Redatelji, a istovremeno i scenaristi su Luigi Falorni i Byambasuren Davaa.
Riječ je o odličnom spoju dviju stvari. Prvo, diplomskom radu Luigija Falornija iz 2003.g. s režiserkom Davaaom iz Mongolije, oboje su studenti Munchenskog filmskog studija. Drugi čarobni sastojak je potpuno nestvarna priča o uplakanoj devi.
Film je dobitnik nagrada za najbolji dokumentarni film na Miami IFF-u (2004), nagrade publike na Buenos Airesu IIFF (2004.g.) i na Indianapolis IFF-u (2004.g.) te nagrade FIPRESCI na San Francisco IFF-u (2004.g.). Ovo su za početak izvrsne reference za jedan topli obiteljski film koji je samo na prvi pogled dokumentarac.

Svojevrsna je to životna paralela bajci o «Ružnom pačetu». U prekrasnim, ali ponekad ne samo prirodno surovim krajevima goleme pustinje Gobi, zna se dogoditi da surovost krajolika uđe i pod kožu ne samo ljudi već i životinja. Kako? U krugu male mongolske obitelji rađa se bijelo mladunče dvogrbe deve.

Ono je prekrasno, nevino, nedužno.

No, zbog dugog i teškog donošenja na svijet, majka deva odbacuje svoje mladunče. Odbija ga od sebe unatoč upornim i domišljatim pokušajima mongolske obitelji da ih “spoji”.

Promišljajući o ovom nesvakidašnjem filmu, u misli mi dolazi slika Kaja (u fenomenalnoj bajci "Ledena kraljica" H.C.Andersena) čije smrznuto srce ljubavlju odmrzava njegova sestra. Takav srceodmrzavajući učinak imala je nježna svirka violine pomiješana s pjevanjem violiniste na suspregnute majčinske osjećaje deve majke spram njenog bijelog mladunčeta.
Jer... nestvarno i nemoguće se dogodilo! Da li je to samo vjetar nadražio devine oči... nećemo znati, no deva je kanula suzu. Violinist i «doktor za emotivna zakočenja», po kojeg su djeca iz te mongolske obitelji pošla čak u daleki Ulan Bator, izvršio je svoj zadatak. Deva je ipak prigrlila svoje mladunče.

Svakako je to bio film koji je odskakao od ostalog dokumentarnog programa MFF-a. Odgovor na pitanje kako, bio bi da izvrsna glumačka ekipa uz nestvarnu priču daje svojom nepatvorneom prirodnošću i neposrednošću završni dodir filmu. Na momente se čini da nije posrijedi dokumentarac već igrani film. Toliko su uvjerljivi u prikazu svojeg jednostavnog života Ingen Tmee, Botok i ostali da vam prorade emocije. Film je izuzetno simpatičan, obiteljski, istovremeno antiglobalizacijski, jer nas podučava da ti mirni i jednostavni ljudi, neopterećeni suvišnim modernim napravama, žive sasvim zdravim životom u savršenom skladu s prirodom koja ih okružuje.
Ocjena 4.91 i kategorija moždana nirvana.