Film je američko-njemačka koprodukcija, godina proizvodnje 2004., u trajanju od 124 minute.

Sadržaj filma kao uvijek u današnje vrijeme ima rupa. A J.Hensleigh (režiser) drži se ko' pijan plota već dobro utvrđene šprance takvih filmova gdje najprije nailazimo na dobrog momka – policajca (Thomas Jane alias Punisher/Frank Castle) koji ubije jel' te slučajno sina glavnog zlikovca (John Travolta alias Mr. Saint), a ovaj mu uzvraća istom (u ovom slučaju i većom) mjerom i ubija mu cijelu obitelj.

Naravno, Frank je otporan na metke i preživi taj napad (ipak je bio ranjen). Oporavlja se i kreće po krv za krv...

Oni koji traže konstantne raskošne kompjutorske i druge efekte bit će razočarani. U filmu je prisutna relativno dobra pucačina, jurnjava autima i ono što mi je zapelo za oko: od gorućih autiju formirana buktinja u obliku simbola Punishera u završnom obračunu.

Za tu bih scenu mogao reći, kao kriminalci nisu paranoični i Punisher bi imao vremena ne samo sve ih poubijati, nego i prethodno postaviti eksploziv na sve moguće aute (teatar – to jedino mogu reći). U tom trenutku sam se zapitao, zar je Punisher klizačica koja mora postići još i dobru ocjenu iz umjetničkog dojma.

Na Johna Travoltu (na kojeg je btw i otišla većina od 30 miliona US$ koliko je bio budget filma) neću puno trošiti riječi: osrednja gluma, ko' da snima preko one stvari.

Osim njega, pojavljuju se i potpuno neprepoznatljiva Laura Harring (crni komad iz odličnog filma Mullholland Drive), zatim Rebecca Romijn Stamos koja je također zapostavljena iako ima veću ulogu od Harringove. Mislim da su im trebali dati veće uloge pa film ne bi ostao suh. Očekivao sam više akcije od ovih talentiranih i atraktivnih glumica, koje uopće ne dolaze do izražaja i rekao bih da je novac utrošen u njihovo pojavljivanje služio samo za privlačenje publike njihovim imenima. Rekao bih da je režiser mogao angažirati dvije posve nove glumice, gladne uloga, koje bi zasigurno jednako dobro odigrale i zamijenile ih u ovim epizodnim ulogama, a pri tome bi i uštedjeli na budgetu. Time ne kažem da su ove dvije ostvarile užasno loše uloge, iako se nisu baš previše ni iskazale.

Krivicu bih stavio na režisera koji im nije dao daha, već je inzistirao na tunelski mračnom prikazu i vrlo muškom oko-za-oko osvetničkom ozračju. Ono dobro što proizlazi iz filma je crna majica sa stiliziranom bijelom lubanjom koju u svom osvetničkom pohodu nosi Punisher i koja bi mogla postati hit za razliku od filma.

Je li film zabavan ili ne? Je, za ono vrijeme kad nemate što drugo pogledati. Ali svakako nije toliko dobar da bi ga gledali u kinu, bolje na videu/dvd-u.

Film ocjenjujem 1+ jer hajde uz svu lošu glumu, ističe se Thomas Jane koji se trudio opravdati dobivenu glavnu ulogu.

Film Secret Window (USA, godina 2004., trajanje 96 minuta), režirao David Koepp dok je glumačka postava predvođena Johnnyem Deppom, Johnom Torturrom i Timothyem Huttonom.

Za početak parafrazirao bih jedan stih, "što to ima u ljudima tužno da ulaze u" tuđi svijet mašte i misle da to mogu ekranizirati. Možda je malo previše pesimistično no stvarnost je takva da jedan od najboljih pisaca horora danas, Stephen King, je ovaj put (neki bi rekli već i nekoliko puta prije) sa svojom kratkom pričom "Secret window, secret garden" ostao suh ili ako vam je draže - loše preveden na platno.

Film koji prati dokonu sudbinu rastavljenog pisca krimića i horora Morta Raineya (Depp) u njegovoj ladanjskoj kućici na obali jezera. Naime u njegovoj kući sada boravi supruga sa svojim ljubavnikom (Timothy Hutton).

Tu životnu učmalost do temelja prodrma dolazak Shootera, čovjeka s juga (John Torturro) koji iznosi svoju sumnju Mortu, kako ga je ovaj plagirao. Tu kreće zaplet u kojem Shooter igra opasnu igru istine s Mortom.

I sad što reći? Zaplet je tu, no ono što bode ko trn u oku je ta predvidljivost filma, toliko da sam u jednom trenutku pomislio "pa gdje sam to već vidio?". I tu čar prestaje. I ma koliko se glumci trudili, ništa od toga. Johnny Depp mi se nije pretjerano svidio u ovoj ulozi, jer kad sam ga gledao - kao da sam vidio kopije svih njegovih dosadašnjih filmski rola, nije se uvjerljivo unio u ulogu. Sad se pitam kako je jedan Brando za njega mogao reći da je njegov nasljednik na filmskom platnu?! Mislim da se Brando zafrkavao ili je blebnuo prvog glumca kojeg se sjetio.

Ah Torturro, moja torturo... on me mučio do šablonskog kraja, zajedno s gore navedenim. Ali da se razumijemo, film je tehnički dobro napravljen. He, he, to je jedino dobro što mogu o ovom jadnom uratku napisati.

Ocjena 1 i moja preporuka: ako želite u kino, pogledajte nešto drugo, a doma ga gledajte ako i kad dođe na TV.

Modesty Blaise nije samo blog ili poznati strip (iako mi je trebao prijatelj pasionirani sakupljač stripova da me na to podsjeti s primjerkom stripa) već i film.

Da, nam daleke 1966. godine stanoviti Joseph Losey je režirao ekranizaciju stipa o sredovječnoj, vrlo zgodnoj, plavokosoj, bivšoj šefici podzemlja koja se nakon povlačenja iz krim miljeja našla igrom slučaja na ispravnoj strani zakona, i sad se bori za pravu stvar. Modesty je utjelovila Monica Vitti, a njen suradnik je bio Terence Stamp.

Bio bih sretan kad bi se jedna od naših TV kuća odlučile prikazati taj film. Možda kao dio serijala ekraniziranih nam popularnih stripova, bilo bi tu zanimljivih uradaka. Za više informacija obratite se našoj Modesti :).

Eh, da ne zaboravim - karta mi je v žepu!!!

Dakle, bit će vijesti iz prve ruke... naravno s Mff-a iz srca Istre.

Pozdrav iz puno boljeg e-kutka od onog prethodnog. Ovdje sve pali, sve radi.

Smišljam ovu rubriku već neko vrijeme, koncept je tu, ali nikako se domisliti naslova.
U buduće ću u ovoj rubrici za vas "izvlačiti" zanimljivosti iz povijesti filma. Nekako su mi se zbog povijesnog karaktera za ime rubrike nametali Timeline, Blast-to-the-past, FILMski vremeplov... iz naslova se vidi koji je prevagnuo. Komentari, ideje... ?

Otvaranje ove rubrike bih započeo, s ni više ni manje, nego jednim od meni najdražih filmova: A fistfull of dollars. Film Sergia Leonea jedan je od najboljih špageti westerna ili kako su ga ameri nazvali "neobični western". O čemu je dakle riječ? Iznenadio me nevjerojatan skepticizam od strane talijanskog režisera Leonea - da ne bi ugrozio uspjeh na američkom tržištu, zakrilio se amerikaniziranim pseudonimom Bob Robertson.

Tu priči nije kraj - u filmu se pojavljuje i stanoviti kompozitor Don Savio iliti pravim imenom Enio Morricone. Jedino se Clint Eastwood nije trebao skrivati...

Još jedna zanimljivost: daleke 1964. ovaj klasik je snimljen za "ogroman" budget od 100.000 US$.

Htjedoh pohvalit ovu e-konobu no moram kazat kako je komp pretpotopni, a sa zidova imam osjećaj da me promatraju otužna lica iz South Parka a sve to jer me zbediralo kak spor je komp i dva pada veze usred pisanja ovog bloga.

No dobro potražit ću neki bolji link u nekom drugom morskom mjestašcu. Što sam zapravo htio napisati?
Pa eto naletio sam na jednu zanimljivu novost, a koja se tiče Tarantina i njegova Kill Billa, čovjek je izgleda odlučio napraviti još jedan novi nastavak priče o profesionalnim ubojicama, zapravo treći dio Kill Billa. Još je rekao kako će zvijezda filma biti kćer Vernite Green, Nikki koje se svi sjećaju iz prvog nastavka te priče. Eto, čovjek je vidio kako se to isplati, a sluteći po tim Tarantinovim planovima moglo bi biti super.

Danas sam u nadi kako ću pred odlazak na more kupiti karte za hodočašće u Motovun, ali nada, ništa, nula!
Došao sam po drugi put u Moderna Vremena i tete tamo ljubazno s osmjehom na lišcu izgovorile : "Karte još nisu stigle !". Haha bjeh prepoznat no odmah sam zatim odahnuo jer su mi napomenule kako sam danas neznam koji koji je to pitao.
Ne budi lijen ja sam se uputio u direkciju festivala u Prilazu Đure Deželića i uz malo lutanja i uvjeravanja od tete na novinskom kiosku i tete u frizerskom salonu kako tu nema nikakva direkcija Mff-a, nađoh sjedište.

Na prvom katu zgrade dočekale su me stvarno zgodne i nadasve ljubazne mlade žene, a jedna od njih s kojom sam imao kratki razgovor je frapantno sličila na Luciju (momžda je i bila ko bi ga znao) Šerbeđiju, krajnje ljubazno (da danas mi je bio neki fini dan , svi ljubazni) odgovorila na moj upit o kartama (koje se nažalost mogu samo kupiti u pretprodaji u paketu za 250 kn) i kazala kako stižu danas poslijepodne.
Tako svi vi koji ste u Zagrebu, a želite kupiti karte još malo strpljenja.

A ja odoh na malo duži odmor na more. Poruka svim ljubiteljima sedme umjetnosti, imate bogati filmski program od kojih bi prvo istaknuo onaj Motovunski, a još prije njega započinje Pula slijedi Zagreb film festival, pa dosta razvikan i oni koji su bili kažu izuzetan festival u Sarajevu. Ljudi ljeto ko da je stvoreno za filmofile sami festivali u bližoj i daljoj okolici, to se stvarno treba iskoristiti, i pogledati koji dobar film, ha možda upoznate koju filmsku zvijezdu!

Ljudi želim vam filmično ljeto!

Tko će doći u Motovun?
To je pitanje koje mi se ovih dana potucalo po glavi, a vjerojatno i osltalim potencijalnim posjetiteljima.
Muke nam je svima razriješila direkcija festivala koja je objavila da uz mnoge domaće goste i osvjedočene prijatelje fesitvala kao što su Stephen Daldry, Peter Meszaros, Raša Andrić, Mira Furlan, Bogdan Diklić te ovogodišnje iznenađenje festivala Jason Biggs.
Jasona su svi više manje upoznali kroz negovu odličnu ulogu u filmu Američka pita, a oni koji nisu vidjeli taj film zasigurno će ga vidjeti u Woody Allenovom Anything Else ili još bolje negdje na festivalu.

Tako ja danas idem u grad, u nadi kako ima ulaznica za festival, a ono njente.
Naime niti u knjižari Moderna Vremena, ni u Booksi nisu još stiglil paketi ulaznica, a pretpostavlja se da nisu još nisu niti sve tiskane.
U knjižari ljubazno su me prodavačice uputile da dođem sutradan jer kažu da su im iz direkcije najavili kako će dotad stići. Ništa ne preostaje nego da se svi zainteresirani još malo strpe, jer propeleri su se počeli vrtjeti.

Čitao sam jučer Jutarnji i nisam mogao vjerovati kako je ministarstvo skresalo krila našem najuspješnijem filmskom festivalu. Za potvrdu sam pročitao priopćenje Motovun film festivala i što kazati, pa kome je to palo na pamet raditi takvu glupost ?

Mislio sam da je ministar Biškupić iole promućurniji da podrži ovako uspješan festival sa sve većim i većim gledateljstvom a ne zabijati nož u leđa, pa moram to napisat,i jednom od simbola neovisna i nedirigirana izbora filma, te svakako jednog od naših opće prepoznatih kulturnih simbola.

Ne znam, ali prvo mi je pala na pamet usporedba sa problemima Fahrenheita 9/11, no ovo je puno veći problem i za ovako malu i tek stasalu zemlju je velik korak nazad,svakako što se tiće kulturne promocije.

Osobno mislim kako je ovaj festival ponudom filmova i sve većim auditorijem nadrasao samu zemlju i da bi trebalo samo dodati sredstva na konto festivala kako bi se i dalje razvijao, no ovo ni u najluđem scenariju nisam zamišljao. Stvarno klap za ove bisere iz ministarstva kulture.

I sad što?
Pa festival će sigurno to preživjeti, mora.
No ko' zna možda se preseli u Sloveniju ili koju drugu susjednu nam zemlju gdje bi imao bolji prijem od vlasti, a zasigurno ga ne bi tretirali kao ružno i neželjeno pače.

Kako se dio snimanja filma "Ocean's 12" odvijao na po mafiji poznatoj Siciliji, eto I na I okolo seta nam poznatih opskurnih tipova.
Naime primjećeni su kako se muvaju trojca iz klana Castellammare del Golfo no policija je izjavila da su cijelo vrijeme snimanja, koje je sad završeno, svi članovi međunarodne ekipe bili sigurni.

Sumnja se da su pokušavali izmusti novac od producenata kako bi im « osigurali nesmetano snimanje » , no do toga nije došlo jer ih je policija pratila preko dekstera i preko GPS sistema praćenjan te bila spremna na eventualni problem uskočiti I lišiti ih slobode.
Možeš mislit 'to sad kažu kad je gotovo snimanje filma.

Ne naravno da nije, ali je zato naučio kako je biti zrende,zuja ili kokotiček? Hehe

Što se zapravo desilo?
Pa Clooney je poznat po svojim šalama na tuđi račun, no konačno je došao red na njega.

Njegov kolega sa seta Brad Pitt se dosjetio te je preveo na talijanski instrukcije kako se u svakoj prilici odnositi spram Clooneya i to objesio na oglasnu ploču. U njima je pisalo da u svakoj prilici moraju oslovljavati Georga sa Mr Ocean ili Danny Ocean ili Danny. To je medijima razotkrio Matt Damon i još dodao kako je lista bila poduža i efekt je bio lud, svi su ga tako iz talijanske ekipe zvali tako dva i pol tjedna, bez da su mu se obratili njegovim pravim imenom.

Naravno to je konačno postalo sumnjivo našoj zvijezdi (albanskoj sviječici) da s njim igraju zrende, pa je jednom prilikom kad ga jedan član filmske ekipe tako oslovio otišao do asistenta režije Grega Jacobsa, i vidi ti njega bistricu zatražio ga za objašnjenje tog čudnog ponašanja.
Ovaj mu je oćito priznajući odgovorio sa : « Nemoj mi povrijediti dječicu!» :)

Julia Roberts, jedna od najtraženijih glumica današnjice izgleda pokušava i unovčiti tu svoju veliku popularnost. Kako? Pa eto digla je nebu pod oblake produkcijske troškove nastavka filma Ocean's Eleven i to kroz svoje kojekakve zahtijeve glede kostimografije koja joj se nije sviđala.

No izgleda da joj ni to nije bilo dosta što je dobila novu skupu odjeću, pa je tražila i privatni aviončić kojim je cijelu ekipu Ocean's Twelve prevezla na lokaciju ponovna snimanja scena sa svojom novom garderobicom.

Na kraju joj ni to nije bilo dosta, te je inzistirala da se iznajme kuće nasuprot mjesta snimanja za desetke tisuća dolara, kako bi u njima mogla boraviti filmska ekipa i glumci, s naravno malim zahtijevom da jedna bude rezervirana za nju.

Tim vjestima o potrošnji razmažene Hollywoodske zvijezde po meni vrlo slabo je opovrgnuli su šefovi Warnera izjavom kako su troškovi ako ne unutar normale onda pazi bisera, čak ispod predviđene razine budgeta.

Tako je, svi vjerni poklonici originala Basic instincta iz 1992., doći će na svoje.
Kako je je najavila glavna zvijezda prvijenca, film će se uskoro poćeti snimati. Iako je Sharon Stone (46 godina) izjavila da se film nalazi u povojima i da još nije složena shema snimanja, no da se valja, valja se.
U izjavi je još opovrgnula kako ona nije postavljala razne uvjete i time bila razlogom kašnjenja filma.

Režiser filma "Charlie's Angels" McG više nije vezan za snimanje novog Supermana.
Naime došlo je do prijateljskog “razvoda” između Warner Brosa i sama režisera. Razlog je kažu neslaganje između spomenutih stranaka oko love. McG je htio budget filma oko 200-tinjak miliona dolara, a ovi njemu su pokazali figu.

No nije tu stalo jer su neslaganjabila i oko lokacije snimanja filma.
McG je htio snimati film u New Yorku, kao gradu koji bi po njemu mogao vjerno opisati dušu Metropolisa, a ne neki drugi grad na drugom kontinentu (studio je zagovarao Australiju). Čarke su također izbile i oko još jedne vrlo bitne stvari za jednog režisera a to je kasting.

Pitam se oko čega su se uopće slagali i što bi mu da su se uspjeli složiti "uspjeli" prepustili u režiserske ovlasti?

Ono što me živcira ovih dana, jesu dvije nedosljednosti ili bolje rečeno univerzalne ljudske gluposti.

Zašto univerzalne gluposti? Jer se tiče dviju stvari na koje nailazim surfajući netom svako toliko ovaj mjesec. Prva je glupost u vezi prikazivanja ili ne prikazivanja Mooreovog dokumentarca po američkim kinima i čuđenja Amerikanaca na dobar odziv publike u Europi (a očekujem i svijetu).

Što se tiče prve unigluposti, Moore nikako da doživi da mu se dokumentarac bez ikakvih trzavica normalno prikaže u njegovoj domovini. Prvo mu nisu htjeli dati ispravnu kategoriju za prikazivanje, a još prije toga su ga natezali oko distribucije. Danas se pak javljaju novi dušebrižnici iz kinodistributerske mreže koji ga ne žele prikazivati u svojim lancima kina, jer je naime rat a oni ne prikazuju propagandne filmove. Stvarno svašta. Čovjek se s pravom, za razliku od Marlona Branda, može nazvati siročetom. Nitko ga neće pa neće, i non-stop ga nazivaju izdajnikom, a on samo želi prikazati svoje viđenje cjelokupne situacije u kojoj se našla njegova domovina.

Druga glupost je povezana s filmom «Imelda» i publicitetom koji je film dobio zahvaljujući upornosti «prave» Imelde za izbacivanjem tog filma s repertoara kina na Filipinskom otočju.
Smeta me ta hohštaplerka Imelda koja je dobila napadaj pravičnosti odkad više nije na vlasti, pri tom se koristi, gle apsurda jednim nediktatorskim, svakako demokratskim mehanizmom opstruiranja prikazivanja filma kroz pravosudni sistem. Tako da se s pravom ovih dana javila i režiserka tog nagrađenog dokumentarca Ramona Diaz, koja tvrdi da ne zna zašto gđa. Imelda govori kako ju je prevarila u intervjuima izjavom kako je namjena filma isključivo prikazivanje na fakultetu.
Ramona tvrdi ne da nije bilo komunikacije između njih dvije, nego je postojala i stanovita suradnja na filmu, u smislu sugestija gđe.Imelde o pojedinim scenama. Štoviše, Ramona Diaz joj je sve objasnila u mnogobrojnim razgovorima i prepiski faxom.
Iz svega tog mogao bih zaključiti kako se gospođa Marcos vjerojatno pravi blesavom.

Na kraju - želio bih da te priče konačno jednom završe, no dotad ću imati o čemu pisati.

Pričali su za njega da je siroče, bez para, a eto ostavio pozamašan imetak svojim nasljednicima.
Dakle je riječ o preminulom Marlonu Brandu, koji je po izjavi svog odvjetnika ostavio iz sebe 21.6 miliona US$.
Još su za njega rekli kako je potrošio veliki dio novca na svoje ljubavnice i mnoge potomke, te da je pozamašan dio love otišao na plačanje odvjetničkih troškova koji su trebali izvući iz zatvora njegova sina koji je ubio sestrina dečka.
Sve se to pokazalo da su bile puke spekulacije jer je mudri Brando uložio novac u nekretnine kao npr. atol u Tahitiju, posjed u Kaliforniji (18,6 miliona US$) i "nešto" osobne imovine (3 miliona US$).

Danas vam nudim recenziju filma Van Helsing.
I što reći o njemu, pa prije svega to je jedan film koji sam sa zanimanjem ovih dana odgledao. Ukratko da previše od zapleta ne razotkrijem riječ je o viđenju lova na vampire i druge beštije.

Ovaj put iz kuta gledanja Van Helsinga, koji je u 19. st u Europi poznat i kao lovina. Naime, on je najtraženiji čovjek Europe, jer je malčice prebrutalan i preeklatantan u svojim eliminacijama kojekakvih čudovišta. No, Van Helsing (Hugh Jackman) se prvo sukobljava s dr Dr. Jekyllom (Stephen Fisher) po Parizu točnije po Notre Dameu, dok ga na drugi zadatak duboko u Rumunjsku ne pošalje sam Vatikan u čijoj je on službi. U par scena koje se odvijaju unutar zidina Vatikana u posebnom istrebljivačkom redu Katoličke crkve, doživio sam flashback na podudarnost s odgovarajućim scenama s Jamesom Bondom i njegovim oružarom i samozatajnim inventorom uvijek dobrodošlih gadgeta Mr.Q-om, koji je u ovom filmu zamijenjen opatom (glumi ga David Wenham).

Da, zapravo Van Helsing je očito namijenjen da bude James Bond 19.st. He he, samo je trebalo da usred filma Hugh kaže čuvenu rečenicu :»My name is Bond. James Bond.» No da me vi moji vjerni čitatelji ne bi krivo shvatili, film uopće nije negledljiv. Dapače, za razliku od nekih drugih filmova koje sam unazad par dana odgledao, za ovim žalim što ga nisam odgledao u kinu (kad se već pojavi) - ipak je to punokrvni film namijenjen gledanju u kinu na platnu, a ne na 21 ili 23 incha.

Film je poput višeslojne torte koju nam nudi glavni kuhar (ujedno i scenarist) Stephen Sommers sa pratnjom vrlo ineresantih glumaca, od kojih se posebno ističu: Hugh Jackman i Kate Beckinsale, dok ni ostali ne kaskaju za njima u ovom vrlo hektičnom filmu.

Ono što bih volio istaknuti ovdje je da Australska glumačka akademija Edith Cowen University-a iz Pertha može biti ponosna što je iznjedrila jednog od najintrigantnijih glumaca današnjice - prisjećam se kako sam se oduševio Jackmanom u filmu Swordfish, gdje mu je partnerica bila ništa manje atraktivna Halle Berry.

Kate Backinsale glumi vrlo zanosnu Ann Valerious. Kate u zadnje vrijeme glumi ili princezu vampira, Underworld, ili je princeza cigana u Rumunjskoj koja je zakleti neprijatelj vampira. Nekako ju u zadnje vrijeme pucaju uloge povezane s vampirima. I moram priznati da joj dobro stojeJ.

No, uglavnom ekipa ne glumata. Puno je zanimljivih likova koji u rijetkim trenucima predaha mogu i nasmijati - tu bih se pozvao na Opata i Igora (Kevin J. O’Connor) vjernog slugu Frankesteina (Samule West) koji u ovom zapletu ima važnu ulogu uz vječno
zlo horora, grofa Dracule Vladislavusa (Richard Roxburgh) te njegovih slugu i sexy mladenki Marishke (Josie Maran), Aleera (Elene Anaya) i Verona (Silvia Colloca) te još jednog iznenađenja vukodlaka.

Moja konačna ocjena bi bila 3+ zbog toga jer mi je bilo zanimljivo otkrivati sve odnose između pobrojanih likova i zbog vrlo vrlo dinamične radnje koja nije dala disati. Praktički, dinamika radnje determinira da uspinjanje filma traje do njegova očita vrhunca koji nije negdje u sredini same radnje već na kraju. Onome tko voli ovaj žanr vrijedi ga pogledati u kinima.

Ono što sam pronašao danas zanimljivo jest još jedan ispad iz tračnica u nizu zvijezda i zvijezdica.
Danas je to Cameron Diaz . I o tome bruje većina medija od domaćih do stranih.

Na vijest sam prvi put naišao u današnjem Jutarnjem, a na netu na IMDB-u.

O čemu je riječ, pa mala nije dala, hehe već je trbuhom za kruhom (pretpostavljam ne iz egzibicionizma) snimila ovaj sado-mazo video koji se distribuira pod zanimljivim imenom She's no Angel.

Dotičnu snimku možete na webu skinuti za ciglih 39,95 US$(dok još možete jer Cameron pokušava taj Ruski web sajt u tome spriječiti), što vjerovatno neće biti velika svota da si mnogi taj video pribave. Šteta, mogli su umjesto plaćanja to dat na neki server besplatno, ili već jesu .... ;)))

Ili barem nekima, kad je u pitanju Ewan McGregor. Kako mu je sud dosudio odštetu prošle godine u studenom protiv novinskih kuća koje su objavile fotografije njega i njegove familije za vrijeme ljetovanja na Mauricijusu. Ovih dana je došlo do finiširanja nagodbe između suprotstavljenih strana. Od medija koji su sklopili nagodbu, kao što su The Sun, Daily Record, jedini je The Guardian imao hrabrosti objaviti iznos(74000 US$).

Kako je izvjestio u srijedu 20th Century Fox, njihov i Roland Emmerichov film katastrofe "The Day After Tomorrow" je ukupno utržio u prvih 6 tjedana prikazivanja 500.1 million US$. Pošto je ekipa iz studija bila precizna, izvjestili su kako se glavninu svote utržilo u "ostatku" svijeta u cifri od 322.8 milliona US$, a samo 177.3 million US$ u USA i Kanadi.

Uglavnom sve je to bilo u svrhu prikazivnja pozitivnog konta filma, jer je naime izrada filma koštala vrtoglavih 125 milliona US$. Eto, Roland im se ko investicija ipak isplatio, napravio je dobar block-buster.

Izgleda da najrenomiraniji filmski festival u Hrvatskoj se polako zahuktava. Objavljene su brojke glede dva filmska projekta ovogodišnjeg 6 MFF-a. Riječ je 5 obljetnici Motovun Online te o brojkama vezanim za Jameson Short Film Award

Za početak pogledajmo što govore brojke ukupno glede kratkometražna filmska programa:

-26 ( zemalja sudionica ),
-44 (sveukupan broj filmova koji će biti projicirani),
-600 (minuta trajanja filmova) = 6 cjelovečernjih filmova u trajanju od 2 sata.

Selektor 5 selekcije Motovun Online-a Andrija Korovljev nazvao je ovu obljetnicu:«Produljite svoj... kratki film», a sve to zbog jače, bolje, veće kvalitetnije filmske konkurencije, koja se sastoji od 26 filmskih uradaka iz 21 zemlje.

Dok u sklopu Jameson Short Film Award selekcije će biti 12 filmova koji su bili osvojili tu nagradu u sklopu drugih internacionalnih filmskih festivala. Sve će to biti moguće pratiti bilo na netu bilo prije projekcije dugometražnih filmova. Aprogram se sastoji od najrazličitijih filmskih žanrova; igranih, animiranih, dok kvalitetu jamče brojne nagrade koje su ti filmovi osvojili na renominiranim festivalima kao što su Cannes, Sundance, Venecija Edinbourgh, Oberhausen itd.

Osim toga objavljen je jučer i žiri koji će dodjeliti nagrade "Propeler", "Od A do A", to su redom:Ivo Brešan, Andrew Horton, Branko Đurić te Dušan Trancik.
Riječ je o renomiranim imenima filmske industrije ali meni je najzanimljiviji izbor Đure (Top lista nadrealista). O samoj selekciji Motovun Onlinea i Jameson Short Film Award-a drugom prilikom.

Zaista jako zanimljivo no naravno tome tu nije kraj jer je sad red na dugometražnom programu.

Na svjetskoj karti pojavio se jedan novi festival i to u Palestini u gradu Ramallahi koji je postao kulturno sjedište Palestinskog naroda.
Direktor festivala Adam Zuabi je rekao da je za četvrtak zakazano otvaranje prvog u njihovoj povijesti internacionalnog filmskog festivala Zapadne Obale.

Filmski festival otvara film Waltera Sallesa (iz Brazila) "The Motorcycle Diaries".

Ostala filmska djela koja će biti prikaznana na festivalu dolaze iz Mexica, Irana, Tunisa, V.Britanije, USA, Italije, Francuske, Rusije. No biti će i uradaka iz Gaze i Zapadne Obale koja su uglavnom dokumentarnog žanra a govore o onome što najviše tišti Palestince, a to je političko-vojna situacija njihove zemlje.

Ono što nije rekao kako ovaj festival koindicira sa Izraelskim 21 filmskim festivalom u Jeruzalemu :)

Dobro ne baš Spiderman ali je na premijeri u Berlinu tako izjavio Tobey Maguire, Spidermanov alter-ego. Još je izjavio kako mu je gledati s visine koma no da mu ne predstavlja problem zanjihati se na konopcu preko ulica. He he Spidey, pa pati od agorafobije.

Što se tiče čuvenog odjelca za Spidermana razotkrio je kako mu je trebalo 15-20 minuta da ga navuče na sebe i da je bilo ok u njemu za sjediti no koma kretati se.

Inače onako usput za sve one koji se pitaju kada će Spiderman 2 osvanuti kod nas, pa hm službeno u kinima je 5.8, a inače je već stigao u jednu videoteku u Zagrebu.

Uskoro za sve one ljubitelje likovne umjetnosti i secesije, te za sve one koji nisu stigli vidjeti izložbu secesije u Zagrebu, moći će uskoro u kinima vidjeti film "Klimt".

Glumac John Malkovich je pristao odglumiti glavom i bradom Gustava Klimta. Za kojeg možemo reći da je ako ne glavni onda jedan od poznatijih protagonista Art Noveaua rođena u Beču. Gdje je svojim likovnim djelima te zajedno sa kolegama umjetnicima Kokoschkom, Schieleom i drugima, ostvario duboki pečat u kasnim godinama 19, a ranim 20 stoljeća.

Još je jedna zanimljivost što će na filmu po treći put raditi Malkovich sa Čileanskim režiserom Raoulom Ruizom, s kojim je imao uspješnu suradnju na prethodna dva filma i to 1999.g u "Time Regained" i u 2001.g na "Savage Souls".
U filmu će još glumiti Veronica Ferres, Otto Sander i Laetitia Casta za koju bih pretpostavio da je castirana za ulogu žene inspiracije Gustava Klimta, fatalnu za mnoge umjetnike tada, Almu Malher.

Nakon dugotrajne borbe protiv droge i alkohola umro je sin Kirka i brat blizanac Michael Douglasa. Eric Douglas (46.g.) pronađen je u utorak mrtav u svojem apartmanu u New Yorku.

Kao po nekom familijarnom receptu i on je bio glumac, te stand-up komičar no ne tako uspješan. Ostvario je uglavnom sporedne filmske uloge osamdesetih i početkom devedesetih godina (Delta Force 3: The Killing Game).

Ono zapravo čime je uspio obilježiti svoj život je konstantna borba s ovisnošću, i za razliku od svog brata (Michael se borio sa seksualnom ovisnošću) izgleda neuspješno.

Koliko ste puta izgovorili tu rečenicu? Pa potrefi se koji put. No nikad da bi to i sproveli u djelo.
Eto tako po jednom od tih koji su to učinili u nedavnoj povijesti, upravo se sprema snimanje filma. Dakle, riječ je o Arminu Meiwesu, njemačkom kanibalu, koji je pojeo svojeg ljubavnika na njegov zahtijev. Za taj kanibalističko-fetišistički čin osuđen je na 8 i pol godina zatvora.

No, film koji se snima u Njemačkoj je biografsko-fikcijskog karaktera, zbog toga što nisu otkupljena prava na snimanje filma od Kanibala iz Rottenburga, trenutno na odsluženju kazne.

Režiser filma pod radnim naslovom "Your Heart in My Brain" je afirmirani režiser gay opredjeljenja Rosa von Praunheim koji iza sebe ima 50 filmskih ostvarenja, među njima i jednu erotsku komediju pod nazivom "Can I Be Your Bratwurst, Please?".
Sam režiser ističe kako je proučavo kanibalizam dvadesetak godina te da bi htio u filmu iznjeti gay aspekt cijele priče sa primjesom sadomazohizma.

Tako će se naime zvati novi režiserski uradak Antonia Banderasa, koji će se početi snimati 2006.g.
Za vrijeme svjetske promocije filma Shrek 2, Banderas je izjavio novinarima kako se sprema otisnuti u svoju novu režisersku pustolovinu (Crazy in Alabama je režirao 1999.g. u kojem je glumila među ostalima i njegova supruga Melanie Griffith) u španjolskoj produkciji, gdje će uz poznata angažirati i neka nova filmska lica.

Film će biti temeljen na Antonio Solerovoj knjizi "El Camino de los Ingleses". Priča općenito govori o odrastanju, a pratimo događaje grupe mladića za vrijeme njihova zadnjeg ljeta u djetinjstvu.

Ne znam da li je tko čuo za ovu planinu u današnjoj Turskoj, no ona je poznata po mnogo čemu. Tako je jednima moguće mjesto gdje se nasukala Noina Arka, dok je drugima simbol domovine pa čak i stradanja. Zašto takav uvod?

Pa film Atoma Egoyana Ararat je dobio glavnu nagradu u Yerevanu, glavnom gradu Armenije na ondašnjem filmskom festivalu.

Posebnost filma je u tome što govori o prvom povijesnom genocidu u kojem je stradalo 1,5 milijuna Armena od strane Turaka. No to nije sve, jer film osim što je jako potresan spominje jednu tezu da Turska država ne želi ni dan danas priznati taj genocid nad Armenima, a desilo se to u razdoblju između 1915-1923. Tada su za Otomanskog carstva Turci "humano" preseljavali iz svojeg istočnog dijela države Armence i pritom počinili strašan genocid. U filmu među ostalima glume Christopher Plummer te Charles Aznavour, koji je i sam porijeklom Armenac.

Ameri i njihova s vremena na vrijeme konzervativnost nikako me ne prestaje iznenađivati, pa tako predsjednik kompanije koja drži kina u USA državama Iowa i Nebraska odbija prikazati Mooreov film. I to u vrijeme kad sam mislio da više neće biti problema oko prikazivanja, kad su mu već dali štetnu R oznaku. Razlog je kažu, što su u ratu i što taj film stimulira neprijatelje USA i nepotrebno dodatno razjedinjuje zemlju, te kako oni kao kompanija ne puštaju propagandne filmove ni za lijevu ni desnu političku opciju.
Pitam se samo nije li i taj čin upravo svrstavanje uz jednu od političkih opcija?

Kako bi završio svoje prvo javljanje s nekog festivala u vidu rubrike «lutajući gledatelj» moram završiti članak koji sam započeo prije par dana.

Dakle, nakon pregledanih filmova i manjeg odmora, oduševljen početkom vratio sam se u kino dvoranu Rustica odgledati retrospektivnu filmsku projekciju kako sam kasnije spoznao, dvojice majstora kratka filma.

Prvo su se na platnu počeli prikazivati filmovi biseri iz produkcije austrijskog filmskog autora Virgila Widricha. Prvi na redu od dva filma je bio TX-TRANSFORM (u trajanju od 12 minuta iz 1998.g.), koji koristi novu tehniku prenoseći os vremena i prostora na filmsko platno. No, pravo iznenađenje je uslijedilo početkom prikazivanja filma Copy Shop (u trajanju od 12 minuta, iz 2001.g.). Radnja filma na futuristički način opisuje čovjeka koji radi u kopiraoni i slučajno se iskopira i iskopira, i to tako uspješno da ne zna tko je pravi on jer je to toliko dobro napravio da je ispunio cijeli svijet sa svojim kopijama. Film je izvrstan ne samo po radnji koja je odlična nego i po dinamičnosti kojom film odiše te vam ne da da dođete do daha. Na Virgila Widricha ću se još sigurno osvrnuti. Svakako je potrebno reći kako je film Copy shop bio nominiran za Oscara (i ne znam stvarno razlog zašto ga nije dobio) i osvojio čak 35 međunarodnih nagrada za svoje genijalno idejno rješenje.

Fast film (iz 2003.g.) do sada je osvojio 25 međunarodnih nagrada plasiravši se u glavni program kratkog filma Cannesa. Bio je na programu 5 dana TFF-a i u svojih 14 minuta govori o potjeri kroz povijesne filmske potjere. Za navedeni film iskorišteno je 65000 filmskih isječaka koji su naknadno animirani.

Drugi na redu od dva filmska velikana kratkog filma iz tog retrospektivnog programa je bio Češki majstor Jan Švankmajer. Spada u najcjenjenije autore kratkometražnog filma, rođen je u Pragu 1934.g. gdje i danas živi, a kao dominirajući motiv njegovih filmova bila je i ostala hrana.

A ono što je iz Švankmejerove radionice filmskih čudesa prikazano je skup od 7 stvarno izvrsnih i sadžajno neobičnih filmova, pomalo otkačeno Čeških. Mene je podsjetilo na (ponekad i liberalnije) serijale čeških bajki koji su se imali prilike nekad i češće vidjeti na HTV-u.

Prvi na redu je bio 12 minutni film (iz 1982.g.) Dimensions of dialogue – Dimenzije dijaloga koji nam predstavlja razne vrste prepirki koje onemogućuju svaku vrstu dijaloga i sporazumijevanja. Zatim je uslijedio Down with cellar – Dolje u podrum iz 1983.g. (u trajanju od 15 minuta) koji me podsjetio na gore spomenute bajke. Radnja prati malu djevojčicu u svojevrsnoj pustolovini na putu po krumpire u drvarnici u podrumu. Na tom putu sreće čudnog čovjeka koji se sprema spavati, a pri tom se pokriva ugljenom umjesto pokrivačem, zatim nailazi na baku koja ju poziva na «kolače». Baka radi tijesto od mljevenog ugljena i jaja, razvalja ga i izrezuje «kolačiće». Kad ih izvadi iz pećnice nastaju briketi.

Potom je uslijedio Kyvadlo, jama a nadeje – Njihalo, jama i nada (iz 1983.g, 16 minuta) inspiriran Edgar A. Poevim mračnim pričama o mučenju i represiji. U njoj pratimo sudbinu čovjeka iz prvog lica. On se na mudar način, koristeći štakorov instinkt za preživljavanje i njihovu neobičnu mogućnost da zapamte gdje leži opasnost, oslobađa opasnosti koja mu je prijetila svezanomu podno klatna. Zatim se oslobađa od čudna, ha recimo, vagona koja ga gura u jamu itd.

Četvrti filmić je Meat love – Mesna ljubav (iz 1988.g, 1 minuta) koji nam prezentira što se događa kad se u ljubavnom vrtlogu nađu dva mesna odreska, i kako to može završiti.

Peti, još kraći filmić je Flora – Biljni svijet (1989.g, 20 sekundi) koji opisuje ekološku katastrofu. Death of stalinism in Bohemia – Smrt staljinizima u Češkoj (1990.g, 15 minuta) inspiriran vjerojatno promjena koje su nastupile baršunastom ravolucijom tematizira razdoblje Češke od završetka II svjetskog rata pa do pada komunizma te prikazuje sav besmisao okrutna staljinističkog terora.

Zadnji film je bio i u glavnom natjecateljskom programu TFF pod jednostavnim nazivom Food – Hrana (1992.g, 17 minuta). To je zapravo triptih u kojem prvo prikazuje sobu u koju ulazi čovjek i stavlja u drugog čovjeka kovanicu ko' u automat, a taj mu onda izbaci slasnu kobasicu i piće na pladnju. Čovjek koji to pojede se potom sam pretvori u automat za klopu do onaj drugi oživi stavi recku na zid i izađe van, puštajući nove ljude iz reda u tu sobu da uđu i nahrane se. Slijedeća priča je o dvoje ljudi u restoranu koji čekajući jelo, a ne mogavši zadobiti pažnju konobara polako pojedu posuđe, stoljnjake, stol i stolice, vlastitu odjeću pa i jedan drugog... U zadnjoj nas priči Švankmejer vodi na kanibalistički banket gdje se jede sve...

Nakon ove retrospektive malo smo udahnuli zraka, protegnuli se i pripremili za glavni dio večeri gdje su na izdašnom festivalskom programu bili zadnji filmovi iz službene konkurencije, kasnije i proglašenje i tulum sa bendom Korai Orom iz Mađarske.

U kinu pod vedrim nebom atrija Tabora u devet sati počeli su se prikazivati filmovi zadnjeg dana službene konkurencije TFF-a. Tu je bilo ukupno 8 filmova.
Možda malo patetično može zazvučati da su ti filmovi zadnjeg dana festivala bili bez iznimke odlični, ali to je tako. Prvi na prikazivanju podno zvjezdana Zagorska neba bio je Fishtale – Riblji rep režisera Paul Glynn (Irska 2003.g, 7 min). U njemu je riječ o mladcu koji prvi put u životu upeca ribu, no nije spreman na to. Pokušava u kadi oživjeti ribu, ali za to je prekasno. Doživljava traumu jer mu otac pripravlja tu istu ribu za večeru, prisiljava ga da je pojede, no dječak je s gađenjem ispljuje...

Norveški režiser Terje A. Nymark u svojem filmu Hund, sondag kl. Elleve – Pas, nedelja 11:00 (2003.g, 6 minuta 30 sekundi) govori o jednoj ležernoj nedjeljnoj vožnji automobilom Lise i Mathiasa koja krene neželjenim tijekom... Poslije je usljedio neobičan animirani film Eternal gaze - Vječno divljenje (Sam Chen, 2003, USA, u trajanju od 16 minuta) koji bi se svojom animacijom svidio mojem prijatelju dizajneru. Inače, film je posvećen umjetniku Albertu Giacomettiu, njegovom umjetničkom životu i neuzvraćenoj ljubavi. Zapravo umjetnikov život je totalno posvećen izradi neobičnih skulptura koje u ključnom dijelu filma oživljavaju i uzvraćaju ljubav svojem stvaratelju.

Tanken som Raknas – Misli koje se računaju, Roberta Lundmarka (iz Švedske, 2003.g., 4minute i 30 sekundi) je ispričao priču o dječakovu sedmom rođendanu za koji se samo jede, igra te otvara najrazličitije poklone.

I kako sve ne bi bilo sterilo, pobrinuo se Marcos Jorge u svojem filmu Infinitamente maio – Beskrajni svibanj (Brazil, 2003.g, 19 minuta). Zašto je to tako, pa riječ je već pogađate - o sexu, preljubu i definitivno zapletu koji proizlazi iz tog lonca. Radi se opet o jednoj futurističkoj priči u kojoj glavne uloge imaju Raul koji dolazeći doma zatekne in flagranti svoju djevojku u preljubu. On poludi i pištoljem preljubnika ubija svoju djevojku. Ali, tu nije kraj – on izlazi iz zgrade, odlazi u trgovinu, ponovno se vraća u stan i – opet nabasa na svoju djevojku u sexualnom klinču sa istim preljubnikom (samo je poza drukčija, hehe). I opet priča kreće iz početka... u slijedećim verzijama ubija djevojku, pa onda i djevojku i preljubnika... I sve tako ide, dok se priča ne odvrti dublje u prošlost te nam razotkrije zašto ga je prevarila i rasplete se taj čvor preljuba i ubojstava.

Potom je uslijedio Mađarski film zanimljivog sadržaja: Grantok – Granate (2003.g, 18 minuta). Teškoće u praćenju (madžarski, bez prijevoda) izazvale su malo meškoljenja u gledalištu. Peter Politzer, režiser dotičnog filma, prikazuje sudbinu nekolicine pobunjenika, netom ugušene pobune koji se skrivaju u ruševinama te pretragu ruina od strane vojnika koji pucaju na sve sumnjivo....

Ostala dva filma na programu su bila Ecosistema – Ekosustav (Španjolska 2003.g, 9 minuta) i The projectonist – Kinooperater (Australija 2002.g, 12 minuta i 50 sekundi). Prvi govori o sličnosti prirodnog i urbanog ekosutava gdje vlada zakon jačeg. Drugi govori o zadnjoj kinooperaterovoj projekciji nakon koje izlazi u grad, a na zidovima ulica oslikavaju se slike njegove prošlosti.

Uglavnom, nakon projekcije došlo je do proglašenja pobjednika. Prema odluci žirija, u čijem sastavu su bili Ivan Ladislav Galeta (HR), Luca Busso (Italy) i Matthias Groll (Germany), dodijeljene su nagrade slijedećim filmovima:

1. Veronikina lubanja
- za najbolji film festivala proglašen je film "KUĆA" (A haz, 2004), mađarskog redatelja Karolyja Ujja Mezarosa - uz trofej, nagrada je 1000 eura

2. Gladna Veronika
- najbolji film na temu "hrana" - "RIBLJI REP" (Fishtale, r: Paul Glynn, Irska, 2003)

3. reAnimirana Veronika
- najbolji animirani film: "FAST FILM" (Virgil Wildrich, Austrija, 2003);
najbolji dokumentarni film: "WELCOME TO EUROPE" ("Dobrodošli u Europu", r: Andreas Forsman, Švedska, 2004)

4. posebnu pohvalu dobio je film "TKO JE MACKA?" (Ki a macska, r: Peter Mezaros, Madžarska 2003).

5. Glas Veronike
- najbolji film po izboru publike je "HARVIE KRUMPET" (r: Adam Elliot, Australia, 2003)

Za kraj moram priznati da smo se dobro zabavili te bih se na kraju osvrnuo ne neke meni nejasne kritike jednog našeg webzina, o tome da su se našli prigovoriti na postojeće skele koje se nalaze u atriju Tabora. Pa ja ne bih bio toliko smjel i tražio uklanjanje istih, jer poznato je koliko dugo treba državi da se odluči na restauraciju i postavi te skele. Moj prijedlog bi da ih se prekrije oslikanim platnima. Jer ako se maknu skele, tko zna da li bi ih ikad nazad stavili i završili restauraciju. Time bi se dovelo u pitanje i ovaj festival, za koji mogu reći da se može usporediti s Motovunom u dvije stvari. Jedna je prekrasan pogledu na okolicu. Druga usporedba vezana je uz dječje bolesti koje neki ezini spominju – a to je nedostatak publike. No, ja bih to nazvao djevičanskim simbolom da festival još nije zastranio - jer kvantiteta publike ne garantira kvalitetu iste. Srećom još ga nisu otkrili pomodari koji sve više pohode kojekakve lokalne ff u nadi da će biti viđeni, a manje da bi vidjeli stvarno odlične filmove i malo se produhovili. Možda sam ja pomalo naivan da to očekujem od ljudi nauštrb sveopće komercijalizacije.

Ovo je tek druga godina mladom filmskom festivalu u Taboru i želim mu uspješnu budućnost. Vjerujem da bi iz svijetlog primjera Motovuna mogli izvući puno korisnih ideja i upoznati poduzetnost i marketinški osjećaj istarskog puka koji svoj festival pretvorio u vrhunski događaj.

Tko je gledao “Stark trek” serijal te filmove, sjetit će se te rečenice koju su počesto izgovarali u trenucima opasnosti njegovi suborci kapetan Kirk, Spock i ostali. Naime zašto ga spominjem, nekako nakon one jučerašnje vijesti naišao sam na opet jednu lošu. James Doohan naime nije umro ali mu je u njegovoj 84 godini dijagnosticirana opaka bolest, Alzheimer. Njegova žena Wendy Doohan je izjavila kako bolest nije još toliko uznapredovala no da jedino u interakciji s njime malo više prevladavaju starija sijećanja, stvarno tužno za legendarnog Scottya.

Marlon Brando ako nije najveći onda je jedan od najvećih ljudi koji su oplemenili sedmu umjetnost. Osobno jedan od mojih prvih ozbiljnijih susreta ikad s filmom zauvijek ću pamtiti kroz film "The Wild One" i rečenicu iz filma gdje odgovor Branda na upit protiv čega se boriš glasi :"Whaddya got?" (Što imaš?). Taj film i genijalni Brando u njemu su antologijski jednom riječju i taj bi film nazvao njegovim najboljim filmom, naravno uz Dona Vita Corleonea iz Kuma.
Tako je Marlon Brando u četvrtak navečer umro u svojoj 80 godini zbog otkazivanja pluća u bolnici UCLA, takvu je naime šturu izjavu za javnost dala glasnogovornica bolnice Roxanne Moster.
No iza ovog vrhunskog glumca ostali su filmovi i glumci na koje je kroz svoj život utjecao kao što su Al Pacino, Robert De Niro, Jack Nicholson te mnogi drugi glumci i režiseri.
Najviše me se dojmila izjava njegova dugogodišnjeg prijatelja James Caan koji je izjavio: "On je utjecao na mnoge mlade glumce moje generacije više od bilo koga, te svatko tko to opovrgava ne zna kako je to činio."
Dobitnik je dva Oscara, prvog za ulogu u filmu "On the Waterfront" te drugog za nezaboravnu ulogu Don Vita u "The Godfather" no osim po tim ulogama pamtit ćemo ga i po ulozi Stanleya Kowalskog u filmu "A Streetcar Named Desire" te svako u ulozi pukovnika Kuntza u "Apocalypse Now" i u "Ultimo tango a Parigi" te mnogim drugima.

Naime najveću do sada zaradu na premijernom danu prikazivanja filma u 4152 kina u USA i Kanadi, ostvario je Spiderman 2 sa osvojenih 40,5 miliona US$. Time je oboren rekord originala Spidermana od uprihođenih 39,4 miliona US$ postignut prije dvije godine. Rezultat Spidermana 2 je time veći, kažu što je posao srijedom puno sporiji tj. manji nego vikendom, no treba spomenuti da je i original svoj rekord postigao svojevremeno prije 2 godine u petak.
Do sada je rekord sa najboljim prihodom na blagajnama na premijernoj srijedi držao sa 34,5 miliona US$ The Lord of the Rings: The Return of the King, ostvaren u prosincu prošle godine.

Naime kako prenosi Hollywood Reporter, 16-togodišnji teenager je bio u srijedu uhvaćen snimajući potajice Spidermana svojom DV kamerom. Dakle za vrijeme prikazivanja u jednom od kina Hollywooda bio je primjećen od ovlaštene osobe koja ga je za vrijeme projekcije uočila svojim sustavom za noćno promatranje kako čini nedopuštenu radnju.
Malac je ispraćen iz kina sa svoja dva kompića i uhapšen zbog sumnje da je prekršio zakon države Kalifornije o zabrani snimanja za vrijeme kinoprojekcije, koji je onako usput budi rečeno stupio na snagu u siječnju o.g., a identitet mu nije otkriven jer je riječ o malodobniku.

A onako za upozorenje Amerima direktor MPAA-inog odjeljka za suzbijanje piratstva (koja predstavlja interese većine Hollywoodskih studija I kinooperatera diljem USA), James Spertus je naglasio kako sad diljem kinodvorana USA tisuće oči pažljivo traži neovlaštene snimatelje i kako je ovaj Hollywoodski primjer pokazatelj što će se desiti prekšiteljima.