Nekako odmah nakon filma ostaju najbolje emocije koje mogu pretočiti kako tako u riječi.
A to je potrebno da se opiše ovo malo remek djelo filmske umjetnosti iz manufakture genijalca Clinta Eastwooda. Nakon nekih zadnjih filmova osjetio sam laganu stagnaciju u njegovoj režiji, no razuvjerio me Djevojkom za milion dolara.

Film ima narativni princip u kojem Morgan Freeman kao "Scrap" priča priču o susretu dviju izgubljenih duša koje nađu jedna u drugoj svoj spas ili ponovni smisao života. Priča je to umotana u pismo davno izgubljenoj Frankijevoj kćeri.



Sjetio sam se odmah na početku filma jedne izjave Miki Manojlovića kad je odgovarao na press konferenciji prošle godine u Motovunu. Nakon što je priznao da je glumio u jednom filmskom promašaju i da je to odmah negdje kod prve ili druge klape skužio, iz auditorija su ga priupitali kako je to moguće? On je odgovorio da je jednostavno osjetio, skužio da od filma neće biti ništa.

Eto, nekako isto tako, izbrušenih osjetila i ja sam u prvih nekoliko kadrova osjetio moć koju je glumačkim umijećem Hillary Swank krenula opisati lik Maggie Fitzgerald. Čak u tom trenutku dok Maggie u prvim kadrovima tuče vreću učinili su mi se Clint i Morgan kao mentori koji stoje sa strane i dive se svojoj štićenici i njenoj glumi.

Osim njene glume koja vrišti za Oscarom, moram priznati da dugo nisam vidio ovako sjajnu Eastwoodovu performansu i Freemanovu oduvijek dokazanu (no nažalost lovorikama nikad ovjenčanu) filmsku genijalnost. Nekako kao da su mu uvijek promicali Oscari za njegove uloge, i to bez nekog velikog razloga.

Ovo je film kojim se i potvrđuje moć američke, viskobudgetnim filmovima razvodnjene, filmske moći. I to kako? Pa kroz jednog dugovječnog genijalca dubokog glasa.

Ono čime će vas Clint u svom filmu odmah suočiti jest jedan od najstarijih sportova na ovoj kugli zemaljskoj - plement, ali u isti mah izuzetno grub: boks.

Ovo je svakako sportski boksački film unatoč svojim emotivnim vrhuncima u drugoj polovici. Oda je sportu i podsjeća da samo uporni uspijevaju, a što najbolje definira:
Eddie Scrap-Iron Dupris: If there's magic in boxing, that is the magic of fighting battles beyond endurance, beyond cracked ribs, ruptured kidneys and detached retinas. It's the magic of risking everything for a dream that nobody sees but you.

Filska priča je savršeno podijeljena u dva dijela: u prvoj ste doslovno zadivljeni gledatelj prekrasnih borbi i pobjeda 31 godišnje Maggie koja, kao i naš Mirko Filipović, voli nokautirati u prvoj rundi. To toliko dobro radi da u svojoj kategoriji Frankie mora potplaćivati managere kako bi slali svoje štićenice da se bore u ringu s njom.

No onda preokret i vi kao gledatelj rukom režisera bivate prebačeni u tren oka u ring i postajete meso za udaranje. Pod tim ne mislim na ništa loše, jer Clint ne oklijeva prikazati realnost i okrutnost (ovaj put) žena u ringu jednih prema drugima. Njegova priča ide i dalje i fino nijansira i pozadinu Maggine "trailer trash obitelji". U trenutak možete pomisliti da je inspiriran Springerovim showom krenuo i on prikazivati likove koji okružuju našu junakinju, ali to je duda varalica.
On kasnije pred kraj filma pokazuje zapravo sveopću ljudsku pohlepu i neosjetljivost na bol najbližih, koja začudo pogađa najočajnije i najsiromašnije slojeve, koji u toj bezizlaznosti svog društvena položaja idu doslovno tako daleko da "jedu jedni druge". Prava rimska arena, bez milosti za one iz naših redova koji su istinski heroji i iskonski dobri ljudi. E to je sudba kleta Maggie, kojoj je tu sudbinu stavio u ruke Eastwood.

Jedan od zanimljivijih dijelova filmova je i nadimak kojeg svi borci u ringu dobivaju, pa tako i Maggie. Nadimak je zapravo jedna posredna priča koja se nenametljivo utkiva u priču kako film napreduje svojim tempom te biva na kraju dijelom dirljiva vrhunca između Maggie i njena trenera Frankija.

Na kraju ove recenzije mogu konstatirati kako je to jedan od izvrsnih filmova ove kinoprikazivačke godine u kojem su svi protagonisti odreda zaslužili ne samo Oscare već i više od toga - a to je pohod gledatelja i suze koje nećete pustiti samo ako ste bolji borac u ringu od Clinta (što unaprijed sumnjam jer se ovim filmom dokazao kao izvrsni mag sedme umjetnosti koji će vas zasigurno baciti u konopce emotivnih potresa).

Zanimljivost za kraj je da je i sam Clint uvidio vrijednost ovog filma, a ono što vas još više može namamiti u kina jest da je film baziran na istinitom događaju. Nakon nekoliko osrednjih filmova, što Clint i sam priznaje, on sada ima pobjednika te ide dalje. Naime, jašući na plimnom valu svoje Baby, i kako je na dodjeli Oscara rekao uhodane ekipe, ide u snimanje novog filma, a scenarist je isti onaj koji je pripremio i Million dollar baby.

Ovo remek djelo se svakako mora ići gledati što prije u kino i zaslužuje najvišu moguću ocjenu 4.98 i naravno kategoriju moždana nirvana.