Šteta da nije bilo više ljudi od 30-tak koliko se okupilo na, kako je rekao Lordan Zafranović, prvom prikazivanju njegova filma nakon dugo vremena. Sam je izjavio kako je ponosan i da mu je upravo drago kako je njegov kontroverzni film Simfonija nebeskog grada prikazan na RAF-u. Naglasio sam kontroverzni, jer je i sam režiser u svojoj izdašnoj najavi filma izrekao kako su film u Kini neki dobro prihvatili, dok pak drugi, vjerojatno iz ideoloških razloga, nisu. No bilo kako bilo, film je sam po sebi odličan presjek, recimo, novije povijesti kineskog grada Shangaja.

Kad sam počeo gledati film zapitao sam sam sebe da li ću prepoznati štih ovog majstora filma i jednog od naših većih redatelja koji dugo nije bio prisutan u našim kinima i na tv-u. I naravno da sam se prisjetio, iako su već izbljedjela sjećanja na njegove velike filmove koji su se prepričavali u hodnicima moje mladosti. Film na jedan vrlo liberalan način čini prikaz (ja bih se usudio dodati evoluciju kineskog društva u cjelini, iako je film samo naizgled limitiran na mikrokozmos jednog Shanghaia) jednog povijesnog napretka Kine, obojanog krvlju i ideologijama te raznim uzurpatorima, koji su ovu zemlju, prebogatu kulturom te materijalnim i humanim resursima, voljeli sisati. Ta zemlja je u filmu predstavljena prikazima (vjerojatno iz kakog pornića) vođenja ljubavi jedne prelijepe («prebogate») kineske žene koja će nešto roditi, a to je taj grad pun blještavila nalik onome zapadnoeuropskih i američkih gradova. Ali prije zadnjih filmskih taktova ljepote Shangaia, Lordan započinje prikaz burne i krvave Kine. Osobno mislim da je prikaz javnih smaknuća u doba Chang kai Sheka i pogotovo onih u doba kineske kulturne revolucije (lako je po stilu odijevanja za razanati kojem dobu pripadaju egzekutori) izazvao burne reakcije kod partijskih funkcionera današnje Kine, koji su Lordana pozvali da napravi film o tom gradu i Kini, a on im je hladno maniristički uzvratio liberalnom pljuskom i zapravo osvještavanjem o korelaciji povijesti današnje Kine koja je u svom ogromnom uzletu začeta na onome što prikazuje režiser i što pola osviještenog i obrazovanog svijeta zna, a samo se u Kini prešućuje.

Film je tako zbog svoje trodjelnosti i atipičan primjerak dokumentarnog filma, koji smo navikli tako počesto gledati na tv-u.
Možda, kako je Lordan sam zapravo namjeravao reći, a u maniri neotkrivanja konteksta dao nama zaključiti, da je ovaj fest i prikazivanje, njegov ponovni ulazak na mala vrata u hrvatsku filmografiju; stavimo u stranu ideologije i politička opredjeljenja ovog majstora 7. umjetnosti.
Izvrstan film i stvarno bad što ga je gledala poluprazna dvorana. Razlozi tome mogu biti što su ljudi koji su dolazili na fest isklučivo navijali za uratke svoje rodbine i prijatelja ili se razlog neodazivu može pripisati reprezentativnoj nogometnoj utakmici između nas i Islanda, ne znam no meni je vrijedilo vidjeti ovaj poseban film.



Ostatak finalne večeri protekao je kao i cijeli tjedan u jednom vrlo ležernom tonu. Filmovi koji su prikazani u subotu pred Uskrs bili su dobri, no samo su dva koja mogu izdvojiti i koji će ući u mojih pet najboljih. To su izvrsni film Alkohol autora Krune Janeša iz Zagreba i fantasyhoror drama Bijele Ruže, dvojca iz Sesveta Tomislava Pokrajčića i Riste Sterjovskog. Ovaj potonji ću posebno izdvojiti i nagraditi ga zasebnom recenzijom film.bloga. (posebno ću obraditi ovaj film jer Alkohol su doista dosta nahvalili u neslužbenoj dodjeli nagrada tako da je po mom mišljenju ovaj drugi film ostao nezamijećen).

Svakako me ugodno iznenadio Alkohol te oduševio cijelu publiku (i dvojicu režisera iz prvog reda). To je «sjetna» priča jednog mladića iz Zagreba koji je htio dokumentirati utjecaj alkoholne betonaže na vlastitu, pa i svijest drugih s kojima će doći u takvom stanju u socijalni kontakt. Ludooo, čovjek je «uništio» redom jednu pivu pa da podeblja učinak krenuo na bocu jeftinog bijelog stolnog vina. E, tu se pred kamerom zakomplicirala stvar.

Dečec je počeo brkati brojke; ono što je običnom trijeznom čovjeku 5 čaša njemu je to 4 i tako u krug.
Za cijelo to vrijeme ispijanja vina počeo ga je žderat želudac pa glava, a on je da ne bude alkoholu dužan išao telefonski žderat svoju bivšu pa nazivat i sve svoje prijatelje iz imenika. Kad je ustanovio da mu se nitko ne želi javiti odlučio je da je vrijeme da se toj đubradi osveti brisanjem njihovih brojeva iz moba. I na kraju, tim hodoćašćem alkoholne betonaže moralo je neminovno doći i do povratka svih unesenih ugljikohidrata i svega što izmučeni želudac nije uspio probaviti. Pravi pravcati rigoleto ispred kamere. Nakon što je pobrisao učinke svog pijanstva s parketa, na kraju nam režiser i glavni protagonist ove drame daje i moralku, a to je nešto u smislu da piće škodi.
Po završenom prikazivanju svih uradaka, nakon kratke pauze dodijeljene su nezvanične nagrade. Film Alkohol dobio je od časopisa 04 godišnju pretplatu i od Kikinda Low budget film festa dobio je dvd s najboljim ostvarenjima s te smotre (plus želja koliko sam dobro čuo direktora tog festa da se Krunek tam i pojavi). Zadnja nagradu je sexyvoice Vanja u svoje osobno ime dodijelila ekipi Dogme #13 zato što ju je ovih dana držala u dobrom raspoloženju.

Eto, Raf 2005. je time zvanično bio gotov; živio Raf 2006, godine još bolji i zanimljiviji od ovog stvarno zanimljivog i nepotrebno po nekim medijima zapostavljenog filmskog festa (mislim ovdje na gospodu iz Jutarnjeg).

I za kraj, nakon službenog završetka, (već pred Uskršnje jutro) krenuo je film Komandant Mark, prevođen u živo. I moram primjetiti da je Komandant Mark žestoki analitičar, samo je cijelo vrijeme filma htio kresnuti jedinu žemsku u logoru drito u dupe. Hehe
Trebali ste biti tamo, koji niste ko' vam kriv. :P