Gledajući danas jedan od slikom prekrasnih filmova sjetio sam se svojeg prijatelja mladog snimatelja i jednog festivala u Makedoniji koji mi je bio spomenuo. Riječ je o filmskom festivalu tih pomalo zapostavljenih ljudi iza kamere. Riječ je Manaki film festivalu, no to sam samo spomenuo jer je to bio samo dio mog asocijativnog niza pomoću kojeg sam u razgovoru sa svojim velikim obiteljskim stručnjakom za film došao do jedne tužne vijesti. Naime prije nekoliko dana je umro je u 83 godini naš najveći snimatelj. Riječ je o Tomislavu Pinteru ili kako su ga odmilja zvali Pićo.
U jednim našim dnevnim novinama se spominje kako je Pinter dobitnik čak osam Zlatnih arena, tri Nagrade Vladimir Nazor i Oktavijana za životno djelo no ja ću to proširiti sa nekoliko nimalo nevažnih inozenmnih nagrada. Dakle tom popisu nagrada pripadaju nagrada iz 1996 za najbolju kameru u filmu "Karmen" sa filmskog festivala u Valenciji i zadnja iz 2006.g. za najbolju kameru dobivena na festivalu u Brooklynu za film "Kontakt".

Pinter je što na filmu što u TV serijama kao direktor fotografije se potpisao na čak 118 filmova i serija (od tog broja otpada na osamdesetak igranih filmova).

Među tim filmovima su i brojna klasična djela hrvatske i jugoslavenske kinematografije poput "Breze“ Ante Babaje, "Ronda“ Z. Berkovića“, "Skupljača perja“ A. Petrovića, "Prometeja s otoka Viševice“ i "Ponedjeljka ili utorka“ V. Mimice, “Bitke na Neretvi” Veljka Bulajića ili "Samo jednom se ljubi“ i "U raljama života" Rajka Grlića te njemu možda najdražeg "Mletačkog trgovca" Orsona Wellesa.

Sa njegovim „Hvala na suradnji!“ opraštam se još jednom od ove legende hrvatske kinematografije.