Jednom riječju odlično.
Čega nije bilo u usporedbi s ostalim festivalima? Pa sad gledano sa strane marketinga i marketinških proizvoda koji prate takve festivale mogu sa svojim skromnim iskustvom ustvrditi kako OTFF skoro na razini MFF-a, kažem skoro jer je do toga još dalek put.
Na festivalu nije bilo besplatnih kokica ko na ZFF-u ali je zato bilo za kupiti pregled filmova a za one kojima je to bilo previše tu su bili dnevni bilteni i kratki programi festivala koji se mogao uz malo presvijanja strpati u džep.

Znači moglo se informirati o filmovima i prije samih projekcija. No ono što mogu zamjeriti festivalu jest slaba medijska pokrivenost. Zadnji dan sam vidio ekipu lokalne televizije Z1 i tokom festivala još neke novinare s HTV-a. Zašto je to tako slabo bilo ne znam. Imam možda samo subjektivni osjećaj da je tek završeni Crtani Romani Show bio bolje popraćen.

To je rezultiralo time da je dosta mojih poznanika koji su željni dobrog filmskog objeda bili uskraćeni za poneku informaciju. Dakle sve je ostalo na staroj dobroj usmenoj predaji, no nije niti to za odbacit.

Prvi dan na projekciji filma "Marabosi" bilo je svega 20-tak gledatelja, što taj film uopće ne zaslužuje. Već predvečer bio je veći odaziv publike. Sve u svemu zanimanje publike je raslo kako se bližio kraj ovom događaju tako da su zadnje projekcije drugog i trećeg dana bile podosta posjećene kako na moje oči i kako po onome što su mi rekli ljubazni volonteri OTFF-a. Vidljivo je bilo da je zanimanje kulminiralo za najkontroverzniji film festivala i film koji je digao dosta prašine na zadnjem Cannesu film "9 songs". Za taj film se dobro pročuo glas te se sjedilo i po podu zbilja ugodnog kina Jadran (preporuka equilibriumu). Osobno sam se skoncentrirao na iznenađujući dobar posebni program koji je kako sam tek kasnije skužio nije uopće sniman u jednom kadru, naime u najavi festivala nigdje nije ništa o tome pisalo tako da je to moglo zbuniti gledatelje.

Od tog programa svakako vrijedi izdvojiti zbilja izvrsnu retrospektivu japanskog režisera Hirokazu Kore - Ede, nama u ovim krajevima nepoznatog osim pokojem filmofilu koji intenzivnije prati japansku kinematografiju. Uz četiri filma od tog režisera tu je naravno već spomenuti odličan film Michael Winterbottoma "9 songs" sa uvijek odličnim soundtrackom.

No da sve ne bi ostalo samo na mojim impresijama neslužbenog filmskog programa, odgledao sam i službenu selekciju filmova snimljenih u jednom kadru. Pri tom moram reći da sam se oduševio s takvim filmovima kao i u mom prvom intenzivnijem susretu sa krtakometražnim filmovima proljetos u Taboru. Filmovi su prije svega snimljeni vhs ili digitalnom video kamerom, a trajanje je koliko mi je poznato nije ograničeno no u većini slučajeva traju po svega par minuta. Riječ je o ooćenito filmovima experimanetalnog karatera do humorističnih i prikaza ideja autora. Meni su uglavnom bili svi zabavni, osim vjerujem ostalim posjetiteljima festivala zadnji film, "Five" koji se zapravo sastoji od pet velikih kadrova. Pretpostavljam da je pubilka generalno krivo doživjela film u jendom kadru i zapravo bila žrtvom one poslovice da iznimnka potvrđuje pravilo. Kako? Pa većina ili svi filmovi koji su snimljeni u jednom kadru bili su kratkog i većinom duhovitog sadržaja, ukratko ne naporna experimentiranja tako zazorna običnom gledatelju. E taj zadnji i van konkurencije film "Five" iranskog režisera Abbas Kiarostamija je vjerojatno imao smisla samo režiseru, koji ga je usnimio. Jednostavno previše je usporen u tom svom snimanju dugačkih kadrova i dokumentiranju običnog usporenog dešavanja života od prikaza kadra jedne grane koju prelama morski val u dva dijela, te manji dio baca na pješčano žalo a drugi veći odnosi ka pučini. Uglavnom ekipa je demonstrativno u više većih «valova» odlazila s projekcije.
I za kraj moram priznati da me je oduševio ovakav događaj u hladne zimske dane.
Pokazao se to kao svakako dobrodošao kulturni događaj ove za sad čudne zime 2004.
Jedva čekam slijedeće izdanje OTFF-a.