Kako bi završio svoje prvo javljanje s nekog festivala u vidu rubrike «lutajući gledatelj» moram završiti članak koji sam započeo prije par dana.

Dakle, nakon pregledanih filmova i manjeg odmora, oduševljen početkom vratio sam se u kino dvoranu Rustica odgledati retrospektivnu filmsku projekciju kako sam kasnije spoznao, dvojice majstora kratka filma.

Prvo su se na platnu počeli prikazivati filmovi biseri iz produkcije austrijskog filmskog autora Virgila Widricha. Prvi na redu od dva filma je bio TX-TRANSFORM (u trajanju od 12 minuta iz 1998.g.), koji koristi novu tehniku prenoseći os vremena i prostora na filmsko platno. No, pravo iznenađenje je uslijedilo početkom prikazivanja filma Copy Shop (u trajanju od 12 minuta, iz 2001.g.). Radnja filma na futuristički način opisuje čovjeka koji radi u kopiraoni i slučajno se iskopira i iskopira, i to tako uspješno da ne zna tko je pravi on jer je to toliko dobro napravio da je ispunio cijeli svijet sa svojim kopijama. Film je izvrstan ne samo po radnji koja je odlična nego i po dinamičnosti kojom film odiše te vam ne da da dođete do daha. Na Virgila Widricha ću se još sigurno osvrnuti. Svakako je potrebno reći kako je film Copy shop bio nominiran za Oscara (i ne znam stvarno razlog zašto ga nije dobio) i osvojio čak 35 međunarodnih nagrada za svoje genijalno idejno rješenje.

Fast film (iz 2003.g.) do sada je osvojio 25 međunarodnih nagrada plasiravši se u glavni program kratkog filma Cannesa. Bio je na programu 5 dana TFF-a i u svojih 14 minuta govori o potjeri kroz povijesne filmske potjere. Za navedeni film iskorišteno je 65000 filmskih isječaka koji su naknadno animirani.

Drugi na redu od dva filmska velikana kratkog filma iz tog retrospektivnog programa je bio Češki majstor Jan Švankmajer. Spada u najcjenjenije autore kratkometražnog filma, rođen je u Pragu 1934.g. gdje i danas živi, a kao dominirajući motiv njegovih filmova bila je i ostala hrana.

A ono što je iz Švankmejerove radionice filmskih čudesa prikazano je skup od 7 stvarno izvrsnih i sadžajno neobičnih filmova, pomalo otkačeno Čeških. Mene je podsjetilo na (ponekad i liberalnije) serijale čeških bajki koji su se imali prilike nekad i češće vidjeti na HTV-u.

Prvi na redu je bio 12 minutni film (iz 1982.g.) Dimensions of dialogue – Dimenzije dijaloga koji nam predstavlja razne vrste prepirki koje onemogućuju svaku vrstu dijaloga i sporazumijevanja. Zatim je uslijedio Down with cellar – Dolje u podrum iz 1983.g. (u trajanju od 15 minuta) koji me podsjetio na gore spomenute bajke. Radnja prati malu djevojčicu u svojevrsnoj pustolovini na putu po krumpire u drvarnici u podrumu. Na tom putu sreće čudnog čovjeka koji se sprema spavati, a pri tom se pokriva ugljenom umjesto pokrivačem, zatim nailazi na baku koja ju poziva na «kolače». Baka radi tijesto od mljevenog ugljena i jaja, razvalja ga i izrezuje «kolačiće». Kad ih izvadi iz pećnice nastaju briketi.

Potom je uslijedio Kyvadlo, jama a nadeje – Njihalo, jama i nada (iz 1983.g, 16 minuta) inspiriran Edgar A. Poevim mračnim pričama o mučenju i represiji. U njoj pratimo sudbinu čovjeka iz prvog lica. On se na mudar način, koristeći štakorov instinkt za preživljavanje i njihovu neobičnu mogućnost da zapamte gdje leži opasnost, oslobađa opasnosti koja mu je prijetila svezanomu podno klatna. Zatim se oslobađa od čudna, ha recimo, vagona koja ga gura u jamu itd.

Četvrti filmić je Meat love – Mesna ljubav (iz 1988.g, 1 minuta) koji nam prezentira što se događa kad se u ljubavnom vrtlogu nađu dva mesna odreska, i kako to može završiti.

Peti, još kraći filmić je Flora – Biljni svijet (1989.g, 20 sekundi) koji opisuje ekološku katastrofu. Death of stalinism in Bohemia – Smrt staljinizima u Češkoj (1990.g, 15 minuta) inspiriran vjerojatno promjena koje su nastupile baršunastom ravolucijom tematizira razdoblje Češke od završetka II svjetskog rata pa do pada komunizma te prikazuje sav besmisao okrutna staljinističkog terora.

Zadnji film je bio i u glavnom natjecateljskom programu TFF pod jednostavnim nazivom Food – Hrana (1992.g, 17 minuta). To je zapravo triptih u kojem prvo prikazuje sobu u koju ulazi čovjek i stavlja u drugog čovjeka kovanicu ko' u automat, a taj mu onda izbaci slasnu kobasicu i piće na pladnju. Čovjek koji to pojede se potom sam pretvori u automat za klopu do onaj drugi oživi stavi recku na zid i izađe van, puštajući nove ljude iz reda u tu sobu da uđu i nahrane se. Slijedeća priča je o dvoje ljudi u restoranu koji čekajući jelo, a ne mogavši zadobiti pažnju konobara polako pojedu posuđe, stoljnjake, stol i stolice, vlastitu odjeću pa i jedan drugog... U zadnjoj nas priči Švankmejer vodi na kanibalistički banket gdje se jede sve...

Nakon ove retrospektive malo smo udahnuli zraka, protegnuli se i pripremili za glavni dio večeri gdje su na izdašnom festivalskom programu bili zadnji filmovi iz službene konkurencije, kasnije i proglašenje i tulum sa bendom Korai Orom iz Mađarske.

U kinu pod vedrim nebom atrija Tabora u devet sati počeli su se prikazivati filmovi zadnjeg dana službene konkurencije TFF-a. Tu je bilo ukupno 8 filmova.
Možda malo patetično može zazvučati da su ti filmovi zadnjeg dana festivala bili bez iznimke odlični, ali to je tako. Prvi na prikazivanju podno zvjezdana Zagorska neba bio je Fishtale – Riblji rep režisera Paul Glynn (Irska 2003.g, 7 min). U njemu je riječ o mladcu koji prvi put u životu upeca ribu, no nije spreman na to. Pokušava u kadi oživjeti ribu, ali za to je prekasno. Doživljava traumu jer mu otac pripravlja tu istu ribu za večeru, prisiljava ga da je pojede, no dječak je s gađenjem ispljuje...

Norveški režiser Terje A. Nymark u svojem filmu Hund, sondag kl. Elleve – Pas, nedelja 11:00 (2003.g, 6 minuta 30 sekundi) govori o jednoj ležernoj nedjeljnoj vožnji automobilom Lise i Mathiasa koja krene neželjenim tijekom... Poslije je usljedio neobičan animirani film Eternal gaze - Vječno divljenje (Sam Chen, 2003, USA, u trajanju od 16 minuta) koji bi se svojom animacijom svidio mojem prijatelju dizajneru. Inače, film je posvećen umjetniku Albertu Giacomettiu, njegovom umjetničkom životu i neuzvraćenoj ljubavi. Zapravo umjetnikov život je totalno posvećen izradi neobičnih skulptura koje u ključnom dijelu filma oživljavaju i uzvraćaju ljubav svojem stvaratelju.

Tanken som Raknas – Misli koje se računaju, Roberta Lundmarka (iz Švedske, 2003.g., 4minute i 30 sekundi) je ispričao priču o dječakovu sedmom rođendanu za koji se samo jede, igra te otvara najrazličitije poklone.

I kako sve ne bi bilo sterilo, pobrinuo se Marcos Jorge u svojem filmu Infinitamente maio – Beskrajni svibanj (Brazil, 2003.g, 19 minuta). Zašto je to tako, pa riječ je već pogađate - o sexu, preljubu i definitivno zapletu koji proizlazi iz tog lonca. Radi se opet o jednoj futurističkoj priči u kojoj glavne uloge imaju Raul koji dolazeći doma zatekne in flagranti svoju djevojku u preljubu. On poludi i pištoljem preljubnika ubija svoju djevojku. Ali, tu nije kraj – on izlazi iz zgrade, odlazi u trgovinu, ponovno se vraća u stan i – opet nabasa na svoju djevojku u sexualnom klinču sa istim preljubnikom (samo je poza drukčija, hehe). I opet priča kreće iz početka... u slijedećim verzijama ubija djevojku, pa onda i djevojku i preljubnika... I sve tako ide, dok se priča ne odvrti dublje u prošlost te nam razotkrije zašto ga je prevarila i rasplete se taj čvor preljuba i ubojstava.

Potom je uslijedio Mađarski film zanimljivog sadržaja: Grantok – Granate (2003.g, 18 minuta). Teškoće u praćenju (madžarski, bez prijevoda) izazvale su malo meškoljenja u gledalištu. Peter Politzer, režiser dotičnog filma, prikazuje sudbinu nekolicine pobunjenika, netom ugušene pobune koji se skrivaju u ruševinama te pretragu ruina od strane vojnika koji pucaju na sve sumnjivo....

Ostala dva filma na programu su bila Ecosistema – Ekosustav (Španjolska 2003.g, 9 minuta) i The projectonist – Kinooperater (Australija 2002.g, 12 minuta i 50 sekundi). Prvi govori o sličnosti prirodnog i urbanog ekosutava gdje vlada zakon jačeg. Drugi govori o zadnjoj kinooperaterovoj projekciji nakon koje izlazi u grad, a na zidovima ulica oslikavaju se slike njegove prošlosti.

Uglavnom, nakon projekcije došlo je do proglašenja pobjednika. Prema odluci žirija, u čijem sastavu su bili Ivan Ladislav Galeta (HR), Luca Busso (Italy) i Matthias Groll (Germany), dodijeljene su nagrade slijedećim filmovima:

1. Veronikina lubanja
- za najbolji film festivala proglašen je film "KUĆA" (A haz, 2004), mađarskog redatelja Karolyja Ujja Mezarosa - uz trofej, nagrada je 1000 eura

2. Gladna Veronika
- najbolji film na temu "hrana" - "RIBLJI REP" (Fishtale, r: Paul Glynn, Irska, 2003)

3. reAnimirana Veronika
- najbolji animirani film: "FAST FILM" (Virgil Wildrich, Austrija, 2003);
najbolji dokumentarni film: "WELCOME TO EUROPE" ("Dobrodošli u Europu", r: Andreas Forsman, Švedska, 2004)

4. posebnu pohvalu dobio je film "TKO JE MACKA?" (Ki a macska, r: Peter Mezaros, Madžarska 2003).

5. Glas Veronike
- najbolji film po izboru publike je "HARVIE KRUMPET" (r: Adam Elliot, Australia, 2003)

Za kraj moram priznati da smo se dobro zabavili te bih se na kraju osvrnuo ne neke meni nejasne kritike jednog našeg webzina, o tome da su se našli prigovoriti na postojeće skele koje se nalaze u atriju Tabora. Pa ja ne bih bio toliko smjel i tražio uklanjanje istih, jer poznato je koliko dugo treba državi da se odluči na restauraciju i postavi te skele. Moj prijedlog bi da ih se prekrije oslikanim platnima. Jer ako se maknu skele, tko zna da li bi ih ikad nazad stavili i završili restauraciju. Time bi se dovelo u pitanje i ovaj festival, za koji mogu reći da se može usporediti s Motovunom u dvije stvari. Jedna je prekrasan pogledu na okolicu. Druga usporedba vezana je uz dječje bolesti koje neki ezini spominju – a to je nedostatak publike. No, ja bih to nazvao djevičanskim simbolom da festival još nije zastranio - jer kvantiteta publike ne garantira kvalitetu iste. Srećom još ga nisu otkrili pomodari koji sve više pohode kojekakve lokalne ff u nadi da će biti viđeni, a manje da bi vidjeli stvarno odlične filmove i malo se produhovili. Možda sam ja pomalo naivan da to očekujem od ljudi nauštrb sveopće komercijalizacije.

Ovo je tek druga godina mladom filmskom festivalu u Taboru i želim mu uspješnu budućnost. Vjerujem da bi iz svijetlog primjera Motovuna mogli izvući puno korisnih ideja i upoznati poduzetnost i marketinški osjećaj istarskog puka koji svoj festival pretvorio u vrhunski događaj.