaju iste.
Ono što bih posebno istaknuo iz viđenog na filmu, da neke isticane razlike u zrelosti između žena i muškaraca točnije onih u korist žena se ovdje brišu. Naime jednako zaslužni za bacanje preko ruba ponora... su i mlade žene, djevojke iz razreda. Joosep i Kasper su doslovno silovani, ovaj put psihički i fizički ispremlaćivani. Iako je ovo maltretiranje vezano uz srednju školu, ne bih samo vezivao bullying za gimnazijsko i srednješkolsko obrazovanje već bih to proširio i na fakultet jer i tamo mnogi koji nisu odrasli dolaze sa svojim ozbiljnim psihičkim smetnjama (tipa raznih psihopata koji si svašta umišljaju i onih opasnijih seksualnih nasilnika koji se nisu seksualno afirmirali). Dakle ovaj fenomen nije samo svojstven sjeveru Europe već bih to proširio i na Hrvatsku i susjedne zemlje sa jednom iznimkom eto da još nije bilo tako nasilne reakcije silovanih, maltretiranih kao na ovom filmu. Još jednom bih istaknuo "Class" kao izvrsno režiranu adrenalinsku bombu, koja je potrebna mnogima da se probude iz drijemeža.

"Zift" je jedan od filmova koji su mi bili potpuno iznenađenje ove godine, i naravno jako mi je drago da sam ih pogledao. Veselim se i da oni koji su propustili i njega i ostale izvanredne filmove će ih moći vidjeti u redovnoj kino distribuciji. Dakle ovo je pravi film neonoir, slikom (zanimljivost su intervencije režisera koji se manipulirajući kamerom tako snimao 1960-te na 35mm, scene iz 1940-te na 16mm, a scene koji bi vremenski datirale i prije svih tih razdoblja na 8mm, tako da je dobio onaj osjećaj starine) i sadržajno je na tragu klasicima tog kriminalističkog podžanra. Osim što slikom je na tragu takvih filmova Zift obiluje i visokoestetiziranim ciničnim humorom, što bi se trebalo mnogima svidjeti (a preporučam da ga se ide vidjeti u kino). Nekako mi je tu rangu onim zanimljivim dijalozima tarantinovskog tipa. Naizgled besplodna trabunjanja ali sa ponekim žalcem istine u sebi.
U filmu se radi o momku koji zapravo provodi cijeli svoj život u zatvoru i nakon što se uspije izvuć iz njega on biva od ljudi zbog kojih je i dospio u zatvor otrovan i prinuđen da oda gdje se krije dijamant kojeg se on navodno dočepao. Sav zaplet se tu vrti oko toga. Iako je definitivno kompletnim zapletom film na tragu kako sam rekao film noira, Zift me podosta podsjeća na jedan film iz 1988 godine (koji je baziran na film noiru iz 1950 istoimenog naziva), D.O.A. gdje je također glavni lik otrovan i ima 24 sata prije nego umre vremena za nešto učiniti, osvetiti se, naći krivce. Ovdje Moljac (glavni lik) zna tko ga je otrovao i pokušava se othrvati svojim uzničarima te bježi i traži lijek. Dakle malo je obrnuti sadržaj, no svejedno je film odličan i i vrijedan gledanja u kinu u normalnom terminu a ne u 22:30h.

No iako sam stavio redoslijed stvari od bolje prema najboljem smatram da je negdje u vrhu za nagradu ZFF-a konkurirao belgijski "Moskva, Belgija". Zašto? Pa zato jer film nam priča neobičnu, pomalo izvrnutu priču ali svejedno u pozadini je priča o ljubavi i potrazi za pravom ljubavi. Dakle nema neke perverzije kojoj su skloni sjevernjaci. Jedino što je to priča o ljubavi bivšeg zatvorenika nasilnika nad ženama (29 godina) i kućanice u svojim četrdesetima. Tu je jedina neobičnost. No to nisu svi otežavajući faktori u filmu koji izazivaju smijeh. Naime tu je osim bagaže na leđima Johnnya i teret bivšeg ili još ne tako bivšeg muža Matty koji razvija ponovno interes, ali lažan, za nju i njene kćeri koja je u lezbijskom odnosu ... koja dodatno zavrti taj vrtuljak čudnih, ali svakako životnih rukavaca. Ti životni odvjetci kojima svaki od likova filmova kroči su dovoljno apsurdni jer se po nekom "defaultnom" principu (možemo to nazvati i murphyevskom) dešavaju svi u isti tren za ručkom u nedelju i naravno izazivaju salve smijeha. I životni put Johnnya kao vozača kamiona i učiteljski put oca/muža preljubnika te lezbijska zajednica Mattyne kćeri jesu životni momenti koji su bili od režisera posloženi u krug kao domino i urušavaju se možda u vršnom momentu filma za vrijeme ručka te izazivaju smijeh u gledateljstvu i katarzu glavne junakinje. Matty na koju se sve to sruči u tom trenu, zapravo donosi i ključnu odluku da treba slušati srce/kemiju koja je nakon dugo godina pranja veša i peglanja izašla na vidjelo. Naravno da se ljudima ne dešavaju ovakva drastična otkrića sudibine za nedeljnom trpezom u ovako drastično iskrivljenom obliku, ali ko' zna gdje se to na svijetu u nekom manjem obimu i desi, možda vama pa ste se upravo nasmijali stoga.
Znam da su svi koji su gledali ovaj belgijski film, jednako lijepo reagirali nanj kao i u nedjelju na pobjednika festivala "Rumbu" te izašli sretni i zadovoljni što su vidjeli film, što smatram punim pogotkom kad je u pitanju prijem filma. Ljudi iz filmske struke kojima sam se družio su svi iskazali, kako se na kraju pokazalo neutemeljenu, strepnju u uspijeh jednog od pozitivnih filmova na festivalu. Ja, nisam gubio nadu i vjerovao sam u žiri da će se negdje upravo na tragu "Rumbe" ili "Aanrijding in Moscou" naći i odlučiti kako što su odlučile.


Inače na jednom od najposjećenijih filmova i definitivno da se bira po izboru publike i najposjećenijem dokumentarnom filmu, onom Dušana Vesića "Ekaterina velika - Kao da je bilo nekad" bilo je lijepo diti dio publike koja je isključivo došla gledati ovaj film. Drago mi je i zbog ekipe filma koja je posebno se sa strepnjom nadala kakva će biti reakcija publike u Zagrebu. Ona je bila ako će se po pljesku i brojnosti zbrajati ... izvrsna. Naime u jednom toplom i srdačnom neposrednom razgovoru sa Sandrom Rančić i Dušanom Vesićem nakon presice uz neke detalje i buduće projekte saznao sam i za tu njihovu želju da se publici u Zagrebu svidi ovaj izuzetan film. Zašto je to tako pretpostavljam da je to zbog r'n'r koji stvarno nema granice, a i mnogi su u ovom danas otužnom gradu uz Haustor, Azru, Animatore i slične zagrebačke bandove tog novog vala odrastali i uz te beogradske bandove. Osobno se ne ubrajam u to jer sam bio klinac, ali tu i tamo se to čulo na ulici, na tulumu, a ne ko danas jedino i drčno drski zvukovi turbo i kakvog sve ne već folka.
Neumitno je da je ruralna kultura urasla u urbane ritmove i da današnji neki novi klinci i ne kuže što je beat/ritam grada i to poistovjećuju sa ... teško mi to reći seljaštvom jer seljak je pošten i fin čovjek, već sa ruralnoprimitivnoneandretalskim ritmovima i stihovima. Ovo na žalost se ne može više ponoviti, ili ko zna možda je otpor pošumljavanju urbane sredine krenuo kroz ... hip hop, no to je još za viditi.
Ono što mogu ustvrditi da je ovo svakako jedan od priloga u korist tom otporu urbanog onom negativnom čime vlada ovim gradom. Film govori u reminescencijama nekih živih i puno ključnije onih mrtvih protagonista ovog banda. Mnoga su to katarzična svjedočanstva koja se odlično prenose na platno kroz oko Vesića. Bilo je tu i naznaka suza i ogorčenja relativizacijom i potiranjem kulturnih naprednjačkih ne samo glazbenih već i političkih tendecija EKV-a. I naravno kao što mi je u razgovoru najavio dvojac koji stoji iza filma, jedna od stvari što vam odmah upada u oči je i podosta oštra kritika tadašnje i vlasti, droge i AIDS-a kao jednog od glavnih krivaca da su u vrlo kratkom razdoblju protagonisti ove priče poumirali. Zanimljiva je i teza koja se provukla kroza film da je tadašnja socijalistička tvorevnina uvukla tadašnju mladež u pakao droge.
Podosta je potresan ovaj film koji svojom lineranom pričom od početka stvaranja ove grupe pa do neumitnog rasapada i smrti glavnih članova učini da, kako je netko komentirao od mojih prijatelja s kojima sam pratio film ili kako sam sam kasnije u razgovoru i došao do nekog "unilateralnog" sporazuma, da u nekim momentima prenese tu tugu prijatelja EKV-a i preživjele članove i njihov žal što nisu mogli više učiniti za njih i na gledaoce u dvorani. Bljesnule su poneke suze jer doista je teško gledati kako ti klizi život prijatelja i svakako to ponovno proživljavati prilikom intervjuiranja.
Za sve one koji nisu vidjeli ovaj i druge odlične filmove pobrinulo se društvo koje stoji iza ZFF-a i probrane filmove će prikazivati u kinu Europa.
Program ću uskoro objaviti.