Fez

Zivot je kucka u minisuknji s velikim grudima...
...i zato...



Jeste li znali da je Cranbrook Kingswood medju top 5 najboljih skola u SAD-u?
I definitivno najskupljih.
Neki dan su moji doma dobili pismo koje kaze da je 2. najbolja u svijetu.




Iskon
Novi list
Google
Malo smijeha...
Rjecnik
Yahoo! Posta
Cranbrook Mail

...sad kad sam si napravila sve linkove koji mi trebaju evo nesto...

...O MENI
God: 17
Mjesto: Rijeka, trenutacno na skolovanju u Americi na godinu dana
Nadimak: Dada, Keksic, Krki, Muha...
Najdraza stvar koju imam: sat (ironicno, uvijek kasnim)
Najdraze jelo: skampi na buzaru i pomfri
Najdraze pice: sve vrste pive
Zanimljivosti: sviram klavir 9 godina i jos uvijek mi je gust
Vrline: uporna
Mane: tvrdoglava, uvijek kasnim, ne volim kritike
Bojim se: bolne smrti, miseva i visine
Ne bojim se: izazova (otrcano, ali istinito)
Voljela sam: svaku vecer prije spavanja izludjivat svoju sestru tako da bih joj tisucu puta rekla "Laku noc! Jesi cula?" sve dok mi ne bi odgovorila. To je znalo trajat satima.
Nisam voljela: neke ljude do kojih mi je sada stalo
Volim: svoj zivot i Niku Kranjcara
Ne volim: puno toga...
Voljela bih: da me se ljudi sjecaju i nakon sto umrem
Ne bih voljela: zivjeti nezanimljiv zivot
Znam: skuhat dobru juhu od karfiola
Ne znam: uploadat sliku na blog, sramota...cekaj cekaj, naucila sam
Zalim: sto zalim za mnogim propustenim stvarima u zivotu, a imam tek 17 godina
Ne zalim: sto sam se prijavila za ovu stipendiju
Zelim: OTICI U NEW YORK
Ne zelim: se udebljat ovdje, ali kako je krenulo... 53 kg sada su proslost!
Pjevac: Oliver Dragojevic, definitivno
Glumac: Robert DeNiro
Najzgodniji glumac: ovo je naravno, posebna kategorija - Brad Pitt, ofkors
Jedna stvar koju bih promijenila: ljude, da nisu tako pohlepni, sebicni i nadasve zli
Kad narastem: necu biti televizor...Voljela bih biti doktor ili politicar. Ako budem ovo prvo, prijavit cu se za Lijecnike bez granica. Ako budem politicar, voljela bih biti ministar vanjskih poslova ili za europske integracije
Pjesnici: D. Cesaric, E. A. Poe & S. Jesenjin
Crtani likovi:

and


LIKOVI

- moja sis. Ima 20 godina i jako mi fali. Sve kuzi i nikad nista ne kaze mami. Nekad smo se svadjale (jos imam tragove noktiju na ruci), a danas mi je jedna od najboljih prijateljica. Sad upravo polaze vozacki. Jedva cekam da se vratim, stalno ce me vozikat okolo. Jedna je od najinteligentnijih ljudi koje poznam i uz to pravi komad. Jako je drustvena, ima prijatelja vise nego ja poznanika. Luv Ya sis!

- moj braco. Najjegendarniji 13-ogodisnjak, uz to je pametan, a tek zgodan...Cure ce se otimati za njega kad odraste. A da vidite kako tek plese...Kao John Travolta. Davno je postao jaci od mene tako da moram pazit sto mu govorim. Samo je malo lijen, ali uci, uci. Dobricina je teska. Uz to i faca. Cine, voli te sestra puno puno!

- mama je mama. Ne moze je se opisat u ovom blogu. Najdraza joj je recenica "Mama ti je luda". Iako ima 41. god i iako je rodila 4 djece, jos uvijek je otkacena. Sve bi dala za mene, Mimi i Aneta. Nazove me pa pricamo satima. Jedna je od mojih najbojih prijateljica. Sve joj mogu reci. Ona je COOL mama. Volim te!

- a tatko. Kad se naljuti, osoba u cijoj blizini ne zelite biti. Ali u dusi velika dobricina. U zadnje vrijeme je postao sentimentalan pa mi preko telefona kaze "Bok, Libice". Uvijek sam mislila da je fulao profesiju, trebao je biti socijalni radnik.

- moja best frendica, osoba koja me pozna u dusu. Uvijek je tu kad je trebam, moje rame za plakanje, bolje zna kakvo je moje stajaliste o nekim stvarima nego ja sama, pogotovo o onome :) Znate ono kad se samo pogledate s nekim i sve kuzite. Prava prijateljica. Definitivno moja kuma na vjencanju, hahaha. Lulicka i Parlovka, zivi smijeh. Miss U Babe!

To be continued...


It is hard to remember that this day will never come again, that the time is now, and the place is here and that there are no second chances at a single moment...

[B]Doviđenja, dragi, doviđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

PJESMA O KUJI

Jutros je kuja pri stali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
ostenila sedmero mladih,
riđih stenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih cesljala njezna ;
od trbuha njena topline
voda se topila snjezna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na ljegala krecu,
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu.

Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda,
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda.

A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece.


UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


MRTVAČNICA NAJBJEDNIJIH

U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.

Služavke, umrle u bijedi,
Il sijede ispaćene pralje,
Kojima ukočene ruke
Ne mogu više prati dalje,
I koje - uzevši im ruho -
Ubožnica amo šalje.

Bludnice, koje pohotne ruke
Nikada više neće da dirnu,
Što poslije sviju budnih, bludnih noći
Uđoše u jednu posve mirnu.

Il stigne ovamo kažnjenik
Kojeg je žandar presto da vodi,
Il napuhnuti utopljenik
Kojemu ime nesta u vodi,
Il skitnjom izmučene skitnice,
Vječito gonjene do mitnice,
Što prođoše kroz ovaj život bosi,
Sa sijenom tuđih sjenika u kosi.

Svi oni amo jednom dođu,
Zbiti u ljesove proste,
I zauzmu svoje mjesto na stolu
Što vječno očekuju goste.
Žive su ih gonili i gnjeli,
Nožem su ih rasparali mrtve -
Ti, sto žrtve za života bjehu,
Ostaše i poslije smrti žrtve.

Stanovahu na kraju grada,
U prljavome kvartu roblja,
Počivat će na kraju groblja,
Daleko od arkada.

I kao što je više njih
Imalo zajedničku sobu -
Tako će i sad više njih
Noćivati u istom grobu.

U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.


ISJEČCI IZ GAVRANA

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
"Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo" – i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik snove sniti što se meni sniše!
Al nevina bje tišina, znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
"Lenora" prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.

Muk se razbi, ja, zatečen – na odgovor spremno rečen –
"Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, ništa više
Riječ od tužna gazde čuta, koga nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U "Nikada – nikad više".

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sijedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha što sniva,
Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće nikad više!



ONI

Sagnite glave i pođite šutke
Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom
Tiho, na prstima, pođite za mnom.

Ja ću vas vodit kroz ugare puste.
Vodit vas duž staza, duž beskrajnih cesta
Vodit vas kroz šume, kroz šikare guste,
Vodit vas do jednog samotnog mjesta.

Tamo je groblje jednostavno skromno,
Križevi strunili; nema ih više,
Samo su humci još svrstani pomno
Napukli, rahli od vjetra i kiše.

Nikada ovdije ne pale se svijeće,
Niti tu za njih kad zvone se zvona,
Priroda sama tu postavlja cvijeće,
Tužne im grobove kiti tek ona.

Nemojte gazit stog svežu travu,
Ona iz krvi je niknula njine.
Gledajte šutke i sagnite glavu,
Odajte počast u znaku tišine.

Tu su još brazde, tu livici su sivi,
Ovud čelik je orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali divi
Danas što ispod humaka drijemlju.

Oni su mrtvi - al' priđite bliže;
Vidite tračak taj bljedi i fini;
Čudo to svijetlo, što s groba se diže;
To ideali su besmrtni njini.

Vidjeli ste ih - Te turobne humke;
Rake heroja,
Što mrijeti su znali.
Pođite sada, al pođite šutke!
Znajte da oni i za vas su pali...


BALADA IZ PREDGRAĐA

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu...


Oblak

U predvečerje iznenada,
No od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al’ oči sviju ljudi bjahu
Uprete u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on-krvareći ljepotu-
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine on ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.


VAGONAŠI

Geni

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.
Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nahereni, tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.
A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ima ime:
Napuštena pruga.
Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, bože moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko naš bijeli željeznički broj.
I vrt imade naša kuća;
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.
U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko ženu bije.
Alkohol ubija … znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
Sada je ljeto … veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.
I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Naši stanovi.
Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.


POKOLJ

Sto trupala u proždrljivoj peći.
Svijet se gubi u sivilu pare.
Oko se zatvara, a zjene se žare.
U dugom redu tijela, žena tužno kleči.

Ugljeni se žitak miomiris dana.
Bljesak sreće nestaje u magli.
U redu su ljudi, uplašeni, nagi.
Nebo već se crni od lešinara vrana.

Život, tuđinac, nestaje u mraku.
U očima ljudi iz sasječena reda
srebreni se patnja i treperi bijeda.
Miris svega jada topi se u zraku.

Bljesak živog stakla u ušima mnogih.
To samo tupi udar ranio je nadu.
To svježe je truplo u strmome padu.
Bubanj mrtve kosti daljinama zvoni.

Čovječnost lebdi maglama tuđine.
Svijet se guši u crnom ždrijelu tmine.
U mislima ljudi nepovrat praznine.
Čovječnost odlazi u neznane daljine.

Bubanj grmi, jeka zvonko huči.
Dok tijelo se lomi, glava se otvara.
Dok truplo sagorijeva, nebo se zatvara.
Tu ponor je strmi, u njeg svi će ući.

U rijeci krvi što hodnikom se slijeva.
U slomljenom vratu staričice bose.
Na hrpi odsječene sivo-bijele kose.
U moru žući koju nož ne prestajuć prolijeva;

Nestaše i onaj dah potrebita mara.
Nebo se naglo iz dima crna otvara.
Zvijer se zatečena u ljudsko biće pretvara.
Sad samo ljudsko biće želudac si rastvara.

Sto trupala u proždrljivoj peći.
Na tisuće djece pod noževima kraha.
Milijuni patnika u dugom redu straha.
Svi postat će pepeo i jeka što zveči.

Otvoreno nebo sije plamen mržnje.
Ugljen magli pjeva ode o podvizima rata.
Ljudsko biće ubija – ubija i brata.
Netopiri oblaka cijuču sve brže.

Plamen mržnje u vodu se pretvara.
I lije po tijelima bez imalo mara.
Nestaje sveg sunca i svjetlosna žara.
Zvijer ponovno obličjem čovjeka se para.

Tisuće duša, milijuni ljudi.
Suze iskona, voda im se nudi.
A zvijer neživotna za pokoljem žudi.
Milijuni duša, na tisuće ljudi.

Pepeo iz peći sada leti zrakom.
Pepeo od ljudi razlijeva se mrakom.
Kud god krene lijeće ka oblaku plahom.
Pepeo iz peći, još okovan strahom.

Pečat milijuna duša u nebo udara.
Oblak od pepela sa istinom se sudara.
Na nebu se plamen duša opet razgara.
Pepeo u plućima djece nove vječno izgara.

Svastika na rukavu i slabost u biću.
Mrtav vojnik leži i čeka na dug.
Tek sad uviđa da život je krug.
Svastika na nebu i rana u žiću…..

Free Hit Counter