Svako otvaranje ima neku svoju draž. U Motovunu je to grupno fotografiranje ovdje je to pak veseli i nestašni Bib koji pri prijevodu dovede do toga da ga blijedo pogledaju dvoje prezentera dotičnog filma. Naime jedan njegov vrlo točanuduhuhrvatskog jezika prijevod je doveo u nedoumicu Fionu i Dominica jer su oni izgovorili nekoliko rečenica koje on nonšalantno nije doslovno preveo. Bilo je to kao onaj prvi prijevod s japanskog na engleski Billu Murrayu u "Izgubljeni u prijevodu", gdje režiser izgovara gomile rečenica koje na engleskom budu svedene na jednosložne rečenice tipa. "kako ste?".

Još bih htio reći da se prvi puta na festivalu od kad ja dolazim pojavio i zagrebački sherif ili gradonačelnik Bandić. Njegov izlazak na binu bio je popraćen sa brdom zvižduka i hukom gledališta. Pomalo kao na tekmi Dinama gdje se slično dočekuje i Maminjo. No ovo spominjem ne zbog toga što brijem na takve događaje ili imam neumitnu želju to spomenuti, već stoga što je Bandinjo nešto zanimljivo obećao pred 1000 svjedoka. Naime rekao je da će uskoro tj. sljedećeg ljeta otvoriti i ljetnu scenu kina "Tuškanac". Zanimljivo, i nadam se da to podrazumijeva obnovu ljetnog kina na Tuškancu koje je obraslo u visoku paprati i drugo bilje hrvatskih prašuma.
Po tim svim izuzetno kratkim govorima, što moram priznati da nije bilo dosad, uslijedile su projekcije odnosno projekcija jedinog filma večeri, belgijskog filma "Rumba". Naime obećani film Oktavijana Miletića se negdje "zagubio u transportu".
Ne smatram to štetom jer sam prije svega došao vidjeti svoje stare znance kojima sam se oduševio prije par godina kad su svojim filmom "Iceberg" odnijeli glavnu nagradu ZFF-a. Ovaj put su predstavljeni jednako odličnim ako ne i još i boljim filmom "Rumba". Iako sam pročitao kratki sadržaj filma, on je drugačijeg završetka od onog što me je dovelo u zabludu prije gledanja. Film je naime izuzetno pozitivan. Predviđam da će to biti i jedan od najpozitivnijih filmova koji će biti prikazani na ovom festivalu. U "Rumbi" kao i u njihovu prvijencu nema puno dijaloga već se podosta radnje svodi na onaj univerzalni jezik, jezik gestikulacije, jezik tijela. Fiona i Dom su bračni par koji živi jako veselo i skladu sa svojom okolinom. Oboje su učitelji u lokalnoj školi, a poslije nastave postaju strastveni plesači latino plesova.
Strast prema životu je u filmu izuzetno prisutna, očita. Film kroz glavne protagoniste njime pulsira. Naime usjekla mi se u sjećanje jedna tipična scena iz škole. To je moment kad zazvoni zadnje zvono i kada rijeka đaka jurne iz škole uz vrisku i veselje. Ono što nikad ne vidimo, a ovaj režiserski trojac nam je to priuštio na ovom svom filmu, je da vidimo kako se to vesele sami profesori. Oni jednako u trku uz vrisak i veselje istrčavaju iz škole.
Fiona i Dom pak iskorištavaju nastalo slobodno vrijeme i kreću se zabavljati i vježbati uz ples, za kako ćemo to kasnije vidjeti natjecanje u plesu. Upravo tim plesom izražavaju vedrinu svog duha i naravno privrženost i ljubav jednog prema drugom. I tada kao što to nepredvidljivost života podrazumijeva jer iako je sve nesigurno u životu ono što je sasvim sigurno da je život nepredvidljiv te tako odvede njihov odnos u veliku kušnju. Naime determinirani samoubojica uzrokuje da Fiona i Dom dožive nesreću na putu kući sa jednog natjecanja u plesu. Oboje izgube ono što im najviše treba u tom trenutku u životu. Fiona izgubi nogu, a Dom kratkoročno pamćenje (neke scena u kojima je karikirano taj gubitak pamćenja podosta me podsjetio na "Memento"). Tu slijedi niz crnohumornih skečeva (slapstick tipa) od dvojca gdje se zagrebačka publika u tragikomičnim situacijama života jako dobro zabavila. Šta drugo reć nego da se orilo od smijeha dvoranom SC-a. No to u naravni i nije smiješno jer njih dvoje se u tom trenutku počinju udaljavati jedno od drugog tek jedino što ih je povezivalo jest duh, kemija koja još postoji. Prekrasna je scena kada oboje utučeni (svako do svoje dubine spoznaje) sjede a tada njihov nemirni duh preuzme kontrolu i njihove sjene još jednom zaplešu rumbu. To je jedan od najtoplijih, najljudskihijih momenata u filmu koji zapravo vraća nadu jer govori o svojevrsnom ozdravljenju nepokorivim, nemirnim ali istovremeno i pozitivnim onim oku nevidljivim tkanjem čovjeka, duhom. I da naravno unatoč svim preprekama ti samo na jedno vrijeme izgubljeni duhovi uspijevaju kroza sve peripetije koje im život stavlja da ponovno pronađu jedno drugo. Nije za mene mogla biti bolja poruka od ove koju su nam Dominik Abel i Fiona Gordon poslali kroza ovaj film.
Na kraju ove recenzije filma navještam par dobrih vijesti u pogledu "Rumbe". Prva je ta da ovaj film za sve muškarce koji žele razvedriti izabranice svoga srca sa izuzetnim poklonom u vidu filma koji oplemenjuje imaju dobitnu kombinaciju jer ja poslije filma nisam vidio vedrijeg i nasmijanijeg ženskog društva ... bez pretjerivanja, ikad. Po ko zna koji put se pokazalo da humor iako pomalo crn (jer se ismijava invaliditet što mentalni, a što fizički) je ipak put do srca i liječi naše svakodnevna životna ranjavanja, ozdljede.
I konačno druga najbitnija i moja iznimna radost jest u pogledu ovog filma jest da je ovaj film otkupljen od distributera, te će se uskoro pojaviti u redovitoj kino distribuciji.

Poslije filma kao što sam gore i rekao bilo je opušteno časkanje i druženje sa ljudima koji su nasmijani i vedri izašli sa projekcije se nastavilo posvuda po prostorima SC-a. Odlična glazba banda iz Sarajeva začinila je dodatno ovu toplu večer.


... danas imam nekoliko preporuka: prva je naravno njemački film i neprikosnoveni hit dana u 19h u kinu Europa "Die welle" koji je izazvao izuzetnu gledanost u Njemačkoj svojom eksplozivnom temom, a druga preporuka dana jesu redom filmovi iz natjecateljskog programa: od 20h "Znam" i "Moj Marlon i Brando", te "Ralph" i "Bubnjar".
Vidimo se!