Ono što me živcira ovih dana, jesu dvije nedosljednosti ili bolje rečeno univerzalne ljudske gluposti.
Zašto univerzalne gluposti? Jer se tiče dviju stvari na koje nailazim surfajući netom svako toliko ovaj mjesec. Prva je glupost u vezi prikazivanja ili ne prikazivanja Mooreovog dokumentarca po američkim kinima i čuđenja Amerikanaca na dobar odziv publike u Europi (a očekujem i svijetu).
Što se tiče prve unigluposti, Moore nikako da doživi da mu se dokumentarac bez ikakvih trzavica normalno prikaže u njegovoj domovini. Prvo mu nisu htjeli dati ispravnu kategoriju za prikazivanje, a još prije toga su ga natezali oko distribucije. Danas se pak javljaju novi dušebrižnici iz kinodistributerske mreže koji ga ne žele prikazivati u svojim lancima kina, jer je naime rat a oni ne prikazuju propagandne filmove. Stvarno svašta. Čovjek se s pravom, za razliku od Marlona Branda, može nazvati siročetom. Nitko ga neće pa neće, i non-stop ga nazivaju izdajnikom, a on samo želi prikazati svoje viđenje cjelokupne situacije u kojoj se našla njegova domovina.
Druga glupost je povezana s filmom «Imelda» i publicitetom koji je film dobio zahvaljujući upornosti «prave» Imelde za izbacivanjem tog filma s repertoara kina na Filipinskom otočju.
Smeta me ta hohštaplerka Imelda koja je dobila napadaj pravičnosti odkad više nije na vlasti, pri tom se koristi, gle apsurda jednim nediktatorskim, svakako demokratskim mehanizmom opstruiranja prikazivanja filma kroz pravosudni sistem. Tako da se s pravom ovih dana javila i režiserka tog nagrađenog dokumentarca Ramona Diaz, koja tvrdi da ne zna zašto gđa. Imelda govori kako ju je prevarila u intervjuima izjavom kako je namjena filma isključivo prikazivanje na fakultetu.
Ramona tvrdi ne da nije bilo komunikacije između njih dvije, nego je postojala i stanovita suradnja na filmu, u smislu sugestija gđe.Imelde o pojedinim scenama. Štoviše, Ramona Diaz joj je sve objasnila u mnogobrojnim razgovorima i prepiski faxom.
Iz svega tog mogao bih zaključiti kako se gospođa Marcos vjerojatno pravi blesavom.
Na kraju - želio bih da te priče konačno jednom završe, no dotad ću imati o čemu pisati.
Post je objavljen 11.07.2004. u 23:35 sati.